Википедија

Franjo Rački

Franjo Rački (Fužine, 25. novembar 1828 — Zagreb, 13. februar 1894) je bio hrvatski političar i istoričar, akademik JAZU. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1888.[1]

Franjo Rački
Lični podaci
Datum rođenja(1828-11-25)25. novembar 1828.
Mesto rođenjaFužine, Austrijsko carstvo
Datum smrti13. februar 1894.(1894-02-13) (65 god.)
Mesto smrtiZagreb, Austrougarska
Potpispotpis_alt}}}

U velikom razdoru srpsko-hrvatskome Rački je bio nepomična stijena o koju su se razbijali vali slijepe strasti i bacane mreže tuđinskog lukavstva, on je bio čista kopča, što je Zagreb spajala sa Cetinjem i Beogradom; on je bio Hrvat kojega su svi Srbi visoko i iskreno poštovali. (Lazar Tomanović, 1894)[2]

Biografija uredi

Mladi "Ilir iz Hrvatske" (kako se potpisivao u mladosti) rođen je 1829. godine u mestu Fužine u Gorskom Kotaru. U Rijeci, Senju i Varaždinu je stekao gimnazijsko obrazovanje. Kao oduševljeni slavenofil koji je sa žarom učio slovenske jezike, napisao je 1848. godine češku gramatiku, radeći na uzajamnosti Slovena. Nadahnut je bio delom Šafarika i Palackog, a privukao ga je svojim nastupom i ban Jelačić. Umesto da ode u Budimpeštu da studira filozofiju on se zbog mađarske bune našao u Senju. Bio je tada (1848) klirik u Senju, gde je završio teologiju u "Biskupskom sjemeništu", gde će ga biskup Mirko Ožegović 15. avgusta 1852. godine zarediti za sveštenika.

Prve napise je objavio kao gimnazijalac u "Katoličkom listu" i "Nevenu". Nakon građanskog rata studirao je nauke u Beču, u "Pasmaneumu", gde je pokazao talenat za istorijsku nauku. Tamo je pokazao prve sklonosti za istraživanje istorije objavljivanjem rada "Sredotočje povjestnice".[3]. Nakon završenog obrazovanja u Beču 1852, primio se, na nagovor svog dobrotvora biskupa Ožegovića, mesta profesora fizike u Senjskoj gimnaziji. Iz tog vremena je njegova rasprava "O kemičkom nazivju".[4] Čim se 1853. godine upraznilo mesto u bečkom "Augustineumu", poslao ga je biskup tamo "na više studije". Promovisan je za doktora teologije 1855. u Beču. Po povratku iz prestonice postavljen je dr Rački za profesora crkvenog prava i crkvene istorije na senjskom Sjemeništu. Napredovao je brzo do upravnika te katoličke bogoslovije. U to vreme poznavao je i imao podršku biskupa Štrosmajera i istoričara Kukuljevića-Sakcinskog. Kada je došlo do reorganizacije Ilirskog kaptola "Sv. Jeronima" u Rimu, njegovi zaštitnici Štrosmajer i Ožegović su ga poslali da bude kanonik tog kaptola. Otišao je Rački 1857. godine u Rim da pored svešteničke obaveze vrši i radi istraživanja i usavršavanja u tamošnjim bibliotekama. Svojom knjigom o slovenskim prosvetiteljima Ćirilu i Metodiju, dokazao se i ušao je u širi krug hrvatske inteligencije. Iako je imao opsežne istraživačke planove, na nagovor Štrosmajera vratio se u Hrvatsku da bi doprineo hrvatskom preporodu.

Kodifikator jugoslovenstva[5] i narodnog jedinstva uredi

Godine 1860. oglasio se Rački, u novom listu "Pozor" člankom "Jugoslovensto", potpisujući se ćiriličnim inicijalom "F.R.".Ušao je u političkim život nakon donošenja "Oktobarske diplome" 1860. godine. Već 15. avgusta 1861. godine izabran je prvi put za saborskog poslanika; drigi put će to biti 1865. godine. Godine 1863. izabran je za glavnog hrvatskog školskog nadzornika, kada istovremeo sa Jagićem pokreće časopis "Književnik". Treći mandat u hrvatskom Saboru bio je 1868-1872. godine, a zatim se povlači zbog neslaganja sa politikom saborske većine. Od tada pa do smrti, sledećih 20 godine baviće se istorijom i vođstvom "Nezavisne narodne stranke".[6]

Štrosmajer i Rački prelazili su sa propovedi na dela, i jedan od velikih poduhvata predstavlja osnivanje "Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti" 1866. godine u Zagrebu. Biskup Štrosmajer je priložio u okviru svoje zaklade (zadužbine) 50.000 f. za Akademiju. Franjo je postati 26. juna 1866. godine prvi predsednik te akademije i doprineti njenoj aktivnosti. Usledio je i drugi veliki korak 1874. godine kada je osnovan zagrebački Univerzitet.[7] Tom prilikom će biskup pokloniti svoju galeriju umetničkih slika.

Franjo Rački se uputio 1884. godine brodom niz Savu i Dunav preko Srbije u Rusiju[8] Boravio je izvesno u Beogradu gde je upoznao istomišljenike, među kojima se ističu Stojan Novaković i Đuro Daničić. Iako visoki katolički prelat stigao je u pravoslavnu zemlju Rusiju, gde obilazi pravoslavne hramove, uživa u pojanju i srdačno razgovara sa starcem arhimandritom Amfilohijem. Kada je 1889. godine trebalo biti i u Zagrebu obeležena 500 godišnjica Kosovske bitke, on je dao doprinos. Nije se obazirao na policijsku zabranu. Napisao je rad o Kosovskom boju i prisustvovao pomenu Lazarovim vitezovima u pravoslavnom hramu. Zbog pokazanog pijeteta prema Srbima, bio je osuđen i policijski gonjen. Pisao je polemičke članke sa mađarskim istoričarima, braneći Međumurje i glagoljicu. U svom narodnom delovanju nailazio je na odpore i nerazumevanje, i od strane velikohrvata i od velikosrba. Kada je podignuta Kvaternikova buna pretila mu je opasnost, jer je bio na spisku sa drugim "Slavenosrbima", za vešanje u Zagrebu.

Dela uredi

 
Spomenik HAZU Franji Račkom, Vladimiru Prelogu, Grgi Tuškanu i Ivanu Mikoviću na zagrebačkom Mirogoju

Rački je po Štrosmajeru bio "najčišći, najučeniji i najzaslužniji Hrvat". Pokazao se on velikim istoričarem, intelektualcem ali i političarem koji piše knjige, poput: "Odlomci iz Hrvatskog državnog prava" i "Rijeka prema Hrvatskoj", kojima je obeležio politički nastup. Dok je studirao u Beču koristio je priliku da skuplja istorijske izvore o slovenskim narodima, a kada se vratio nakon doktoriranja u Senj, posvetio se proučavanjem hrvatske istorije. Prvo istorijsko delo koje je objavio bilo je "Nacrt jugoslovenske povijesti do 9. veka". Zatim je 1865. godine pod uticajem Šafarikovim štampao dr Rački "Asemanov ili Vatikanski evangelistar", koji je 1736. godine doneo Aseman iz Jerusalima u Vatikansku biblioteku. U pitanju je staroslovenski rukopis na glagoljici iz 10. veka.

Marljiv i pun nacionalnog zanosa organizovao je po Kvarnerskim ostrvima skupljanje glagoljskih listina, a i sam je voleo tražiti i istraživati. Tokom posete Krku, prvi je proučavao sadržaj Baščanske ploče, koja je tada bila deo podnog kamenja mesne crkve. Rački je proučavao pismo na ploči za koju je Jozef Šafarik smatra da je pisana nekom kriptografijom. Na temelju svojih istraživanja glagoljske ostavštine objavio je radove "Pregled glagoljske crkvene književnosti s osobitim obzirom na sv. pismo i liturgičke knjige" (1856) i "Vijek i djelovanje sv. Ćirila i Metodija slovjenskih apostolov" (1857).[9]

Godine 1905. vajar Rudolf Valdec je o trošku hrvatskog naroda, izradio spomenik Račkom u kolonadi zagrebačkog groblja.[10] Proslavila je JAZU u Zagrebu 1929. godine stogodišnjicu rođenja Franje Račkog. O njemu su sa pijetetom govorili predstavnici više slovenskih naroda, o kojima je on najlepše mislio. Beogradski akademik Slobodan Jovanović je tom prilikom čitao svoj rad pod naslovom "Franjo Rački i jugoslovenska misao".

Galerija uredi

  •  
    Naslovna strana knjige Asemanov ili Vatikanski evangelistar (Zagreb, 1865)
  •  
    Knjižica sa tekstom govora koji je Mihailo Polit-Desančić održao na sednici Književnog odeljenja Matice srpske povodom smrti Franje Račkog (1895)

Reference uredi

  1. ^ Antoljak, Stjepan, Hrvatska historiografija, Zagreb 2004, str. 513.
  2. ^ "Glas Crnogorca", Cetinje 1894.
  3. ^ Antoljak, Stjepan, Hrvatska historiografija, Zagreb 2004, str. 492
  4. ^ "Beogradske novine", Beograd 20. februar 1917.
  5. ^ "Vreme", Beograd 25. novembar 1928.
  6. ^ "Beogradske novine", Beograd 1917.
  7. ^ "Prosvetni glasnik", Beograd 1922.
  8. ^ "Vreme", Beograd 1928.
  9. ^ Antoljak, Stjepan, Hrvatska historiografija, Zagreb 2004, str. 458.
  10. ^ Nova iskra", Beograd 1905.

Spoljašnje veze uredi

 
Franjo Rački na Vikimedijinoj ostavi.
 

Ovaj članak vezan za političare je klica. Možete doprineti Vikipediji tako što ćete ga proširiti.

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Фрањо_Рачки&oldid=25805096”