Hamiltonijan
Hamiltonijan u fizici je funkcija ili operator, u zavisnosti od toga da li se koristi u kontekstu klasične ili kvantne mehanike, koji je od centralnog značaja za opis vremenske evolucije u fizici.
Hamiltonijan je u fiziku uveden kada je uviđeno da je Njutnove zakone kretanja lakše predstaviti preko neke održane veličine u tom kretanju. Jedna od često održanih veličina pri kretanju je energija.[1] Hamiltonijan je funkcija koja ima značenje energije. Hamiltonijan izražava se preko generalisanih koordinata (), generalisanih impulsa () i vremena ().
Hamiltonov formalizam preko Hamiltonijana koristi se u velikom broju oblasti u fizici u problemima pri kojima je disipacija zanemarljiva, kao što su kvantna mehanika, elektromagnetizam, statistička mehanika, kvantna teorija polja, itd.[2]
Hamiltonov formalizam uredi
Mehaničko kretanje čestica se može objasniti korišćenjem Njutnovih zakona i rešavanjem diferencijalnih jednačina koje uključuju sve sile koje se nalaze u sistemu, dobijaju se zakoni kretanja tela. Nekad je probleme kretanja nemoguće rešiti analitički, ali Njutnov pristup rešavanju uvek daje barem numeričko rešenje za probleme kretanja tela. Njutnov pristup se i danas se koristi u mnogim primenama, kao u inženjerstvu, mašinstvu, itd.
Tokom 18-og i 19-og veka, Ojler, Lagranž, Hamilton, Jakobi i mnogi drugi su Njutnove zakone predstavili na drugi način, bez razmatranja sila, a posmatranjem fizičkih veličina koje se održavaju u kretanju (tzv. konstante kretanja). Hamiltonijan je u fiziku uveden 1833. godine kao funkcija generalisanih koordinata ( ), generalisanih impulsa ( ) i vremena ( ) koja ima značenje energije. Slično je Lagranžijan uveden 1788. godine kao funkcija generalisanih koordinata ( ), generalisanih brzina ( ) i vremena ( ).
Prednost Lagranževog formalizma u odnosu na Njutnov formalizam je što razmatrajući simetrije koje već postoje u sistemu (razmatranjem konstanti kretanja), jednačine kretanja u njima imaju jednostavniji oblik. Oblik jednačina kretanja u novim formalizmima je posebno jednostavniji u sistemima u kojima postoje ograničenja na položaje i brzine. Današnja klasična teorijska mehanika je formulisana u Lagranževom i Hamiltonovom formalizmu. Hamiltonov i Lagranžev formalizam su ekvivalentni u smislu da postoji transformacija (Ležandrova transformacija) pomoću koje se prelazi iz jednog u drugi.
Posebni značaj Hamiltonovog formalizma i razlog zašto se i dodatno i on koristi u klasičnoj mehanici (iako je ekvivalentan sa Lagranževim formalizmom u kojem i same jednačine kretanja imaju jednostavniji oblik od oblika u Hamiltonovom formalizmu), leži u tome što se ovim pristupom može formulisati kvantna mehanika. Time se pri formulaciji i razumevanju kvantne mehanike može napraviti analogija sa klasičnom mehanikom.[3]
Hamiltonijan u klasičnoj fizici uredi
U klasičnoj fizici Hamiltonijan je definisan kao Ležandrova transformacija Lagranžijana. Kako je Lagranžijan funkcija generalisanih koordinata ( ), generalisanih brzina ( ) i vremena ( ), u situaciji u kojoj je pogodnije koristiti generalisane impulse ( ) umesto brzina, potrebno je zadatak preformulisati preko novih promenljivih. Transformacija kojom se zavisnost od generalisanih brzina smenjuje zavisnošću od generalisanih impulsa je Ležandrova transformacija. Hamiltonijan se definiše kao:
, gde , n je broj stepeni slobode sistema, Lagranžijan sistema, a generalisane koordinate, generalisane brzine, generalisani impulsi i vreme, respektivno. Veza između generalisanih koordinata i generalisanih impulsa se dobija iz sistema jednačina:
, gde je
U slučaju kada je kinetička energija sistema homogena kvadratna funkcija generalisanih brzina, Hamiltonijan je jednak ukupnoj energiji sistema. Ovo je čest slučaj i Hamiltonijan se često poistovećuje sa ukupnom energijom sistema.
Hamiltonove jednačine uredi
Hamiltonove ili kanonske jednačine kretanja su jednačine kretanja izražene u Hamiltovom formalizmu:
, gde predstavlja nepotencijalne generalisane sile. Ove jednačine pružaju nekoliko pogodnosti, među kojima su da impulsi i koordinate figurišu simetrično u jednačinama i da su jednačine diferencijalne jednačine prvog reda, za razliku od diferencijalnih jednačina drugog reda u Njutnovom formalizmu. Od jednačina drugog reda u Njutnovom i Lagranževom formalizmu, dobijaju se jednačina prvog reda u Hamiltonovom formalizmu. Da bi se Hamiltonove jednačine rešile, potrebno je znati početnih uslova.
Hamiltonijan u kvantnoj mehanici uredi
U kvantnoj mehanici hamiltonijan je hermitski operator i pridružen je opservabli energije. Vremensku evoluciju kvantnog sistema diktira hamiltonijan preko Šredingerove jednačine
, gde je hamiltonijan, a stanje sistema.
Kako hamiltonijan predstavlja energiju, njegove svojstvene vrednosti predstavljaju moguće energije koje sistem može da poseduje. Svaka opservabla čiji operator komutira sa hamiltonijanom predstavlja održanu veličinu.
Reference uredi
- ^ „16.3 The Hamiltonian”. math.mit.edu. Arhivirano iz originala 20. 09. 2019. g. Pristupljeno 2019-10-14.
- ^ „Hamiltonian - an overview | ScienceDirect Topics”. www.sciencedirect.com. Pristupljeno 2019-10-14.
- ^ Voja Radanović. „Lagranževa i Hamiltonova mehanika” (PDF).