Hrizafije ili Hrisafije (grč. Χρυσάφιος, lat. Chrysaphius, ? - 450/451) je bio evnuh na dvoru istočnorimskog cara Teodosija II, poznat po tome što je postao najmoćniji dvorjanin pred kraj Teodosijeve vladavine i vodio pomirljivu politiku prema Hunima i njihovom vođi Atili.

Vizantijski istoričari navode da je karijeru započeo kao sluga na dvoru, te da je postepeno napredovao u službi, stekavši naklonost cara delom i svojom fizičkom lepotom, ali i prepredenošću. Već 441. je učestvovao u obaranju Kira od Panopolisa, gradskog prefekta čiju je popularnost među narodom smatrao za prepreku svojim ambicijama. Kir je optužen da je pagan, zbog čega je, kako bi otklonio optužbe, pristao da se zamonaši, a potom je na Hrizafijev nagovor imenovan za episkopa Kotieja u Frigiji, čiji su građani stekli reputaciju zbog linčovanja četvorice njegovih prethodnika. Kir je ipak preživeo i vratio se u Konstantinopolj 451. godine posle Hrizafijine smrti.

Godine 443. je Hrizafije postao Praepositus sacri cubiculi, odnosno carski komornik, a de facto premijer Istočnog rimskog carstva. Odatle je počeo spletkariti protiv careve sestre Pulherije koju je uspeo proterati iz dvora, i tako na trenutak ojačati uticaj careve supruge Elije Eudokije. Međutim, već 444. se okrenuo protiv carice, sugeriravši kako je prevarila muža sa njegovim najboljem prijateljem Paulinom. Zbog toga ju je car proterao, i Hrizafije se tako lišio svojih glavnih suparnika, postavši najmoćniji čovek na dvoru.

Hrizafijev uspon na vlast je koincidirao sa provalom Huna na istočnorimske teritorije na Balkanu, tako i eskalacijom teoloških nesuglasica unutar Crkve u Carstvu. Hrizafije je prema Hunima vodio popustljivu politiku, pristajući na svaki, pa i na najteže ostvariv zahtev njihovog kralja Atile - tako je Hunima prepuštena sva dotadašnja rimska teritorija na pet dana jahanja južno od Dunava, a nakon dolaska Huna pred zidine Konstantinopolja 447. isplaćen danak u količinama koje su ispraznile carsku blagajnu i dovele do teških poreznih opterećenja za podanike Carstva.

Iste godine je Hrizafije pokušao svoj svetovni uticaj upotpuniti uticajem na Crkvu, i to tako što je svoje kumče Eutiha pokušao postaviti za arhiepiskopa Konstantinopolja. Pokušaj nije uspeo, i novim arhiepiskopom je proglašen Flavijan, koji je odmah postao Hrizafijev smrtni neprijatelj. Kako bi suzbio njegov uticaj, Hrizafije je uredio da na mesto uticajnog patrijarha Aleksandrije bude postavljen Dioskor od Aleksandrije. Potom je organizovao tzv. Drugi efeški sabor na kome je 449. godine Flavijan svrgnut, delom zahvaljujući tome što su episkope nadgledali naoružani vojnici; taj je događaj, međutim, izazvao ogorčenje, odnosno raskol u Crkvi, a papa Lav I ga je odbio priznati, proglasivši ga „razbojničkim saborom“. Ti će događaji kasnije dovesti do Halkedonskog sabora i prvog velikog raskola u istoriji hrišćanske Crkve.

Hrizafije je, pak, iste godine pokušao trajno rešiti hunski problem tako što je Edekona, skirskog poglavicu i Atilinog telohranitelja, pokušao potkupiti da mučki ubije svog gospodara. Edekon je, međutim, ostao veran Atili i o zaveri obavestio Atilu koji je zapretio novim ratom ukoliko mu se ne pošalje Hrizafijeva glava. Hrizafije je, međutim, uspeo isposlovati svoj ostanak na životu uz još basnoslovniji danak, odnosno novac za koji istoričari navode da bi bio bolje potrošen u ratu protiv Atile.

Huni su se ubrzo nakon toga okrenuli pljački Zapadnog carstva i tako privremeno Istok i Hrizafija ostavili na miru. Međutim, godine 450. je Teodosije II umro i Hrizafije je odjednom ostao bez zaštitnika. Novi car Markijan, oženjen za Pulheriju, je bio neprijateljski nastrojen prema nekad svemoćnom evnuhu. Ubrzo nakon toga je Hrizafije umro nasilnom smrću - prema jednoj verziji je pogubljen od strane generala Jordana, a prema drugoj su ga na ulici kamenovali građani besni zbog poreza koje su morali plaćati zbog njegovog danka za Atilu.

Spoljašnje veze uredi