Pleurant
Pleurant (fr. pleurant, od pleurer, plakati) je skulptoralna predstava člana pogrebne povorke, koji, u širokoj kukuljici sličnoj monaškoj, čija mu kapuljača gotovo u potpunosti pokriva lice, pognute glave, odaje počast pokojniku. Ovakve figure se sreću na monumentalnim nadgrobnim spomenicima poznog srednjeg veka.
Nadgrobni spomenici XII–XIV veka
urediPredstave lica koja žale za pokojnikom, ili prosjaka, izvedene u plitkom reljefu, pojavljuju se već krajem XII veka na nadgrobnim spomenicima koji prikazuju pogrebni cermonijal (spomenik Bruna, sveštenika katedrale u Hildeshajmu, +1194). Tokom XIII i XIV veka, ove figure će postepeno dobijati na volumenu (nadgrobni spomenik Luja IX Svetog, +1270, u bazilici u Sen-Deniju; uništen tokom Hugenotskih ratova), da bi krajem XIV veka prerasle u niz potpuno samostalnih statueta umetnutih u arkadama uokvirene niše sarkofaga na kom leži predstava pokojnika.[1]
Nadgrobni spomenici XV–XVI veka
urediNadgrobni spomenik Filipa Smelog
urediPrekretnicu u razvoju ovog motiva predstavlja nadgrobni spomenik burgundskog vojvode Filipa Smelog (vladao 1363-1404) u kartuzijanskom manastiru u Šanmolu (Champmol) kod Dižona, koji je osmislio i započeo Klaus Sluter (1381—1410), a, posle izvesnih zastoja u radovima, tek 1410. godine završio njegov nećak Klaus de Verve. Pogrebnu povorku ovde čini četrdest figura (visokih 41 cm), vojvodinih rođaka i predstavnika plemstva, smeštenih pod arkadni friz sarkofaga. Pristupajući svakoj figuri kao zasebnoj celini, vodeći, istovremeno, računa o ravnoteži čitavog ansambla, Sluter je, gotovo naturalistički, stavom, gestom i izrazom lica uspeo da prikaže različite stepene žalosti.[2],[3] Rekonstruisani spomenik se danas nalazi u Muzeju lepih umetnosti u Dižonu.
Porudžbine Filipa Dobrog
urediTokom XV i XVI veka figure „plakača“ slične Sluterovim postaju obavezni element čitavog niza nadgrobnih spomenika plemića i crkvenih velikodostojnika. Spomenik Filipa Smelog predstavljao je uzor kog se kasnije držao Filip Dobri (burgundski vojvoda 1419-1467) kada je naručivao nadgrobni spomenik za svoju prvu ženu, podignut u crkvi Sen-Bavon de Gan (Saint-Bavon de Gand, 1436-1442; delo Žila de Bašera (Gilles de Bachere)), za svoju sestru, Anu Burgundsku, vojvotkinju od Bedforda (u crkvi celestinaca u Parizu; naručen 1440, delo Gijoma Velitona (Guillaume Veluton)), za svog oca, Jovana Neustrašivog (burgundski vojvoda 1404-1419), podignut u kartuzijanskom manastiru u Dižonu (1443—1470, delo Huana de la Uerta, Juan de la Huerta, i Moatirijea, Moiturier).[2]
Nadgrobni spomenik Filipa Poa
urediLogični razvoj Sluterove koncepcije i kvalitativno novo rešenje, koje nije imalo značajnijeg odjeka, zapaža se na nadgrobnom spomeniku burgundskog senešala Filipa Poa (Philippe Pot), nastalom oko 1480. godine (sada u Luvru).[2] Ovde osam plemića označenih heraldičkim obeležjima kuća iz kojih potiču, predstavljenih u prirodnoj veličini, na ramenima nosi kamenu ploču na kojoj leži predstava pokojnika.
Galerija
uredi-
Spomenik Bruna, sveštenika katedrale u Hildeshajmu, posle 1194.
-
Nadgrobni spomenik burgundskog vojvode Filipa Smelog(1381-1410)
-
Nadgrobni spomenik Filipa Smelog
-
Nadgrobni spomenik Filipa Smelog
-
Nadgrobni spomenik Filipa Smelog
-
Nadgrobni spomenik Ane Burgundske, vojvotkinje od Bedforda, posle 1440.
-
Nadgrobni spomenik burgundskog vojvode Jovana Neustrašivog (1443-1470)
-
Nadgrobni spomenik Jovana Neustrašivog
-
Nadgrobni spomenik Jovana Neustrašivog
-
Nadgrobni spomenik Filipa Poa, oko 1480.
-
Nadgrobni spomenik Filipa Poa
-
Nadgrobni spomenik Filipa Poa
Reference
uredi- ^ Panofsky, Erwin (1964). Tomb sculpture: Its changing aspects from ancient Egypt to Beruini. Thames & Hudson. str. 60—62.
- ^ a b v Mâle, Emile (1908). L'art religieux de la fin du moyen âge en France; étude sur l'iconographie du moyen âge et sur ses sources d'inspiration;. Paris, Librairie A. Colin. str. 450—455. Pristupljeno 2015-11-22.
- ^ Kleinclausz, Arthur Jean (1905). Claus Sluter et la sculpture bourguignonne au XVe siècle. Paris : Librairie de l'Art Ancien et Moderne. str. 81—103. Pristupljeno 2015-11-22.
Literatura
uredi- Andrieu, Ernest (1914). Les pleurants aux tombeaux des ducs de Bourgogne: essai de reconstitution de l'ancien cortège, 175 croquis de l'auteur. Éditions de la Revue de Bourgogne.
- Andrieu (1935). „La personnalité des pleurants du tombeau de Philippe le Hardi: quelques identifications”. Revue belge d'archéologie et d'histoire de l'art / publ. par l'Académie Royale d'Archéologie de Belgique.: 221—23. ISSN 0035-077X.
- Roggen, Domien Engelbert (1936). Les pleurants de Klaas Sluter à Dijon. De Sikkel.
- Quarré, Pierre (1971). Les Pleurants des tombeaux des ducs de Bourgogne. Musée de Dijon, Hôtel des Ducs de Bourgogne.
- Isabella's pleurants: tien beelden van een Bourgondisch praalgraf. Nieuw Amsterdam Uitgevers. 2007. ISBN 978-90-8689-005-7.
- Jugie, Sophie (2012). Pleurants: die Klagefiguren an den Gradmälern der burgundischen Herzöge ; [anlässlich der Ausstellung "Klage um einen Verstorbenen Prinzen. Die Pleurants vom Grabmahl des Herzogs Jean sans Peur in Dijon" im Bode-Museum, Skulpturensammlung und Museum für Byzantinische Kunst, Staatliche Museen zu Berlin, 13. September 2012 bis 2. Februar 2013 ; Ausstellungshistorie "The Mourners" The Metropolitan Museum of Art, 1. März - 23. Mai 2010. .. Musée de Cluny, Musée National du Moyen Âge, Paris, 27. Februar - 27. Mai 2013]. König. ISBN 978-3-86335-167-0.
Spoljašnje veze
uredi- Delalande et les Pleurants des tombeaux des Ducs de Bourgogne. 2014-02-10. Korisna informacija se nalazi na: 413 seconds. Pristupljeno 2015-11-22.
- Tombeau de Philippe Pot (1428 - 1493), grand sénéchal de Bourgogne