Patogen
Patogen, izazivač bolesti, klica (od грч. πάθος, i грч. γἰγνομαι u slobodnom prevodu "onaj koji uzrokuje patnju"; енгл. pathogen, infective, infectious, morbific, pathogenic), je biološki agens koji uzrokuje bolest organizma. U patogene agense spadaju bakterije, virusi, gljivice, prioni (engl. proteinaceous infectious particle) i paraziti. Patogen se takođe može nazvati infektivnim agensom ili jednostavno klicom.[1] Termin je prvi put primenjen око 1880, a nešto ređe se koristi i za označavanje agenasa koji u organizmu izazivaju nezarazne bolesti kao što su npr. „hemijski patogeni“.[2][3][4]
Termin patogen je ušao u upotrebu 1880-ih.[5][6] Tipično, termin patogen se koristi da opiše infektivni mikroorganizam ili agens, kao što je virus, bakterija, protozoa, prion, viroid ili gljiva.[7][8][9] Male životinje, kao što su helminti i insekti, takođe mogu izazvati ili preneti bolest. Međutim, ove životinje se obično nazivaju parazitima, a ne patogenima.[10] Naučno proučavanje mikroskopskih organizama, uključujući mikroskopske patogene organizme, naziva se mikrobiologija, dok se parazitologija odnosi na naučno proučavanje parazita i organizama koji ih ugošćuju.
PatogenostУреди
Patogenost je potencijalni kapacitet patogena da izazove bolest, koji uključuje kombinaciju infektivnosti (sposobnost patogena da inficira domaćine) i virulencije (ozbiljnost bolesti domaćina). Kohovi postulati se koriste za uspostavljanje uzročno-posledičnih veza između mikrobnih patogena i bolesti. Dok meningitis može biti uzrokovan raznim bakterijskim, virusnim, gljivičnim i parazitskim patogenima, koleru izazivaju samo neki sojevi Vibrio cholerae. Pored toga, neki patogeni mogu izazvati bolest samo kod domaćina sa imunodeficijencijom. Ove oportunističke infekcije često uključuju infekcije stečene u bolnici među pacijentima koji se već bore protiv drugog stanja.[11]
Infektivnost uključuje prenos patogena direktnim kontaktom sa telesnim tečnostima ili kapljicama u vazduhu zaraženih domaćina, indirektnim kontaktom koji uključuje kontaminirana područja/predmete, ili prenosom živih vektora kao što su komarci i krpelji. Osnovni reproduktivni broj infekcije je očekivani broj narednih slučajeva koje će verovatno izazvati putem transmisije.[12]
Virulencija uključuje patogene koji ekstrahuju hranljive materije domaćina za svoj opstanak, izbegavajući imunski sistem domaćina tako što proizvode mikrobne toksine i izazivaju imunosupresiju. Optimalna virulencija opisuje teoretizovanu ravnotežu između širenja patogena na dodatne domaćine kako bi parazitirao resurse, dok se smanjuje njihova virulentnost kako bi domaćini živeli za vertikalni prenos na svoje potomstvo.[13]
VrsteУреди
Najčešće prisutni patogeni mikroorganizmi u okruženju čoveka su; bakterije, virusi, prioni, rikecije, klamidije, gljivice i paraziti.[14][15]
Prema patogenim osobinama ili riziku po zdravlje mikroorganizmi se mogu podeliti na:
- Mikroorganizme sa niskim ličnim i društvenim rizikom, koji ne uzrokuju infekciju u organizmu zdravih osoba.
- Mikroorganizme sa srednjim ili ograničenim ličnim i društvenim rizikom, ili mikroorganizme koji ne izazivaju «ozbiljne» infekcije, odnosno infekcije opasne po život.
- Mikroorganizme sa visokim ličnim i društvenim rizikom,ili mikroorganizme koji uzrokuju infekcije koje se ne šire socijalnim kontaktom.
- Mikroorganizme sa visokim rizikom koji uzrokuju bolesti (često neizlečive) koje se prenose socijalnim, direktnim ili indirektnim kontaktima.
BakterijeУреди
Bakterije su u čovekovom okruženju najzastupljeniji patogeni agensi (mikroorganizmi) odgovorni za pojavu velikog broja bolesti. Bakterije su jednoćelijski mikroorganizmi, koji žive samostalno ili u raznim grupacijama ili kolonijama. Na osnovu njihovih oblika bakterije se dele na:
- koke,
- bacile,
- spirila i
- vibrione
U odnosu na zavisnost od kiseonika bakterije se dele na;
- Aerobne - bakterije koje za život trebaju kiseonik.
- Anaerobne - bakterije koje mogu da žive bez kiseonika.
- Anaaerobe - bakterije koje mogu da žive u oba okruženja.
Neke vrste bakterija svoje patogeno dejstvo ispoljavaju direktnim uništavanjem ćelije svog domaćina, a druge (u koje spada najveći broj bakterijskih vrsta) koje proizvode toksine (otrove) koji nanose štetu metabolizmu ćelija domaćina.
VirusiУреди
Virusi su acelularni-nećelijski, ultramikroskopski, mikroorganizmi [а] nesposobni da se razmnožavaju van ćelije domaćina. Izvan ćelije domaćina oni ne pokazuju osobine živih bića, čak mogu i da kristalizuju, pri čemu i u tom obliku zadržavaju sposobnost infekcije ćelije.[16]
Za viruse se u pravom smislu može reći da se nalaze između živog i neživog sveta. Prisustvo nukleinske kiseline i sposobnost da se ona menja (mutira) čime se virusi prilagođavaju promenama u spoljašnjoj sredini kao i prisustvo proteina su svojstva živih bića. S druge strane, u odnosu na živi svet, virusi nemaju ćelijsku građu (acelularni su), niti sposobnost obavljanja metabolizma. Kako im sve to nedostaje oni se mogu razmnožavati samo unutar žive ćelije.
Iako se virusi tradicionalno definišu kao nećelijske infektivne čestica, neki gigantski virusi poput Mimivirusa (koji inficiraju amebe) imaju genom koji se može po veličini uporediti sa bakterijama (1,2 milion baznih parova) i sadrže brojne ćelijske enzime. Brojna istraživanja su pokazala da je Mimivirus vervatno evoluirao od bakterije kroz evolutivne promene. Slične promene verovatno su doživeli i drugi veliki DNK virusi poput herpes virusa. Mimivirus čak može biti napadnuto od strane manjih virusa pod nazivom "virofag". [17][18][19]
Zrela virusna, vanćelijska, čestica sposobna da inficira ćeliju domaćina naziva se virion. Ulaskom u ćeliju virion postaje aktivan tj. virus. Virus u ćeliji preuzima kontrolu nad molekularnim aparatom domaćina i koristi ga za sopstveno razmnožavanje. Ćelija domaćina tada stvara delove virusa, a ne materije koje su njoj potrebne za normalan rad. To u domaćinu dovodi do patološkog stanja (bolesti), pa se virusi smatraju isključivim unutarćelijskim – obligatnim parazitima.
PrioniУреди
Prioni (engl. proteinaceous infectious particle) su posebni oblici proteina koji mogu izazvati neke bolesti kod ljudi i životinja. Nastaju mutacijom gena koji kodira jedan protein ljudskog tela, „prion protein“.[20] Ovako izmenjeni proteini mogu se preneti na druge osobe (poprimaju osobine patogena) i tada izazivajući promenu konformacije prion proteina kod obolelih oni razvijaju bolest u organizmu ljudi i životinja.[21]
GljiviceУреди
Patogene gljivice su gljive koje uzrokuju bolesti kod ljudi ili drugih organizama. Deo medicine, koja se bavi proučavanjem patogenih gljiva naziva se Medicinska mikologija.
Gljive spadaju u najrasprostranjenije organizme na Zemlji, iz grupe eukariota. Gljive su jednoćelijski i višećelijski organizmi, koji se razmnožavaju polno i bespolno, a telo višećelijskih gljiva organizovano je u vidu micelija ili pseudomicelija, sastavljenih od hifa koje poput paukove mreže, prorastaju supstrat na kome se razmnožavaju. Iako su gljivice eukariotski organizme mnoge patogene gljivice su mikroorganizmi.[22]
Gljive predstavljaju zaseban oblik života na zemlji koji je razvio tri osnovne strategije preživljavanja u prirodi:
- Gljive simbionti
- Gljive saprobionti
- Gljive paraziti (patogene gljivice) koje napadaju žive biljke, životinje, ljude i druge gljive.
NapomeneУреди
- ^ Veličina virusa kreće se od 10–300 nm (1 nm ili 0,000001 mm) tako da se mogu videti samo elektronskim mikroskopom što znači da su ultramikroskopski.
IzvoriУреди
- ^ Thomas L (септембар 1972). „Germs”. The New England Journal of Medicine. 287 (11): 553—5. PMID 5050429. doi:10.1056/NEJM197209142871109.
- ^ Definition of Pathogen na MedicineNet Pristupljeno 28. 11. 2010.
- ^ Pathogen Genomics for Public Health Pristupljeno 28. 2. 2014.
- ^ Pathogen & Environment Pristupljeno 28. 2. 2014.
- ^ „Pathogen”. Dictionary.com Unabridged. Random House. Приступљено 17. 8. 2013.
- ^ Casadevall A, Pirofski LA (децембар 2014). „Microbiology: Ditch the term pathogen”. Comment. Nature (paper). 516 (7530): 165—6. Bibcode:2014Natur.516..165C. PMID 25503219. doi:10.1038/516165a .
- ^ Alberts B, Johnson A, Lewis J, Raff M, Roberts K, Walter P (2002). „Introduction to Pathogens”. Molecular Biology of the Cell (4th изд.). Garland Science.
- ^ „MetaPathogen – about various types of pathogenic organisms”. Архивирано из оригинала на датум 5. 10. 2017. Приступљено 15. 1. 2015.
- ^ „Bacteria”. Basic Biology. 18. 3. 2016.
- ^ Gazzinelli-Guimaraes PH, Nutman TB (2018). „Helminth parasites and immune regulation”. F1000Research. 7: 1685. PMC 6206608 . PMID 30416709. doi:10.12688/f1000research.15596.1.
- ^ Thomas, Stephen R.; Elkinton, Joseph S. (2004-03-01). „Pathogenicity and virulence”. Journal of Invertebrate Pathology (на језику: енглески). 85 (3): 146—151. ISSN 0022-2011. PMID 15109897. doi:10.1016/j.jip.2004.01.006.
- ^ van den Driessche, Pauline (2017-08-01). „Reproduction numbers of infectious disease models”. Infectious Disease Modelling (на језику: енглески). 2 (3): 288—303. ISSN 2468-0427. PMC 6002118 . PMID 29928743. doi:10.1016/j.idm.2017.06.002.
- ^ Alizon S, Hurford A, Mideo N, Van Baalen M (фебруар 2009). „Virulence evolution and the trade-off hypothesis: history, current state of affairs and the future”. Journal of Evolutionary Biology. 22 (2): 245—59. PMID 19196383. S2CID 1586057. doi:10.1111/j.1420-9101.2008.01658.x .
- ^ Čomić, R.Lj., 1999.: Ekologija mikroorganizama, Prirodno-matematički fakultet. Kragujevac ISBN 978-86-81829-33-2
- ^ Jovanović, K.M., 1999.: Opšta bakteriologija, Savremena administracija. Beograd ISBN 978-86-387-0579-5
- ^ Division of Viral Diseases (DVD) National Center for Immunization and Respiratory Diseases (NCIRD)
- ^ La Scola, B. et al. Nature doi:10.1038/nature07218 (2008)
- ^ La Scola, B. et al. A giant virus in amoebae. Science 299, 2033 (2003). PubMed
- ^ Monier, A., Claverie, J.-M. & Ogata, H. Taxonomic distribution of large DNA viruses in the sea. Genome Biol. 9, R106 (2008). PubMed Pristupljeno 28. 2. 2014.
- ^ About Prion Diseases Архивирано на сајту Wayback Machine (26. март 2016), Centers for Disease Control and Prevention, Atlanta, U.S.A
- ^ ''The prion diseases Архивирано на сајту Wayback Machine (30. март 2012) by Stanley B. Prusiner, Scientific American. Pristupljeno 28. 2. 2014.
- ^ Marinović, Ž.R., 1991.: Osnovi mikologije i lihenologije, Naučna knjiga. Beograd ISBN 978-86-23-23059-2
LiteraturaУреди
Urban, M.; Cuzick, A.; Rutherford, K.; Irvine, A. G.; Pedro, H.; Pant, R.; Sadanadan, V.; Khamari, L.; Billal, S.; Mohanty, S.; Hammond-Kosack, K. (2017). „PHI-base: a new interface and further additions for the multi-species pathogen-host interactions database”. Nucleic Acids Res. 45 (D1): D604—D610. PMC 5210566 . PMID 27915230. doi:10.1093/nar/gkw1089.
- Winnenburg, R.; Baldwin, T.K.; Urban, M.; Rawlings, C.; Köhler, J.; Hammond-Kosack, K.E. (2014). „PHI-base: a new database for pathogen host interactions”. Nucleic Acids Research. 34 (Database Issue): D459—464. PMC 1347410 . PMID 16381911. doi:10.1093/nar/gkj047.
- Baldwin, T.K.; Winnenburg, R.; Urban, M.; Rawlings, C.; Köhler, J.; Hammond-Kosack, K.E. (2006). „The pathogen-host interactions database (PHI-base) provides insights into generic and novel themes of pathogenicity”. Molecular Plant-Microbe Interactions. 19 (12): 1451—1462. PMID 17153929. doi:10.1094/mpmi-19-1451 .
- Winnenburg, R.; Urban, M.; Beacham, A.; Baldwin, T.K.; Holland, S.; Lindeberg, M.; Hansen, H.; Rawlings, C.; Hammond-Kosack, K.E.; Köhler, J. (2008). „PHI-base update: additions to the pathogen host interactions database”. Nucleic Acids Research. 36 (Database Issue): D572—576. PMC 2238852 . PMID 17942425. doi:10.1093/nar/gkm858.
- Urban, M.; Pant, R.; Raghunath, A.; Irvine, A.G.; Pedro, H.; Hammond-Kosack, K.E. (2015). „The Pathogen-Host Interactions database (PHI-base): additions and future developments”. Nucleic Acids Research. 43 (Database Issue): D645—D655. PMC 4383963 . PMID 25414340. doi:10.1093/nar/gku1165.
- Urban, M.; Irvine, A. G.; Raghunath, A.; Cuzick, A.; Hammond-Kosack, K.E. (2015). „Using the pathogen-host interactions database (PHI-base) to investigate plant pathogen genomes and genes implicated in virulence”. Front Plant Sci. 6: 605. PMC 4526803 . PMID 26300902. doi:10.3389/fpls.2015.00605 .
- Brown, N. A.; Urban, M.; Hammond-Kosack, K.E. (2016). „The trans-kingdom identification of negative regulators of pathogen hypervirulence”. FEMS Microbiol Rev. 40 (1): 19—40. PMC 4703069 . PMID 26468211. doi:10.1093/femsre/fuv042.
- Urban, M; Cuzick, A; Seager, J; Wood, V; Rutherford, K; Venkatesh, SY; De Silva, N; Martinez, MC; Pedro, H; Yates, AD; Hassani-Pak, K; Hammond-Kosack, KE (8. 1. 2020). „PHI-base: the pathogen-host interactions database.”. Nucleic Acids Research. 48 (D1): D613—D620. PMID 31733065. doi:10.1093/nar/gkz904.
- Rodriguez-Iglesias, A.; Rodriguez-Gonzalez, A.; Irvine, A.G.; Sesma, A.; Urban, M.; Hammond-Kosack, K.E.; Wilkinson, M.D. (2016). „Publishing FAIR Data: An Exemplar Methodology Utilizing PHI-Base”. Front Plant Sci. 7: 641. PMC 4922217 . PMID 27433158. doi:10.3389/fpls.2016.00641 .
Spoljašnje vezeУреди
Mediji vezani za članak Patogen na Vikimedijinoj ostavi
Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja). |