Juz Aleškovski
Josif Efimovič Aleškovski (rus. Ио́сиф Ефи́мович Алешко́вский), poznat kao Juz Aleškovski (Krasnojarsk, 21. septembar 1929 — Tampa, 21. mart 2022) bio je savremeni ruski pisac, pesnik, dramaturg i izvođač sopstvenih pesama.[1]
Juz Aleškovski | |
---|---|
Puno ime | Josif Efimovič Aleškovski |
Datum rođenja | 21. septembar 1929. |
Mesto rođenja | Krasnojarsk, SSSR |
Datum smrti | 21. mart 2022.92 god.) ( |
Mesto smrti | Tampa, SAD |
Veb-sajt | yuz |
Biografija uredi
Juz Aleškovski je rođen u Krasnojarsku 1929. godine, kada je njegova ruska jevrejska[2] porodica tamo kratko boravila zbog očevog posla. Tri meseca kasnije njegova porodica se vratila u Moskvu. Njegovo srednjoškolsko obrazovanje je prekinuto zbog evakuacije porodice tokom Drugog svetskog rata.[3]
Godine 1949. Aleškovski je pozvan u sovjetsku mornaricu, ali je zbog kršenja disciplinskog kodeksa morao da služi četiri godine zatvora (1950–1953). Nakon što je odslužio kaznu, Aleškovski se vratio u Moskvu i počeo da piše knjige za decu.[4][5]
Aleškovski je takođe pisao pesme i izvodio ih. Neke od njih, posebno Druže Staljine, ti si veliki naučnik (Tovariщ Stalin, vы bolьšoй učenый) i Okuroček (Mali opušak), postale su izuzetno popularne u Sovjetskom Savezu i smatraju se narodnim klasicima.[6]
Aleškovski je takođe pisao scenarije za filmove i televiziju i primljen je u Savez sovjetskih pisaca.
Od samog početka svoje karijere, Aleškovski nije kompromitovao svoje pisanje kako bi bio u skladu sa zvaničnom sovjetskom doktrinom, pa su iz tog razloga njegove novele i romani bili dostupni samo u samizdatu. Neke od njegovih pesama uvrštene su u subverzivni samoizdavački almanah Metropol (1979).
Bez nade da će biti zvanično objavljen u Sovjetskom Savezu, Aleškovski je emigrirao na Zapad 1979. i čekao svoju vizu za ulazak u Sjedinjene Američke Države u Francuskoj i Austriji. Sledeće godine ga je pozvao Univerzitet Veslijan i tim povodom se nastanio u Midltaunu, gde je živeo i služio kao gostujući ruski emigrantski pisac u Veslijanovom ruskom odeljenju.[7] Godine 1987. dobio je Gugenhajmovu stipendiju za beletristiku.[8] Godine 2002. Aleškovski je osvojio Puškinsku nagradu.
Stil pisanja uredi
Aleškovski je imao izrazit stil pisanja - kombinaciju skaza i satire sovjetskih društvenih ili naučnih eksperimenata. Većina njegovih spisa je duboko duhovita. Novela Nikolaj Nikolajevič ismeva sovjetsku glupost u pseudonaučnim biološkim eksperimentima. Njegov roman Kengur priča priču o starom lopovu i njegovim iskušenjima tokom suđenja iz staljinističke ere ; Sam Josif Staljin je lik. Drugi suštinski element stila Aleškovskog je fantazija i groteska. Njegov roman Ruka definiše sovjetsku komunističku doktrinu kao modernu predstavu apsolutnog zla.
Knjiga poslednjih reči bavi se suštinskom temom ruske književnosti, "problemom malog čoveka" - teškoćom društvene egzistencije jednostavnog, ali poštenog čoveka. Temu je započeo Nikolaj Gogolj, a dalje je pojačao i dramatizovao Fjodor Dostojevski, između ostalih.
Aleškovski je bio jedan od prvih koji je u svom pisanju koristio psovke. Njegova najpoznatija i najcenjenija dela su njegove antistaljinističke pesme, koje su postale deo urbane narodne tradicije u Sovjetskom Savezu, a neki čak pogrešno smatraju da su anonimne.
Radovi uredi
Romani uredi
- Nikolaj Nikolajevič (napisano 1970, objavljeno 1980)
- Kengur (napisano 1974-75, objavljeno 1981)
- Ruka (napisano 1978-80, objavljeno 1980)
- Kamuflaža (1978)
- Vrteška (1979)
- Skromna plava marama (1981)
- Smrt u Moskvi (1983)
- Ruru (1985)
- Flea Tango (1987)
- Prsten u futroli (1991)
- Pretposlednji život (2009)
- Mali zatvorski roman (2011)
Kratke priče uredi
- Knjiga poslednjih reči - 35 zločina (zbirka, Vermont 1984)
Scenario uredi
- Šta ti se dešava? (1975)
- Kiš, dve torbe i cela nedelja (1974)
- Nesreća (1974)
- Evo mog sela (1972)
Dečiji romani uredi
- Kiš, dve torbe i cela nedelja
- Kiš i ja u Krimu (1975)
Ostala dela uredi
- Antologija ruske satire i humora (Vol 8)
- Sabrana dela (3 izdanja do danas)
Prevedeno na engleski uredi
- Nikolai Nikolaevich and Camouflage: Two Novels, Columbia University Press, 2019 (The Russian Library). Preveo Dafild Vajt. Uredila Suzan Fuso.
Dodatna literatura uredi
- Phillips, William; Shragin, Boris; Aleshkovsky, Yuz; Kott, Jan; Siniavski, Andrei; Aksyonov, Vassily; Litvinov, Pavel; Dovlatov, Sergei; Nekrassov, Viktor (zima 1984). „Writers in exile III: a conference of Soviet and East European dissidents”. The Partisan Review. 51 (1): 11—44.
Napomene i reference uredi
- ^ „Umer pisatelь i ispolnitelь Юz Aleškovskiй”. Radio Svoboda.
- ^ „Nepodcenzurnый pravdolюb”. Jewish Observer. 10. 10. 2019.
- ^ „Юz Aleškovskiй - žiznь”. www.yuz.ru.
- ^ „Glavnый materщinnik: Юz Aleškovskiй”. Arhivirano iz originala 2018-03-23. g. Pristupljeno 2018-03-23.
- ^ „Юz Aleškovskiй: «Mne nužen mыslennый sobesednik»”. God Literaturы.
- ^ Tekstы pesen Ю. Aleškovskogo na saйte avtora.
- ^ „Wesleyan University - Russian Department”. Arhivirano iz originala 12. 8. 2010. g. Pristupljeno 16. 8. 2010.
- ^ „John Simon Guggenheim Foundation | Yuz Aleshkovsky”.
Spoljašnje veze uredi
- Juz Aleškovski na sajtu Discogs (jezik: engleski)
- Juz Aleškovski na sajtu IMDb (jezik: engleski)