Људски алфахерпесвирус 1

Ljudski alfaherpesvirus 1, humani alfaherpesvirus 1 ili herpes simpleks virus 1 (akronim HSV-1) je vrsta herpes simpleks virusa iz roda Simplexvirus, potfamilije Alphaherpesvirinae, porodice Herpesviridae, i reda Herpesvirales. HSV-1 je veoma rasprostranjena na globalnom nivou.[1]

Ljudski alfaherpesvirus 1
3D kompjuterska rekonstrukcija kapsida
Klasifikacija virusa e
(nerangirano): Virus
Realm: Duplodnaviria
Carstvo: Heunggongvirae
Tip: Peploviricota
Klasa: Herviviricetes
Red: Herpesvirales
Porodica: Herpesviridae
Rod: Simplexvirus
Vrsta:
Ljudski alfaherpesvirus 1
Sinonimi

Herpes simplex virus 1

Rezervoar herpes virusa je čovek koja pati od manifestne herpetične infekcije ili nosioc virusa. Izvor infekcije su pljuvačka i izmet, a virus se prenosi direktnim kontaktom i preko raznih predmeta. Ulazna vrata su obično respiratorni trakt, ali mogu biti i oko i oštećena koža. Dokazano je da se herpes prenosi polnim putem i da se može preneti na bebe tokom porođaja. Bolest koju ovaj virus izaziva spada i u kategoriju polno prenosivih bolesti.

Epidemiologija

uredi

Infekcija ljudskim alfaherpesvirusom 1 dobija se češće i ranije od infekcije ljudskim alfaherpesvirusom 2. Više od 90% odraslih ima antitela na HSV-1 do pete decenije života.

Prevalencija antitela na HSV-1 raste sa godinama i pokazuje inverznu korelaciju sa socioekonomskim statusom. U tom smislu u većem delu Azije i Afrike, infekcija HSV-1 je skoro univerzalna i dobija se rano u detinjstvu. Međutim, u zapadnoj populaciji nakon Drugog svetskog rata, 80% do 100% odraslih (srednjih godina života) nižeg socioekonomskog statusa imalo je antitela na HSV-1, u poređenju sa samo 30% do 50% odraslih u višim socioekonomskim grupama.[2]

Seroistraživanja sve više ukazuju na to da je pad stope prevalencije HSV-1 specifična za uzrast i u Sjedinjenim Američkim Državama i u većem delu Evrope, iako razlike u socioekonomskim klasama ostaju primarne. N ato ukazuje podatak da je u razvijenim zemljama, smanjena zaraženosti HSV-1 u detinjstvu uz povećanu učestalost seksualno stečenih HSV-1 infekcija kod adolescenata, kao i povećani procenat neonatalnih HSV slučajeva koji su posledica HSV-1.

Iako se primarni HSV-1 i HSV-2 klinički ne razlikuju, u U Sjedinjenim Američkim Državama, genitalni HSV-1 je sada češći kod pacijenata bele rase, dok je primarni genitalni HSV-2 i dalje češći kod pacijenata crne rase.

Etiopatogeneza

uredi
 
Infekcija ljudskim alfaherpesvirusom 1 najčešće je lokalizovana u oralnoj sluzokoži

Ljudski alfaherpesvirus 1 prisutan je u skoro 60% svetske populacije sa ljudima kao jedinim prirodnim domaćinom. HSV-1 se najčešće nalazi u oralnoj sluzokoži i područjima očiju i može se reaktivirati izazvati očne infekcije, keratitis i sporadični encefalitis koji se naziva herpes simpleks encefalitis. HSV-1 se prenosi oralnim kontakt, naime, kada je virus aktivan na površinama sluzokože ili ranama ili pljuvački; međutim, može se preneti i na genitalne oblasti oralno-genitalnim kontaktom.[3]

HSV-1 je omotani, dvolančani DNK virus koji uspostavlja latentnost u ćeliji domaćina nakon početne infekcije. Nakon ulaska fuzijom membrane, nukleokapsid se oslobađa u citoplazmu gde se transportuje kroz sistem mikrotubula ka jezgru da bi se oslobodio genom.

HSV-1 inficira inervirajuće senzorne neurone interakcijom virusnih glikoproteina sa glikozaminoglikanima na površini ćelije i receptorskim nektinom-1 kako bi se olakšala pH nezavisna fuzija na aksonalnom kraju senzornih nerava.

Unutar neuronske ćelije, HSV-1 kapsid je povezan sa motornim proteinom dineinom na aksonalnom terminusu da bi se omogućio retrogradni transport ka telu neuronske ćelije u trigeminalnim ganglijima.

Smatra se da je spoljni kapsidni protein HSV-1 pUL35 u interakciji sa Tctek-1 i rp3 da bi olakšao kretanje ka jezgru. Kada kapsid dostigne nuklearne pore, HSV-1 DNK se usađuje u jezgro gde se uspostavlja doživotna latentna ili mirna faza.

Različiti stimulansi kao što su stres, UV svetlost i imunosupresija mogu reaktivirati virus HSV-1 iz faze latencije. Nakon reaktivacije, HSV-1 pokreće litički ciklus i novoformirani virusi se kreću ka aksonu perifernih senzornih neurona anterogradnim transportom da bi izašli egzocitozom. Oni pristupaju epitelu sluzokože gde se dešava dalja replikacija i konačno omogućava prenos sa čoveka na čoveka.

HSV-1 uglavnom može biti asimptomatski sa nekoliko slučajeva očnih bolesti. Incidencija encefalitisa je relativno manja uprkos seroprevalencije HSV-1

Evolucija

uredi

Humani alfaherpesvirus 1 se može klasifikovati u šest klasa:[4]

  • četiri klase se javljaju u istočnoj Africi,
  • jedan klasa u istočnoj Aziji i
  • jedan klasa u Evropi i Severnoj Americi.

Ovo sugeriše da virus možda potiče iz istočne Afrike. Smatra se da je najnoviji zajednički predak evroazijskih sojeva evoluirao pre oko 60.000 godina.[5]

Klinička slika

uredi

Najčešći simptom rekurentne infekcije je herpes usana (herpes febrilis). Manifestuje se pojavom grupe vezikula, najčešće na koži usta ili na prelazu kože u sluzokožu. Počinje lokalnim bolom i svrabom na određenom mestu, a zatim se javljaju vezikule (balonska degeneracija zaraženih ćelija i nakupljanje tečnosti). Kada se vezikule osuše i otpadnu za njima ne ostaju ožiljci.

Ostali simptomi koje može izazvati ljudski herpes simpleks virus su:[6]

  • Akutni herpetički gingivostomatitis - najčešći simptom primarne infekcije pojava rana na usnama.
  • Herpetički ekcem
  • Herpetički meningoencefalitis - najteži oblik primarne infekcije, koja se javlja kao generalizovana infekcija tokom primarne infekcije, ili primarni herpes koji zahvata CNS.
  • Traumatski herpes - oblik herpesa koji se javlja na traumatskim lezijama (opekotine i rane).

Terapija

uredi
 
Tablete i mast aciklovira

U terapiji herpetičnih promena na koži savetuje se upotreba aciklovira u obliku tableta ili masti, koje se nanosi na herpetične rane. U slučaju rezistencije na aciklovir preporučujeme se primena ribavirina, fudaratina.

Izbaciti iz upotrebe sve masti koje sadrže kortikosteroide (npr deksametazon), jer deluju imunosupresivno (smanjuju imunološki odgovor) i utiču na lučenje endogenog interferona koji ima ulogu u odrbrani od virusne infekcije.

Profilaksa

uredi

Za prevenciju genitalnog herpesa savetuje se redovna upotrebu prezervativa (kondoma) tokom seksualnih odnosa. Za ostale oblike herpesa ne postoji specifična profilaksa.

Vidi još

uredi

Izvori

uredi
  1. ^ „ICTV Master Species List 2018b.v2”. talk.ictvonline.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2022-03-15. 
  2. ^ Joshua T. Schiffer, Lawrence Corey, in Mandell, Douglas, and Bennett's Herpes Simplex Virus, Principles and Practice of Infectious Diseases (Eighth Edition), 2015
  3. ^ Mohanan Valiya Veettil PhD, ... Vinod Soman Pillai MSc, Viral and Host Cellular Factors Used by Neurotropic Viruses in The Molecular Immunology of Neurological Diseases, 2021
  4. ^ Kolb, Aaron W.; Ané, Cécile; Brandt, Curtis R. (2013). „Using HSV-1 Genome Phylogenetics to Track Past Human Migrations”. PLOS ONE. 8 (10): e76267. Bibcode:2013PLoSO...876267K. PMC 3797750 . PMID 24146849. doi:10.1371/journal.pone.0076267 . .
  5. ^ Bowden, Rory; Sakaoka, Hiroshi; Ward, Ryk; Donnelly, Peter (2006). „Patterns of Eurasian HSV-1 molecular diversity and inferences of human migrations”. Infection, Genetics and Evolution. 6 (1): 63—74. PMID 16376841. doi:10.1016/j.meegid.2005.01.004. 
  6. ^ „Humani herpes simplex virus • (HSV tip 1 i 2) • BZPŽ”. Budi zdrav, produži život. (na jeziku: srpski). 2016-07-26. Pristupljeno 2022-03-15. 

Spoljašnje veze

uredi
 Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).