Ćustendilska eparhija
Ćustendilska eparhija je bila eparhija Srpske pravoslavne crkve i Bugarske pravoslavne crkve.
Istorijat Uredi
Današnji grad Ćustendil u jugozapadnoj Bugarskoj zvao se u srednjem vijeku Velbužd i bio je sjedište episkopije, koja se po njemu nazivala velbuždska, a kasnije i banjska, kolasijska i ćustendilska. Velbuždska episkopija spominje se 1018. među episkopijama Ohridske arhiepiskopije, a obuhvatala je, pored Velbužda, i gradove: Sontesk, Germaneja, Terimer, Stob, Donji Sontesk i Razlog, dakle krajeve oko Gornje Strume i odatle na jugoistok, sve do izvora Meste. Iz doba kasnije bugarske i srpske vladavine nad Velbuždom nije poznato ništa o episkopiji u njemu, i ako je nesumnjivo, da je postojala i imala sjedište u Banji velbuždskoj (Kalinik, episkop banjski, spominje se 1350), u kojoj je i Konstantin Dejanović imao svoju stolicu, pa su je po njemu i prozvali Turci Ćustendil (Konstantinova banja).
Češće spomene o toj episkopiji srećemo tek u 16. vijeku (Romil, episkop banjski, 1532), a naročito otkad je obnovljena Pećka patrijaršija (1557). Od toga doba, pored imena banjski, dolazi vrlo često i naziv kolasijski, po tadašnjem nazivu grada u blizini Banje, a zatim i kratovski i štipski, po mjestima, koja su u 17. i 18. vijeku potpadala pod tu episkopiju, i neko vrijeme služila kao sjedišta pojedinih ćustendilskih episkopa. Za sve vrijeme, dok je đustendilska eparhija potpadala pod srpsku Pećku patrijaršiju, obuhvatala je ona sve krajeve od starog Velbužda i Radomira na jug, do Štipa i Radovišta, pa je tako gotovo neizmijenjeno ostalo i pod Carigradskom patrijaršijom.
Bugarska egzarhija Uredi
Godine 1870, cijela đustendilska eparhija došla je u sastav novoustanovljene bugarske egzarhije, ali je s osnivanjem bugarske kneževine razdijeljena 1878. na dva dijela. Južni dio, s Kratovom i Štipom, ostao je pod Turcima i sjedinjen je uglavnom sa skopljanskom egzarhijskom episkopijom, a sjeverni dio, sa Ćustendilom i Radomirom, postojao je kao nastavak stare episkopije do smrti zatečenog, pri diobi, na njoj episkopa (1884), a zatim je sjedinjen sa sofijskom episkopijom.
Kada je 1776. godine ukinuta Pećka patrijaršija i đustendilska eparhija je došla pod vlast i uticaj grčke Carigradske patrijaršije, dok 1879. nije postala sastavni dio bugarske egzarhije.
Episkopi Uredi
Za vrijeme potčinjenosti đustendilske eparhije Pećkoj patrijaršiji od 16. do 18. vijeka pominju se u izvorima ovi njeni episkopi:
- Visarion (1585),
- Makarije (1619),
- Ananije (1630),
- Josif (1642),
- Puspun(?) (1644),
- Mihajlo (1652—1660),
- Ananije (1666),
- Visarion (1690),
- Danilo (1700—1709),
- Jefrem (1712—1728),
- Atanasije (1732),
- Serapion (1757) i
- Gavrilo (1766).
Vidi još Uredi
Literatura Uredi
- Radoslav Grujić, "Ćustendilska eparhija", u: Narodna enciklopedija, knj. 4, str 665-666.
- Janković, Marija (1985). Episkopije i mitropolije Srpske crkve u srednjem veku (Bishoprics and Metropolitanates of Serbian Church in Middle Ages). Beograd: Istorijski institut SANU.
- Nedeljko Radosavljević, "Eparhije Banje (Ćustendila) i Samokova u Pećkoj patrijaršiji 1557-1766", u: Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa Pautaliя-Velbužd-Kjustendil, 2006, str. 335-343.
- Šuletić, Nebojša (2012). „Kolasijska eparhija i njene starešine u turskim poreskim knjigama (1662-1766)” (PDF). Srpske studije. 3: 151—182. Arhivirano iz originala 06. 05. 2019. g. Pristupljeno 07. 04. 2020.
- Šuletić, Nebojša (2018). „Katalog starešina Samokovske eparhije (XVI-XVIII vek)” (PDF). Zbornik Matice srpske za istoriju. 97: 29—51.
- Šuletić, Nebojša (2018). „Jugoistočna granica Srpske patrijaršije u doba osmanske vladavine”. Južni srpski krajevi u XIX i XX veku: Društveno-ekonomski i politički aspekt. Vranje: Narodni muzej. str. 47—57.