Alesandro Pircio Biroli

Alesandro Pircio Biroli (ital. Alessandro Pirzio Biroli; Bolonja, 23. jul 1877Rim, 20. maj 1962) je bio italijanski general i fašistički političar, poznat kao guverner okupirane Crne Gore u Drugom svjetskom ratu.

Alesandro Pircio Biroli
Datum rođenja(1877-07-23)23. jul 1877.
Mesto rođenjaBolonjaKraljevina Italija
Datum smrti20. maj 1962.(1962-05-20) (84 god.)
Mesto smrtiRimItalija

Poticao je iz porodice istraživača i avanturista, a u mladosti se bavio mačevanjem i osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu 1908.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata godine 1918. postao je komandant 8. puka bersaljera. 1927. je služio kao šef italijanske vojne misije u Ekvadoru a godine 1928. inspektor tzv. Brze divizije. Godine 1933. je postao komandant divizije Trijeste. Za vrijeme Abisinijskog rata 1933. je komandovao Eritrejskim korpusom. Nakon uspješnog završetka rata je neko vrijeme služio kao guverner Amhare, tada pripojene Italijanskoj Istočnoj Africi.

Godine 1941. je zapovjedao 9. armijom i na tom mjestu je od 1941. do 1943. služio kao guverner Crne Gore i Albanije. Nakon izbijanja ustanka u Crnoj Gori 1941. je započeo represalije nad celokupnim stanovništvom.

Na mjestu guvernera Crne Gore i Albanije je u januaru 1942. izdao proglas kojim prijeti strijeljanjem 50 talaca za svakog ubijenog i 10 talaca za svakog ranjenog italijanskog vojnika.[1] Pircio Biroli je potpisao sporazum 24. jula 1942. sa vođom crnogorskih četnika Blažom Đukanovićem. Po tom sporazumu, crnogorski četnici su legalizovani, obavezali su se da će pomagati Italijanima u borbi protiv partizana, a zauzvrat će dobijati oružje, municiju i plate. Crna Gora je podeljena na tri zone koji su obezbeđivali četničke jedinice Baja Stanišića i Pavla Đurišića i Lovćenska brigada zelenaša Krsta Zrnova Popovića.[2][3]

Uprkos tome što se nalazi visoko na spisku ratnih zločinaca Komisija Ujedinjenih nacija za ratne zločine, Biroliju nije nikada suđeno i starost je proveo u Rimu.

Izvori uredi

  1. ^ Conti 2008, str. 129.
  2. ^ Tomasevich 1975, str. 211.
  3. ^ Pavlowitch 2008, str. 107–108.

Literatura uredi