Википедија

Austroazijski jezici

Austroazijski jezici su velika jezička porodica rasprostranjena u Jugoistočnoj Aziji i raštrkanim zajednicama u istočnoj Indiji i Bangladešu. Prefiks austro u latinskom znači jug, dakle radi se o jezicima sa juga Azije. Njima se služi oko 95 miliona ljudi.[2]

Austroazijski jezici
Austroazijski
Geografska rasprostranjenostJugoistočna i Južna Azija
Jezička klasifikacijaJedna od primarnih svetskih jezičkih porodica
PrajezikProtoaustroazijski
Podpodela
ISO 639-5aav
Glotologaust1305[1]
{{{mapalt}}}
Rasprostranjenost austroazijskih jezika

Lingvisti smatraju da austroaziski jezici ponikli iz ovog regiona, dok su ostali jezici koji se tu danas govore (indoevropski, tai-kadai, dravidski i sino-tibetanski) rezultat kasnijih migracija.

Austroazijski jezici se tradicionalno dele u dve grupe: mon-kmer jezici Jugoistočne Azije i severoistočne Indije i munda jezici istočne i centralne Indije, delova Bangladeša i ostrva Nikobari. Ukupno ih ima 151, od kojih 132 pripada mon-kmer grupi, dok je 19 jezika u grupi munda.

Klasifikacija

uredi

Postoji nekoliko klasifikacija austroazijskih jezika sprovedenih po različitim kriterijumima.

  • Mon-kmer jezici (132 jezika, 85 miliona govornika)
    • Istočni mon-kmer
      • kmerski (ili kambodžanski, 1 jezik, 8—10 miliona govornika)
      • pear (6 jezika, 12 hiljada govornika)
      • bahnar (36 jezika, 1 milion govornika)
      • katu (16 jezika, 1 milion govornika)
      • vijet-muong (10 jezika uključujući vijetnamski, 71 milion govornika)
    • Severni mon-kmer
      • kasi (3 jezika, 1,1 miliona govornika)
      • palaung-va (20 jezika, 1,8 miliona govornika)
      • kmu (14 jezika, 0,6 miliona govornika)
    • Južni mon-kmer
      • mon (2 jezika, 1 milion govornika)
      • asli (19 jezika, 60 hiljada govornika)
      • palju-pakan (5 jezika, 15 hiljada govornika)
    • nikobarski (6 jezika, 35 hiljada govornika)

Najznačajniji austroazijski jezici su vijetnamski (70 miliona govornika), kmerski (8 miliona), santali (6 miliona) i mundari (2 miliona).

Austroazijske migracije i arheogenetika

uredi

Micuru Sakitani sugeriše da su haplogrupa O1b1, koja je uobičajena kod austroazijskih naroda i nekih drugih etničkih grupa u južnoj Kini, i haplogrupa O1b2, koja je uobičajena kod današnjih Japanaca i Korejaca, potiče od ranih zemljoradnika pirinča iz Indokine.[3] Druga studija sugeriše da je haplogrupa O1b1 glavna austroazijska očinska loza, a O1b2 „paraaustroazijska“ loza naroda Korejaca i Jajoja.[4]

Jedna studija iz 2021. autora Tagore et al, utvrdila je da su se protoaustroazijski govornici odvojili od izvorne populacije bazalne istočne Azije, poreklom iz kontinentalne jugoistočne Azije i severoistočne Indije, što je takođe dovelo do drugih populacija povezanih s istočnom Azijom, uključujući Severoistočne Azijate i starosedilačke narode Amerike. Protoaustroazijski govornici se mogu povezati sa materijalnom kulturom Hoabinhijana. Iz kontinentalne jugoistočne Azije, austroazijski govornici proširili su se na Indijski potkontinent i pomorsku jugoistočnu Aziju. Postoje dokazi da su se kasnije povratne migracije iz više severnoistočnoazijskih grupa (kao što su govornici kra-daja) spojile sa autohtonim stanovnicima jugoistočne Azije, što je doprinelo fragmentaciji uočenoj među savremenim govornicima austroazijskog jezika. Na Indijskom potkontinentu, austroazijski govornici, posebno mundari, mešali su se sa lokalnim stanovništvom. Štaviše, zaključili su da njihovi rezultati ne podržavaju genetski odnos između drevnih lovaca-sakupljača Jugoistočne Azije (Hoabinhijana) sa grupama srodnim Papuancima, kao što su prethodno predložili Makol et al. 2018, ali da ove drevne stanovnike Jugoistočne Azije karakteriše bazalno istočnoazijsko poreklo. Autori su na kraju zaključili da genetika ne korespondira nužno sa lingvističkim identitetom, ukazujući na fragmentaciju savremenih austroazijskih govornika.[5]

References

uredi
  1. ^ Hammarström, Harald; Forkel, Robert; Haspelmath, Martin; Bank, Sebastian, ur. (2016). „Austroasiatic”. Glottolog 2.7. Jena: Max Planck Institute for the Science of Human History. 
  2. ^ „Austroasiatic”. www.languagesgulper.com (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 29. 3. 2019. g. Pristupljeno 15. 10. 2017. 
  3. ^ 崎谷満『DNA・考古・言語の学際研究が示す新・日本列島史』（勉誠出版　2009年）　
  4. ^ Robbeets, Martine; Savelyev, Alexander (21. 12. 2017). Language Dispersal Beyond Farming (na jeziku: engleski). John Benjamins Publishing Company. ISBN 9789027264640. Arhivirano iz originala 31. 3. 2023. g. Pristupljeno 15. 10. 2020. 
  5. ^ Tagore, Debashree; Aghakhanian, Farhang; Naidu, Rakesh; Phipps, Maude E.; Basu, Analabha (29. 3. 2021). „Insights into the demographic history of Asia from common ancestry and admixture in the genomic landscape of present-day Austroasiatic speakers”. BMC Biology. 19 (1): 61. ISSN 1741-7007. doi:10.1186/s12915-021-00981-x. „McColl et al. suggested that ancient SEA hunter-gatherers (Hòabìnhian) share some ancestry with the Onge, Jehai, Papuan, and Indian populations. We therefore ran the ADMIXTURE analysis including the Jarawa, Onge, and the Papuans as possible founder populations in addition to the previous set of AAI, AAM, TB, and EA. Contrary to their claim, we found no evidence of Onge, Jarawa, and Papuan ancestries in the ANC samples (results of ADMIXTURE run hence not shown). We regressed the AAI ancestry (and the EA-like ancestry) of the ancient genomes jointly on the age of the sample and the latitude where these samples were found (Supplementary Table 7). While latitude was only marginally significant for the AAI-like ancestry, it was extremely significant for EA-like ancestry, showing a decreasing trend of EA-like ancestry as one moves from North to South (Fig. 6e, Supplementary Figure 14 in Additional file 1). This bolsters the hypothesis of the origin of EA-like ancestry in Southern China and a movement due south.” 

Sources

uredi
  • Adams, K. L. (1989). Systems of numeral classification in the Mon–Khmer, Nicobarese and Aslian subfamilies of Austroasiatic. Canberra, A.C.T., Australia: Dept. of Linguistics, Research School of Pacific Studies, Australian National University. ISBN 0-85883-373-5
  • Alves, Mark J. (2014). „Mon-Khmer”. Ur.: Rochelle Lieber; Pavel Stekauer. The Oxford Handbook of Derivational Morphology. Oxford: Oxford University Press. str. 520—544. 
  • Alves, Mark J. (2015). Morphological functions among Mon-Khmer languages: beyond the basics. In N. J. Enfield & Bernard Comrie (eds.), Languages of Mainland Southeast Asia: the state of the art. Berlin: de Gruyter Mouton, 531–557.
  • Bradley, David (2012). "Languages and Language Families in China Arhivirano 30 april 2017 na sajtu Wayback Machine", in Rint Sybesma (ed.), Encyclopedia of Chinese Language and Linguistics.
  • Chakrabarti, Byomkes. (1994). A Comparative Study of Santali and Bengali.
  • Chaubey, G.; et al. (2010), „Population Genetic Structure in Indian Austroasiatic Speakers: The Role of Landscape Barriers and Sex-Specific Admixture”, Mol Biol Evol, 28 (2): 1013—1024, PMC 3355372  , PMID 20978040, doi:10.1093/molbev/msq288   
  • Diffloth, Gérard. (2005). "The contribution of linguistic palaeontology and Austro-Asiatic". in Laurent Sagart, Roger Blench and Alicia Sanchez-Mazas, eds. The Peopling of East Asia: Putting Together Archaeology, Linguistics and Genetics. 77–80. London: Routledge Curzon. ISBN 0-415-32242-1
  • Filbeck, D. (1978). T'in: a historical study. Pacific linguistics, no. 49. Canberra: Dept. of Linguistics, Research School of Pacific Studies, Australian National University. ISBN 0-85883-172-4
  • Hemeling, K. (1907). Die Nanking Kuanhua. (German language)
  • Jenny, Mathias and Paul Sidwell, eds (2015). The Handbook of Austroasiatic Languages Arhivirano 5 mart 2015 na sajtu Wayback Machine. Leiden: Brill.
  • Peck, B. M., Comp. (1988). An Enumerative Bibliography of South Asian Language Dictionaries.
  • Peiros, Ilia. 1998. Comparative Linguistics in Southeast Asia. Pacific Linguistics Series C, No. 142. Canberra: Australian National University.
  • Shorto, Harry L. edited by Sidwell, Paul, Cooper, Doug and Bauer, Christian (2006). A Mon–Khmer comparative dictionary Arhivirano 9 avgust 2018 na sajtu Wayback Machine. Canberra: Australian National University. Pacific Linguistics. ISBN 0-85883-570-3
  • Shorto, H. L. Bibliographies of Mon–Khmer and Tai Linguistics. London oriental bibliographies, v. 2. London: Oxford University Press, 1963.
  • Sidwell, Paul (2005). „Proto-Katuic Phonology and the Sub-grouping of Mon–Khmer Languages” (PDF). Ur.: Paul Sidwell. SEALSXV: papers from the 15th meeting of the Southeast Asian Linguistic Society. Canberra: Pacific Linguistics. Arhivirano (PDF) iz originala 2022-10-09. g. Pristupljeno 11. 3. 2020. 
  • Sidwell, Paul (2009). Classifying the Austroasiatic languages: history and state of the art. LINCOM studies in Asian linguistics. 76. Munich: Lincom Europa. ISBN 978-3-929075-67-0. 
  • Sidwell, Paul (2010). „The Austroasiatic central riverine hypothesis” (PDF). Journal of Language Relationship. 4: 117—134. Arhivirano (PDF) iz originala 30. 1. 2022. g. Pristupljeno 28. 10. 2011. 
  • van Driem, George. (2007). Austroasiatic phylogeny and the Austroasiatic homeland in light of recent population genetic studies. Mon-Khmer Studies, 37, 1-14.
  • Zide, Norman H., and Milton E. Barker. (1966) Studies in Comparative Austroasiatic Linguistics, The Hague: Mouton (Indo-Iranian monographs, v. 5.).
  • Zhang; et al. (2015), „Y-chromosome diversity suggests southern origin and Paleolithic backwave migration of Austro-Asiatic speakers from eastern Asia to the Indian subcontinent”, Scientific Reports, 5: 1548, Bibcode:2015NatSR...515486Z, PMC 4611482  , PMID 26482917, doi:10.1038/srep15486 
  • Sidwell, Paul; Jenny, Mathias, ur. (2021). The Languages and Linguistics of Mainland Southeast Asia (PDF). De Gruyter. ISBN 978-3-11-055814-2. doi:10.1515/9783110558142. Arhivirano (PDF) iz originala 2022-10-09. g. 
  • Mann, Noel, Wendy Smith and Eva Ujlakyova. 2009. Linguistic clusters of Mainland Southeast Asia: an overview of the language families. Arhivirano na sajtu Wayback Machine (24. mart 2019) Chiang Mai: Payap University.
  • Mason, Francis (1854). „The Talaing Language”. Journal of the American Oriental Society. 4: 277, 279—288. JSTOR 592280. 
  • Sidwell, Paul (2013). „Issues in Austroasiatic Classification”. Language and Linguistics Compass. 7 (8): 437—457. doi:10.1111/lnc3.12038. 
  • Sidwell, Paul. 2016. Bibliography of Austroasiatic linguistics and related resources Arhivirano na sajtu Wayback Machine (24. mart 2019).
  • E. K. Brown (ed.) Encyclopedia of Languages and Linguistics. Oxford: Elsevier Press.
  • Gregory D. S. Anderson and Norman H. Zide. 2002. Issues in Proto-Munda and Proto-Austroasiatic Nominal Derivation: The Bimoraic Constraint. In Marlys A. Macken (ed.) Papers from the 10th Annual Meeting of the Southeast Asian Linguistics Society. Tempe, AZ: Arizona State University, South East Asian Studies Program, Monograph Series Press. pp. 55–74.

Spoljašnje veze

uredi
 
Austroazijski jezici na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Аустроазијски_језици&oldid=27931788”