Bitka za Smolensk (1943)

Bitka za Smolensk (1943) u Drugom svetskom ratu bila je severni krak letnje i jesenje ofanzive Crvene armije 1943. na Istočnom frontu, od 7. avgusta do 2. oktobra 1943. Završena je odlučujućom pobedom Crvene armije.[1]

Letnja i jesenja ofanziva Crvene armije 1943.

Pozadina uredi

Zbog velikih poraza na Istočnom frontu u zimu 1942/43. i u Africi sredinom januara, proglašena je u Nemačkoj totalna mobilizacija (svi muškarci od 16 do 65 godina i žene od 17 do 50) što je obezbedilo još 2 miliona vojnika, čime se brojna snaga Vermahta popela na 9.500.000, dok je proizvodnja naoružanja bila u punom usponu i pored savezničkih bombardovanja. Sredinom 1943. Nemačka je imala oko 322-327 divizija (32 oklopne).[1]

Pokušaji Nemaca da u leto 1943. povrate inicijativu na Istočnom frontu osujećeni su sovjetskim pobedama kod Kurska i Harkova, od 5. jula do 23. avgusta, koje su potpuno istrošile nemačke strategijske rezerve i prinudile preostale snage Vermahta na pasivnu odbranu na celom frontu. U očekivanju sovjetskog napada, Nemci su utvrdili tzv. Istočni bedem, na liniji reka Narva-Čudsko jezero-Pskov-Nevelj-Vitebsk-Orša-Sož-Dnjepar-reka Moločna.[1]

Letnja i jesenja ofanziva Crvene armije (1943) uredi

Još u toku Kurske bitke (5-15. jula) sovjetska Vrhovna komanda razradila je plan za opštu letnju ofanzivu na Istočnom frontu, od Velikije Luki do Azovskog mora, koja je imala da oslobodi istočnu Belorusiju i istočnu Ukrajinu sa Donskim basenom do Dnjepra i Tamanskog poluostrva. U ofanzivi je učestvovalo 6 frontova sa 38 armija, 6 vazduhoplovnih armija i Crnomorska flota sa Azovskom flotilom.[1]

Sa nemačke strane, Grupa armija Jug, oslabljena u Kurskoj bici (6. i 8. armija, 1. i 4. oklopna armija - 45 divizija, od toga 12 oklopnih) uz pomoć 2. armije iz Grupe armija Centar, branila je Donecki basen i Ukrajinu od Azovskog mora do Harkova; na Tamanskom poluostrvu bila je izolovana 17. armija (16 nepotpunih divizija, od toga 8 rumunskih i 1 slovačka), a na Krimu rumunska 3. armija. Prema njima su od Azovskog mora do Sumija stajala 4 sovjetska fronta: Južni, Jugozapadni, Stepski i Voronješki front.[1]

Jugozapadni front (Rodion Malinovski, 6 armija i 17. vazduhoplovna armija) i Južni front (Fjodor Tolbuhin, 5 armija i 8. vazduhoplovna armija) prešli su u napad 13, odnosno 18. avgusta i do 8. septembra potisli Grupu armija Jug na Dnjepar, na krajnji desni deo Istočnog bedema. U međuvremenu, severno od njih, Stepski front (Ivan Konjev, 5 armija i 5. vazduhoplovna armija), Voronješki front (8 armija, Nikolaj Vatutin) i Centralni front (5 armija - Konstantin Rokosovski) oslobodili su od 26. avgusta do 22. septembra Donecki basen i takođe izbili na levu obalu Dnjepra. Na krajnjem jugu, na Tamanskom poluostrvu, sovjetski Severnokavkaski front (3 armije pod komandom generala Ivana Petrova), uz pomoć flote i 4. vazduhoplovne armije izvršio je 9/10. septembra pomorski desant na Novorosijsk.[1]

Bitka uredi

Dok se razvijala sovjetska ofanziva na južnom delu Istočnog fronta ka Dnjepru, počeo je i severni krak sovjetske ofanzive prema Smolensku: nemačku Grupu armija Centar napala su 3 sovjetska fronta: Brjanski, Zapadni i Kalinjinski, od Brjanska do Velikije Luki. Armije Zapadnog fronta (5, 10, 33, 31, 21, 49, 68. i 10 gardijska armija, 5. motorizovani i 6. gardijski korpus) pod komandom generala Vasilija Sokolovskog, prešle su 7. avgusta u napad. Na desnom krilu Kalinjinski front (3. i 4. udarna armija, 6. i 11. gardijska, 39. i 43. armija), pod komandom generala Andreja Jerjomenka, prešao je u napad 14. septembra. Trupe ta dva fronta podržavale su 1. i 3. vazduhoplovna armija. Brjanski front (3, 11, 50. i 63. armija i 11. gardijska armija) pod komandom generala Markijana Popova, prešao je u napad 17. septembra. U drugoj polovini septembra, sav Istočni front, od Velikije Luki do ušća Kubana, bio je u pokretu.[1]

Na jugu, sovjetski Centralni i Voronješki front su do kraja septembra, a Stepski i Jugozapadni front do 10. oktobra uspešno forsirali Dnjepar i na frontu od 700 km (od Gomelja do Zaporožja) obrazovali 23 nepovezana mostobrana, čime je nemački Istočni bedem na jugu faktički probijen, dok je Severnokavkaski front krajem oktobra uz pomoć flote izvršio dva uspešna desanta na poluostrvo Kerč i probio se na Krim.[1]

Dok su se na Dnjepru odvijale presudne operacije sovjetske ofanzive, trupe frontova koji su napadali na desnom (severnom) krilu u toku septembra oslobodile su Brjansk, Jeljnju i Smolensk.[1] Sovjetski Zapadni front (5, 31. i 68. armija) oslobodio je Smolensk 25. septembra 1943.[2]

Posledice uredi

Krajem septembra front se na severu približio Istočnom bedemu i protezao se od Veliža do reke Sož, a odatle duž same linije Istočnog bedema uz reke Sož, Dnjepar, koji je na više mesta pređen, i Moločnu. Vrhovna komanda Crvene armije preimenovala je 20. oktobra Voronješki, Stepski, Jugozapadni i Južni front u Prvi, Drugi, Treći i Četvrti ukrajinski front, Kalinjinski u Prvi pribaltički, Pribaltički u Drugi pribaltički front, a Centralni u Beloruski front.[1]

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž z i Gažević, Nikola (1975). Vojna enciklopedija (knjiga 9). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 412—416. 
  2. ^ Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (knjiga 8). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 731—732. 

Literatura uredi

  • Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (knjiga 8). Beograd: Vojnoizdavački zavod. 
  • Gažević, Nikola (1975). Vojna enciklopedija (knjiga 9). Beograd: Vojnoizdavački zavod.