Bijenale u Veneciji

Међународна егзибиција уметности

Bijenale u Veneciji (ital. Biennale di Venezia) je interdisciplinarna izložba savremene umetnosti koja se održava svake dve godine. Od svojih početaka koji sežu u 19. vek predstavljao je svetu likovne umetnosti najpoznatije slikare, grafičare, vajare i njihova dela. Vremenom su dodate izložbe filma (Venecijanski filmski festival), arhitekture, pozorišta i muzike. Poslednja dopuna je izložba savremenog plesa koja je dodata u šemu bijenala 1999. godine.

Bijenale u Veneciji
Žanr
Datum(i)glavne izložbe su svake dve godine
Osnovan1895.
LokacijaVenecija, Italija
OsnivačiGradski savet Venecije
Veb-sajt
labiennale.org

Bijenale je kulturni događaj svetskog značaja, sa naglaskom na prezentaciju nacija, njihovih posebnosti i značajne individualnosti. Danas, bijenale obuhvata 30 stalnih paviljona u parku Đardini. Zemlje koje nemaju stalne paviljone korist privremene paviljone u venecijanskom Arsenalu.

Istorija uredi

Prvi bijenale je održan 1885. godine, zaslugom gradonačelnika Venecije, Ričarda Sevastikova. Godine 1895, bijenale je održan u čast sklapanja braka između kralja Umberta i kraljice Margarite Savojske, sa temom najsavremenijih aktivnosti duha.

U vreme secesije, jedan od glavnih ciljeva bijenala je bio informisanje svetske javnosti o vladajućim trendovima u umetnosti , pre svega dekorativnog ornamenta kao dominirajućeg emenenta. Vremenom bijenale poprima međunarodni karakter. Prvi nacionalni paviljon, belgijski, je izgrađen 1907. godine, da bi se do Prvog svetskog rata broj paviljona povećao na sedam. Nakon belgijskog i italijanskog paviljona, 1909. godine se grade mađarski, nemački, i engleski paviljoni. Francuski paviljon je dodat 1912. godine i ruski paviljon 1914. godine.

Jedna od ključnih godina jeste 1930. godina, kada bijenale prelazi pod kontrolu fašističke partije, koja je investirala dodatna sredstva, koja su omogućila proširenje bijenala filmskom, pozorišnom i muzičkom sekcijom. Međunarodna izložba filma je održana prvi put 1932. godine, a dve godine kasnije dodat je i pozorišni festival.

U razdoblju između dva rata značajni velikani likovne umetnosti koji su izlagali na bijenalu su Gustav Klimt, Ogist Renoar i Gistav Kurbe. Značajan izuzetak je bio Pablo Pikaso, navodno zbog potencijala da šokira javno mnenje, koji je prvi put izlagao na bijenalu 1948. godine.

Za vreme Drugog svetskog rata bijenale nije održavan, i obnovljen je 1948. godine, kada je glavni događaj bio izlaganje zbirke Pegi Gugenhajm. U posleratnim godinama, pažnja urednika bijenala je bila usmerena pre svega na evropsku avangardnu umetnost a kasnije i na svetski apstraktni ekspresionizam (Žorž Brak, Anri Matis, Džekson Polok i drugi) i pop-art 60–tih (Robert Raušenberg).

Politička zbivanja 1960-ih i 1970-ih nisu zaobišla bijenale, koji je 1968. godine bio obeležen krizom zbog nedodeljivanja priznanja pobednicima pojedinih disciplina, a 1974. godine je bio u potpunosti posvećen Čileu kao vid protesta protiv vladavine diktatora Augustoa Pinočea.

Godina 1980. je donela proširenje bijenala na arhitekturu. Tema arhitektonskog bijenala 2006. godine je bila predstavljanje gradova, sa naglaskom na promene u savremenim gradova i rušenje informacionih i fizičkih barijera. Trinaesti bijenale arhitekture je obeležen temom Zajednička osnova, koju je izabrao Dejvid Čiperfild.[1]

Galerija uredi

Reference uredi

  1. ^ Common Ground Архивирано на сајту Wayback Machine (14. август 2012)

Spoljašnje veze uredi