Vesna Parun
Vesna Parun (Zlarin, 10. april 1922 — Stubičke Toplice, 25. oktobar 2010) bila je pesnik, dramski i dečji pisac.[1]
Vesna Parun | |
---|---|
![]() | |
Lični podaci | |
Datum rođenja | 10. april 1922. |
Mesto rođenja | Zlarin, Kraljevina SHS |
Datum smrti | 25. oktobar 2010.88 god.) ( |
Mesto smrti | Stubičke Toplice, Hrvatska |
Biografija
urediStudirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Detinjstvo je provela u Splitu, u Biogradu na moru i u Šibeniku. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju u Zagrebu, zbog rata je morala da pobegne u Split. Vratili su se u Zagreb 1942. Posle rata je upisala studije na Filozofskom fakultetu, odsek filozofija. 1947. je obolela od tifusa. Zbog bolesti i nesrećne ljubavi napušta studije. Od 1962. do 1967. živi u Bugarskoj gde se udaje i razvodi. Vraća se u Zagreb gde radi kao slobodni pisac. 2000. se iz svog doma premestila u dom u Stubičkim Toplicama, gde na kraju i umire. Ušla je u politiku u svojoj 85-oj godini. Učlanila se u Demokratsku stranku žena. Prva je žena u Hrvatskoj koja je živela isključivo od književnosti. Neke od knjiga je sama štampala i prodavala, pa čak i ilustrovala[2].[1]
Preminula je 25. oktobra 2010.[1]
O poeziji
urediPoeziji Vesne Parun treba pristupati kao prirodnoj, kao elementarnoj pojavi: sa poverenjem i oprezom, uzbuđeno i razumno, u svakom slučaju sa punom svešću o njenoj ne nužno harmoničnoj složenosti, bogatstvu predvidljivih i nepredvidljivih fenomena ali bez ambicije da se ona potčini. U njenoj poeziji se javlja neujednačenost koncentracije i povremeno odsustvo samokritičnosti.
Kompozicije na stihove Vesne Parun
urediZa njenu možda najpoznatiju pesmu „Ti koja imaš ruke nevinije od mojih“ Zvonko Špišić je napisao muziku za Zagreb fest 1964. a otpevala je Ana Štefok. Likovi njenih dečijih knjiga našli su se u mjuziklu „Mačak Džingiskan i Miki Trasi“ za koji je muziku napisao Ladislav Tulač a režirala Zvjedana Ladika 1979. Na stihove Vesne Parun Stanko Horvat napisao je „Šum krila, šum vode, kantata za sopran i orkestar gde je sopran pevala primadona Dunja Vejzović. Kemal Monteno i Din pevali su pesmu „Zaleđena česma“ za koju je, na stihove Vesne Parun, muziku i aranžman napisao Stipica Kalođera.
Nagrade
uredi- Za zbirku „Pesme“(1948) dobila je nagradu Matice hrvatske.[3]
- Za zbirku „Crna maslina“ dobila je nagradu grada Zagreba.[3]
- 1959. dobila je godišnju nagradu „Vladimir Nazor“.
- Za dečji roman u stihu „Mačak Džingis-kan i Miki Trasi“ dodeljena joj je nagrada „Grigor Vitez“.[3]
- U Parizu je 1970. dobila nagradu za poeziju.[3]
- 1972. dobija „Zmajevu nagradu“ Matice srpske u Novom Sadu.[3]
- 1982. dobija nagradu „Vladimir Nazor“ za životno delo.
- 2003. za zbirku soneta „Suze putuju“ dobila je nagradu „Tin Ujević“.
- Septembra 2010. dobila je Evropsku književnu nagradu, koju dodeljuje Književna opština Vršac.
Nasleđe
urediU beogradskoj opštini Surčin još 2011. godine je određeno da jedna od planiranih ulica dobije naziv Vesna Parun. Ulica još nije formirana.
Bibliografija
urediObjavljeno je preko 70 knjiga poezije i proze i četiri drame. Štampala je i veliki broj knjiga za decu. Pesme su joj prevođene na mnoge strane jezike. 1932. Objavljuje prvu pesmu „Pramaljeće“ u listu „Anđeo Čuvar“. Od 1945. objavljuje pesme po časopisima i listovima. Dela su joj prevedena na više jezika. Prevodila je Hajnea, Getea, Rilkea.
Poezija
uredi- „Zore i vihori“, 1947.
- „Pjesme“, 1948.
- „Crna maslina“, 1955.
- "Vidrama vjerna", 1957.
- "Ropstvo", 1957.
- „Pusti da otpočinem“, 1958.
- "Ti i nikad", 1959.
- "Koralj vraćen moru", 1959.
- "Konjanik", 1961.
- "Jao jutro", 1963.
- "Bila sam dječak", 1963.
- "Vjetar Trakije", 1964.
- "Pjesme", 1964.
- "Gong", 1966.
- "Otvorena vrata", 1968.
- „Ukleti dažd“, 1969.
- "Tragom Magde Isanos", 1971.
- "Sto soneta", 1972.
- "I prolazim životom", 1972.
- "Stid me je umrijeti", 1974.
- "Olovni golub", 1975.
- „Apokaliptičke basne“, 1976.
- "Ljubav bijela kost", 1978.
- "Čitač snova", 1978.
- "Izabrane pjesme", 1979.
- "Mapa Magdica", 1979.
- "Šum krila, šum vode", 1981.
- "Salto mortale", 1981.
- "Izabrana djela", 1982.
- "Grad na Durmitoru", 1988.
- "Kasfalpirova zemlja", 1989.
- "Indigo grad", 1990.
- „Sonetni vijenci“, 1991.
- "Tronožac koji hoda", 1993.
- "Začarana čarobnica", 1993.
- "Izbor iz djela", 1995.
- "Ptica vremena", 1996.
- "Smijeh od smrti jači", 1997.
- "Pelin basne", 1998.
- "Spužvica i spužva", 1999.
- "Političko Valentinovo", 2000.
- "Grijeh smrti",2000.
Proza
uredi- „Pod muškim kišobranom“, 1987.
- „Krv svjedoka“, 1988.
- "Hrvatska kraljica", 1999
- „Noć za pakost- moj život u 40 vreća“, 2001.
Dečja poezija
uredi- „Patka Zlatka“, 1957.
- "Tuga i radost šume", 1958.
- "Zec mudrijan", 1958.
- "Kornjačin oklop", 1958.
- „Mačak Džingis-kan i Miki Trasi“, 1968.
- "Mačak na mjesecu", 1969.
- "Miki Trasi i baka Pim Bako", 1968.
- "Miki slavni kapetan", 1970.
- "Karneval u Kukljici", 1974.
- "Poznanstvo s danima malog Maksima", 1974.
- "Igre pred oluju", 1979.
- "Dvanaest slikovnica o psima", 1983.
- "Hoću ljutić, neću mak", 1983.
- "Roda u školi", 1988.
- "Pokraj Kupe kad se vrapci skupe", 1989.
- "Moj prijatelj šišmiš", 1990.
- "Uspavanka za poljubac", 1995.
- "Kroz prozorčić zime", 1995.
- "Pčela, duga i mlin", 1997.
- "Tri morske pustolovke", 2000.
- „Morska kočijica“, 2001.
Dramska dela
uredi- „Marija i mornar“
- "Apsirt"
- "Magareći otok, oliti homo homini asinus"
- „Škola za skitnice“
Reference
uredi- ^ a b v „Vesna Parun”. poezijasustine.rs. Pristupljeno 16. 1. 2023.
- ^ „Vesna Parun: Majka, žena, ljubavnica, kuharica i sluškinja”. Moje vrijeme. Pristupljeno 16. 2. 2017.
- ^ a b v g d „Biografija Vesne Parun”. poezijanoci.com. Pristupljeno 16. 1. 2023.
Literatura
uredi- „Izabrane pesme“ izbor i predgovor, Ivan V. Lalić, Srpska književna zadruga, 1979. Beograd
- „Apokaliptičke basne“ 1976.
Spoljašnje veze
uredi- https://web.archive.org/web/20091021114532/http://geocities.com/cesarica42/v_parun.htm
- http://www.vjesnik.hr/html/2002/01/09/Clanak.asp?r=kul&c=1 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. januar 2003)
- Ličnost Danas: Vesna Parun („Danas“, 23. septembar 2010)
- Umrla pesnikinja Vesna Parun („Politika“, 25. otobar 2010)