Veterinarska medicina

Veterinarska medicina (lat. veterinarius) je grana medicine koja se bavi prevencijom, dijagnostikom i liječenjem bolesti, poremećaja i povreda životinja. Obim veterinarske medicine je širok, koji pokriva sve životinjske vrste, domaće i divlje, sa širokim spektrom uslova koji mogu uticati na različite vrste.

Operacija psa (Univerzitet poljoprivrednih nauka i veterinarske medicine, Kluž-Napoka).
Veterinarski tehničar u Etiopiji pokazuje vlasniku bolesnog magarca kako da sanira mesto infekcije.

Veterinarska medicina je veoma rasprostranjena, i sa i bez stručnog nadzora. Profesionalnu njegu najčešće predvode veterinari, ali i veterinarski tehničari.

Veterinarska medicina pomaže ljudskom zdravlju kroz praćenje i kontrolisanje zoonoza (bolesti koje se prenose sa životinja na ljude), bezbjednosti hrane i indirektno kroz vršenje osnovnih medicinskih istraživanja. Takođe pomažu pri kontrolisanju hrane stočnog porijekla, a i čuvajući mentalno zdravlje ljubimaca. Veterinari često sarađuju sa epidemiolozima, ali i drugim zdravstvenim naučnicima i prirodnjacima u zavisnosti od posla. Etički, veterinari su obično dužni da brinu o dobrobiti životinja.

Istorija

uredi

Egipatski Papirus iz Kahuna (1900. p. n. e.) i Vedska literatura u antičkoj Indiji (Šalihotra) su jedni od prvih pisanih izvora o veterinarskoj medicini. Prvi budistički car Indije ediktom Ašoke kaže: „Kralj Pijadasi (Ašoka) je omogućio dvije vrste medicine, medicinu za ljudi i medicinu za životinje. Gdje nema ljekovitog bilja za ljude i životinje, naredio je da se kupi i posadi“.

Prvi pokušaji da se organizuje i reguliše praksu tretiranja životinja fokusirala se na konje zbog njihovog ekonomskog značaja. U srednjem vijeku oko 475. godine, potkivači su kombinovali svoj posao sa potkivanjem sa mnogo širim zadatkom „liječenja konja“. Lord-major Londona 1356. godine zabrinut zbog lošeg stanja brige o konjima u gradu, svim potkivačima koji rade u krugu od 7 mi (11 km) od grada Londona naredio da osnuju udruženje koje bi regulisali i unapređivalo njihov rad. To je dovelo do osnivanja Poštovane kompanije potkivača 1674. godine.[1]

U međuvremenu, knjiga Karla RuinijaAnatomija konja“ je objavljena 1598. godine. To je bila prva sveobuhvatna rasprava o anatomiji ne-humane vrste.[2]

Predmoderno doba

uredi

Arheološki dokazi, u vidu lobanje krave na kojoj je urađena trepanacija, pokazuju da su ljudi obavljali veterinarske procedure u neolitu (3400–3000. p. n. e.).[3]

 
Fragmenti Kahun papirusa o veterinarskoj medicini, (rani 2. milenijum pne)

Egipatski papirus Kahuna (Dvanaesta egipatska dinastija) je prvi sačuvani zapis o veterinarskoj medicini.[4]

Šalihotra samhita, koja datira iz vremena Ašoke, je rana indijska veterinarska rasprava. Ašokini edikti glase: „Svuda je kralj Pijadasi (Ašoka) stavio na raspolaganje dve vrste lekova (चिकितसा), medicinu za ljude i medicinu za životinje. Tamo gde nije bilo lekovitog bilja za ljude i životinje, naredio je da se kupi i zasadi.“[5]

 
Rukopisna stranica Hipijatrike (14. vek)

Hipijatrika je vizantijska kompilacija hipijatrije, datovana u peti ili šesti vek nove ere.[6]

Godine 1356, lord-gradonačelnik Londona, zabrinut zbog lošeg standarda brige o konjima u gradu, zatražio je da svi potkivači koji rade u krugu od 7 milja (11 km) od Grada Londona formiraju „udruženje“ za regulisanje i unapređenje svoje prakse. Ovo je na kraju dovelo do osnivanja Voršipfulske kompanije potkivača 1674. godine.[7]

U međuvremenu, knjiga Karla Ruinija Anatomia del Cavallo, (Anatomija konja) objavljena je 1598. To je bila prva sveobuhvatna rasprava o anatomiji jedne neljudske vrste.[8]

Uspostavljanje profesije

uredi
 
Klod Buržla je osnovao prvu veterinarsku školu u Lionu 1762.

Prvi veterinarski koledž je osnovan u Lionu 1762. godine, a osnovao ga je Klod Buržla.[9] Prema Luptonu, posle posmatranja devastacije goveda koja su mučila francuska stada, Buržla je posvetio svoje vreme tražeći lek. To je rezultiralo osnivanjem veterinarske škole u Lionu 1761. godine, iz koje je slao učenike da se bore protiv bolesti; za kratko vreme je kuga zaustavljena i zdravlje stoke obnovljeno, uz pomoć veterinarske nauke i umetnosti poljoprivredi.[10] Škola je odmah dobila međunarodno priznanje u 18. veku i njen pedagoški model se oslanjao na postojeća polja ljudske medicine, prirodne istorije i uporedne anatomije.[11]

Poljoprivredno društvo Odiham je osnovano 1783. u Engleskoj da bi promovisalo poljoprivredu i industriju,[12] i igralo je važnu ulogu u osnivanju veterinarske profesije u Britaniji. Jedan od osnivača, Tomas Berdžes, počeo je da se bavi dobrobiti životinja i vodi kampanju za humaniji tretman bolesnih životinja.[13] Na sastanku društva iz 1785. odlučeno je da se „promoviše proučavanje Farierija na racionalnim naučnim principima“.

Lekar Džejms Klark napisao je raspravu pod naslovom Prevencija bolesti u kojoj se zalagao za profesionalizaciju veterinarske trgovine i osnivanje veterinarskih koledža. Ovo je konačno postignuto 1790. godine, kroz kampanju Granvila Pena, koji je ubedio Francuza Benoa Vjal de St. Bela da prihvati mesto profesora na novoosnovanom veterinarskom koledžu u Londonu.[12] Kraljevski koledž veterinarskih hirurga osnovan je kraljevskom poveljom 1844. Veterinarska nauka je postala punoletna krajem 19. veka, uz značajne doprinose ser Džona Mekfadijana, za kojeg mnogi smatraju da je bio osnivač modernih veterinarskih istraživanja.[14]

U Sjedinjenim Državama prve škole su osnovane početkom 19. veka u Bostonu, Njujorku i Filadelfiji. Godine 1879, Poljoprivredni koledž u Ajovi postao je prvi koledž kome je dato zemljište za osnovanje škole veterinarske medicine.[15]

Veterinarski radnici

uredi

Veterinari

uredi

Veterinarsku zaštitu obično predvodi veterinar. Ova uloga je ekvivalenta ljekaru u humanoj medicini, a obično uključuje postdiplomske studije i kvalifikacije.

Veterinarski tehničar

uredi

Veterinarski tehničar je veterinarski radnik koji ima završen IV stepen veterinarske škole i on pomaže veterinaru u obavljanju stručno-tehničkih poslova.

 
Faze u rađanju goveda

Vidi još

uredi

Izvori

uredi
  1. ^ Hunter 2004, str. 1–4.
  2. ^ Wernham 1968, str. 472.
  3. ^ Ramirez Rozzi, Fernando; Froment, Alain (19. 4. 2018). „Earliest Animal Cranial Surgery: from Cow to Man in the Neolithic”. Scientific Reports. 8 (1): 5536. Bibcode:2018NatSR...8.5536R. PMC 5908843 . PMID 29674628. doi:10.1038/s41598-018-23914-1. 
  4. ^ Thrusfield 2007, str. 2.
  5. ^ Finger 2001, str. 12.
  6. ^ Scarborough, John; Cutler, Anthony (2005-01-01), „Hippiatrica”, The Oxford Dictionary of Byzantium (na jeziku: engleski), Oxford University Press, ISBN 9780195046526, doi:10.1093/acref/9780195046526.001.0001, Pristupljeno 2019-09-27 
  7. ^ Hunter, Pamela (2004). Veterinary Medicine: A Guide to Historical Sources, p. 1. Ashgate Publishing, Ltd.
  8. ^ Wernham, R. B. (1968). The New Cambridge Modern History: The Counter-Reformation and price revolution, 1559–1610, Volume 3, p. 472. Cambridge University Press.
  9. ^ Marc Mammerickx, Claude Bourgelat: avocat des vétérinaires, Bruxelles 1971
  10. ^ J.L.Lupton, "Modern Practical Farriery", 1879, in the section: "The Diseases of Cattle Sheep and Pigs" pp. 1
  11. ^ Heintzman, Kit (2018). „A cabinet of the ordinary: domesticating veterinary education, 1766–1799”. The British Journal for the History of Science. 51 (2): 239—260. PMID 29665887. doi:10.1017/S0007087418000274. 
  12. ^ a b Pugh, L. P. (1962), From Farriery to Veterinary Medicine 1785–1795, Heffner, Cambridge (for RCVS), str. 8—19 
  13. ^ Cotchen, Ernest (1990), The Royal Veterinary College London, A Bicentenary History, Barracuda Books Ltd, str. 11—13 
  14. ^ Exacting researcher brought profession into modern age, American Veterinary Medical Association 
  15. ^ Widder, Keith R. (2005). Michigan Agricultural College: The Evolution Of A Land-Grant Philosophy, 1855–1925[mrtva veza], p. 107. MSU Press

Literatura

uredi

Spoljašnje veze

uredi