Википедија

Vilijam Okamski

Vilijam Okamski, takođe Okam, od lat. Gulielmus Occamus;[9][10] (oko 1285 — 1347) je bio engleski filozof sholastike i franjevački fratar.[11] Kao franjevac život je posvetio krajnjem siromaštvu. Poznat je po principu zvanom Okamova oštrica. Smatra se jednim od najvećih logičara svih vremena.[12]

Vilijam Okamski
Lični podaci
Puno imeVilijam Okamski
Datum rođenjaoko 1288.
Mesto rođenjaOkam, Kraljevina Engleska
Datum smrti1347. ili 1348.
Mesto smrtiMinhen, Sveto rimsko carstvo
ObrazovanjeMerton koledž[1]
Filozofski rad
EpohaSrednji vek
RegijaHrišćanska filozofija, Oksfordski univerzitet[2][3]
Škola filozofijesholastika[4]
Interesovanjametafizika, teologija, epistemologija, logika, etika, politika
IdejeOkamova oštrica, nominalizam, empirizam[5]
Uticaji odAristotel, Boetije, Anselmo Kenterberijski,[6]
Uticao naAlbert od Saksonije, Žan Buridan,[7] Adam de Vodeham,[8]

Biografija uredi

Rođen je oko 1285. godine u selu Okam, na jugu Engleske. Pridružio se franjevcima još dok je bio jako mlad i najpre je obrazovan kod franjevaca u Londonu, a onda na Oksfordu. Nije završio studije u Oksfordu[13], ali tokom toga perioda i neposredno nakon tih godina napisao je većinu filozofskih i teoloških dela po kojima je postao poznat.

Njegove ideje su brzo postale kontroverzne. Mnogi naučnici smatraju da ga je papa Jovan XXII 1324. pozvao u Avinjon pod optužbom za jeres i da je proveo četiri godine u kućnom pritvoru. Alternativna teorija kaže da je oko 1324. otišao da predaje filozofiju u Avinjonu na prestižnoj franjevačkoj školi i da nesuglasice nisu izbile pre 1327. godine.[14] Nakon 9. aprila 1328. poglavar franjevačkog reda Mihajlo iz Čezene je zamolio Vilijama Okamskog da prouči razlike između franjevačke i papske doktrine o apostolskom siromaštvu. Franjevci su održavali svoj red kao siromašni red. Smatrali su da su Hristos i apostoli bili siromašni. To je bio centralni deo njihove doktrine, a papa i dominikanci se nisu slagali sa tim. Vilijam Okamski je pročavajući doktrinarne razlike franjevaca i papske doktrine utvrdio da je papa jeretik.[13] Pre nego što je to objavio, napustio je Avinjon 26. maja 1328. godine, zajedno sa Mihailom iz Čezene i nekoliko drugih fratara. Papa ga je optužio zbog jeretičkog učenje o siromaštvu Hrista i apostola. Okam i odbegli franjevci su tražili zaštitu Svetog rimskog cara Ludviga IV Bavarskog. U Minhenu i Pizi zastupa tezu da papa nije nepogrešiv jer je iznad njega autoritet Biblije. Vilijam Okamski je izopšten iz crkve, ali njegova filozofija nije nikad službeno zabranjena. Preostali deo života je proveo pišući o političkim pitanjima. Posle smrti Mihaila iz Čezene postao je 1342. vođa male grupe franjevačkih disidenata na dvoru Ludviga IV Bavarskog. Okam je preminuo ili 10. aprila 1347. ili, verovatnije, 9. aprila 1348. godine u franjevačkom manastiru u Minhenu, Bavarska.[15] Papa Inoćentije VI ga je posmrtno rehabilitovao 1359. godine.

Učenje uredi

 
Quaestiones in quattuor libros sententiarum

Vilijam Okamski poriče sholastički odnos vere i uma, odnosno filozofije i teologije. Nauka i vera su heterogeni. Naučno istraživanje se mora usmeriti ka zbilji a iskustvo prihvatiti kao izvor svake spoznaje. Okam na tome gradi razliku između spoznaje i objave. Zahteva slobodu filozofskog istraživanja, kao i religioznog uverenja i života. Smatra da crkva treba biti slobodna verska zajednica, a teologija se treba oslanjati samo na veru, a ne na dokaze uma.

Nominalizam uredi

Viljem Okamski je bio pionir nominalizma, a neki ga smatraju i ocem epistemologije i moderne filozofije. Branio je pozicije da postoji samo pojedinačno, a ne nad-individualne univerzalije ili forme i da su univerzalije samo produkt apstrakcije ljudskog mozga i da zapravo ne postoje samo po sebi. Ponekad se smatra i konceptualistom, jer su nominalisti smatrali da univerzalije imaju imena, tj. reči, koje postoje umesto realnih univerzalija. Konceptaulisti sve to smatraju mentalnim konceptom, tj, imena su imena koncepata, koji postoje samo u mislima.

Okamova oštrica uredi

Glavni članak: Okamova oštrica
 
Crtež Viljama Okamskog (14. vek)

Dao je značajan doprinos modernoj nauci svojim principom za objašnjenja i stvaranje teorija, poznatim kao Okamova oštrica. Okamova oštrica znači da za objašnjenje nekog fenomena treba pretpostaviti što je moguće manje pretpostavki, eliminišući, tj. odsecajući kao oštricom one pretpostavke, koje ne doprinose predviđanjima hipoteze ili teorije. Kada više različitih teorija ima jednaku mogućnost predviđanja, princip preporučuje da se uvede što je moguće manje pretpostavki i da se postulira sa što je moguće manje hipotetičkih entiteta.

Logika uredi

U logici Okam je dosta radio prema onome što će kasnije biti poznato kao Morganovi zakoni i što će se smatrati ternarnom logikom. U ternarnoj logici ne postoji samo tačno, netačno, nego postoje tri vrednosti, a taj koncept će ponovo biti razmatran u matematičkoj logici zadnja dva veka. Njegovo učenje o nepotpunoj indukciji preteča je kasnije teorijske obrade indukcije u delu Fransisa Bekona.

Politika uredi

Vilijam Okamski se smatra onim, koji je značajno doprineo razvoju zapadnih ustavnih ideja, posebno onih o ograničenoj odgovornoj vlasti.

Radovi uredi

Filozofija uredi

  • Summa logicae (пре 1327), Paris 1448, Bologna 1498, Venice 1508, Oxford 1675.
  • Quaestiones in octo libros physicorum, (пре 1327), Rome 1637.
  • Summulae in octo libros physicorum, (пре 1327), Venice 1506.
  • Quodlibeta septem (пре 1327), Paris 1487.
  • Expositio aurea super totam artem veterem: quaestiones in quattuor libros sententiarum, Lyons 1495, Bologna 1496.
  • Major summa logices, Venice 1521
  • Quaestiones in quattuor libros sententiarum, Lyons, 1495.
  • Centilogium theologicum, Lyons 1495.

Religija uredi

  • Questiones earumque decisiones, Lyons 1483.
  • Quodlibeta septem, Paris 1487, Strassburg 1491.
  • Centilogium, Lyons 1494.
  • De sacramento altaris и De corpore christi, Strassburg 1491, Venice 1516.
  • Tractatus de sacramento allans

Politika uredi

  • Opus nonaginta dierum (1332), Leuven 1481, Lyons 1495.
  • Dialogus*, (започето 1332) Paris 1476. Lyons 1495.
  • Super potestate summi pontificis octo quaestionum decisiones (1344).
  • Tractatus de dogmatibus Johannis XXII papae (1333–34).
  • Epistola ad fratres minores, (1334).
  • De jurisdictione imperatoris in causis matrimonialibus, Heidelberg 1598.
  • Breviloquium de potestate tyrannica (1346)
  • De imperatorum et pontifcum potestate [познат и као 'Defensorium'] (1348)

Prevodi uredi

Filozofski radovi uredi

  • Philosophical Writings, tr. P. Boehner, rev. S. Brown (Indianapolis, Indiana, 1990)
  • Ockham's Theory of Terms: Part I of the Summa logicae, translated by Michael J. Loux (Notre Dame; London: University of Notre Dame Press, 1974) [translation of Summa logicae, part 1]
  • Ockham's Theory of Propositions: Part II of the Summa logicae, translated by Alfred J. Freddoso and Henry Schuurman (Notre Dame: University of Notre Dame Press, 1980) [translation of Summa logicae, part 2]
  • Demonstration and Scientific Knowledge in William of Ockham: a Translation of Summa logicae III-II, De syllogismo demonstrativo, and Selections from the Prologue to the Ordinatio, translated by John Lee Longeway (Notre Dame, Indiana: University of Notre Dame, 2007)
  • Ockham on Aristotle's Physics: A Translation of Ockham's Brevis Summa Libri Physicorum, translated by Julian Davies (St. Bonaventure, New York: The Franciscan Institute, 1989)
  • Kluge, Eike-Henner W. (1973). „William of Ockham's Commentary on Porphyry”. Franciscan Studies. 33: 171—254. JSTOR 41974891. 
  • Kluge, Eike-Henner W. (1974). „William of Ockham's Commentary on Porphyry Introduction and English Translation”. Franciscan Studies. 34: 306—382. JSTOR 44080318. 
  • Predestination, God's Foreknowledge, and Future Contingents, translated by Marilyn McCord Adams and Norman Kretzmann (New York: Appleton-Century-Crofts, 1969) [translation of Tractatus de praedestinatione et de praescientia Dei et de futuris contigentibus]
  • Quodlibetal Questions, translated by Alfred J. Freddoso and Francis E. Kelley, 2 vols (New Haven; London: Yale University Press, 1991) (translation of Quodlibeta septem)
  • Paul Spade, Five Texts on the Mediaeval Problem of Universals: Porphyry, Boethius, Abelard, Duns Scotus, Ockham (Indianapolis, Indiana: Hackett, 1994) [Five questions on Universals from His Ordinatio d. 2 qq. 4–8]

Teološki radovi uredi

  • The De sacramento altaris of William of Ockham, translated by T. Bruce Birch (Burlington, Iowa: Lutheran Literary Board, 1930) [translation of Treatise on Quantity and On the Body of Christ]

Politički radovi uredi

  • An princeps pro suo uccursu, scilicet guerrae, possit recipere bona ecclesiarum, etiam invito papa, translated Cary J. Nederman, in Political thought in early fourteenth-century England: treatises by Walter of Milemete, William of Pagula, and William of Ockham (Tempe, Arizona: Arizona Center for Medieval and Renaissance Studies, 2002)
  • A translation of William of Ockham's Work of Ninety Days, translated by John Kilcullen and John Scott (Lewiston, New York: E. Mellen Press, 2001) [translation of Opus nonaginta dierum]
  • Tractatus de principiis theologiae, translated in A compendium of Ockham's teachings: a translation of the Tractatus de principiis theologiae, translated by Julian Davies (St. Bonaventure, New York: Franciscan Institute, St. Bonaventure University, 1998)
  • On the Power of Emperors and Popes, translated by Annabel S. Brett (Bristol, 1998)
  • Rega Wood, Ockham on the Virtues (West Lafayette, Indiana: Purdue University Press, 1997) [includes translation of On the Connection of the Virtues]
  • A Letter to the Friars Minor, and Other Writings, translated by John Kilcullen (Cambridge: Cambridge University Press, 1995) [includes translation of Epistola ad Fratres Minores]
  • A Short Discourse on the Tyrannical Government, translated by John Kilcullen (Cambridge: Cambridge University Press, 1992) [translation of Breviloquium de principatu tyrannico]
  • William of Ockham, [Question One of] Eight Questions on the Power of the Pope, translated by Jonathan Robinson[16]

Izvori uredi

  1. ^ Spade, Paul Vincent (ed.). The Cambridge Companion to Ockham. Cambridge University Press, 1999, p. 18.
  2. ^ Spade, Paul Vincent (ed.). The Cambridge Companion to Ockham. Cambridge University Press, 1999, p. 20.
  3. ^ He has long been claimed as a Merton alumnus, but there is no contemporary evidence to support this claim and as a Franciscan, he would have been ineligible for fellowships at Merton (see G. H. Martin and J. R. L. Highfield, A History of Merton College, Oxford: Oxford University Press, 1997, p. 53). The claim that he was a pupil of Duns Scotus at Oxford is also disputed (see Philip Hughes, History of the Church: Volume 3: The Revolt Against The Church: Aquinas To Luther, Sheed and Ward, 1979, p. 119 n. 2).
  4. ^ Walker, L. (1912). "Voluntarism". In Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company. Retrieved 27 September 2019 from New Advent.
  5. ^ Longeway, John (2007). Demonstration and scientific knowledge in William of Ockham: a translation of Summa logicae III-II : De syllogismo demonstrativo, and selections from the prologue to the ordinatio. University of Notre Dame. str. 3. „Ockham may reasonably be regarded as the founder of empiricism in the European tradition.” 
  6. ^ „Anselm of Canterbury (1033–1109)”, Internet Encyclopedia of Philosophy, 2006, Pristupljeno 10. 11. 2017 
  7. ^ Jaegwon Kim, Ernest Sosa, Gary S. Rosenkrantz (eds.), A Companion to Metaphysics, Wiley-Blackwell, 2009, p. 164: "Buridan, Jean."
  8. ^ Summa Logicae (c. 1323), Prefatory Letter, as translated by Paul Vincent Spade (1995).
  9. ^ Jortin, John. Remarks on Ecclesiastical History, Volume 3. p. 371.
  10. ^ Johann Jacob Hofmann. Lexicon universale, historiam sacram et profanam omnis aevi omniumque... p. 431.
  11. ^ There are claims also that he was born in Ockham, Yorkshire but it is now accepted that his birth place was in Surrey. See Wood, Rega (1997). Ockham on the Virtues. Purdue University Press. str. 3, 6–7n1. ISBN 978-1-55753-097-4. 
  12. ^ „The Calendar”. The Church of England (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-03-27. 
  13. ^ a b Spade, Paul Vincent (2019). „William of Ockham”. Stanford Encyclopedia of Philosophy. Stanford University. Pristupljeno 22. 10. 2006. 
  14. ^ Knysh, George, Biographical rectifications concerning Ockham's Avignon period. Franciscan Studies 46, pp. 61-91.
  15. ^ Knysh, George. Ockham Perspectives, Ukrainian Academy of Arts and Sciences in Canada, Winnipeg. 1994. str. 28–29.
  16. ^ „Jonathan Robinson”. individual.utoronto.ca. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

 
Vilijam Okamski na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Вилијам_Окамски&oldid=27551710”