Vladimir Nastić

Vladimir Nastić (Odžak, 26. februar 1934 – Istočno Sarajevo, 11. mart 2010), bio je srpski pjesnik, koji je objavio više knjiga poezije i proze. Dobitnik je nagrade „Blažo Šćepanović“ i Nagrade Prve književne komune iz Mostara za najbolju pjesmu, u povodu Šantićevih večeri poezije. Bio je potpredsjednik SPKD „Prosvjeta“, te potpredsjednik i predsjednik Udruženja književnika Srpske. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva mu je objavio Izabrana djela u četiri knjige. Posljednja objavljena knjiga mu je zbirka poezije «Ovdje žive mrtvi» u izdanju Matične biblioteke Istočno Sarajevo. Umro je 11. mart 2010. godine u Istočnom Sarajevu.

Vladimir Nastić
Lični podaci
Datum rođenja	(1934-02-26)26. februar 1934.
Mesto rođenja	Odžak, Kraljevina Jugoslavija
Datum smrti	11. mart 2010.(2010-03-11) (76 god.)
Mesto smrti	Istočno Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Književni rad
Najvažnija dela	"Sam u kamenu", "Zvezda u senci", "Gorke pesme", "Ovdje žive mrtvi", "Simatovi budni snovi", "Sve što oko vidi", "Mrtve se pomiču sjene"
Nagrade	nagrada "Blažo Šćepanović", Nagrade Prve književne komune iz Mostara za najbolju pjesmu, u povodu Šantićevih večeri poezije

Biografija

Vladimir Nastić je rođen 26. februara 1934. godine u Odžaku, kod Nevesinja. Njegova porodica se doselila na te prostore još 1920. godine iz Zaloma, sela kojim su u vrijeme turske vladavine upravljali Bašagići. Nastić je imao samo dvije godine kada mu je majka umrla. Osnovnu školu je završio u Odžaku, nižu Realnu gimnaziju u Nevesinju, Učiteljsku u Mostaru, a Pedagošku akademiju i Filozofski fakultet u Sarajevu. Prvu zbirku pjesama objavio je 1956. godine i time stekao reputaciju u književnim krugovima. Pojedine pjesme prevođene su mu na nekoliko stranih jezika. Svoje stihove je govorio svuda; na ulici, u kafanama, na priredbama, na književnim večerima. Govorio ih je napamet, te je efekat bio potpun. Na tim večerima je često govorio o Vladimiru Majakovskom, Sergeju Jesenjinu, Bloku, Pasternaku i mnogim drugim ruskim velikanima.

Nakon završetka Filozofskog fakulteta počeo je aktivnije da se bavi pisanjem pjesama. Štampa knjigu za knjigom, a na Sarajevo je gladao kao na poveljan grad za pisce. Napredovao je. Uvrštavali su ga u antologije, panorame, zbornike, pozivali su ga na književne večeri. Krajem osamdesetih godina klima u Sarajevu se naglo mijenja, te glavnu riječ dobijaju političari. Tih godina Nastić je obajvio knjigu poezije "Kad se s proljeća oglasi kukavica", u kojoj su političari pronašli "sumnjive i opasne stihove", koji upućuju na nacionalizam. Na meti su najviše bile pjesme: "Stojan bez glave", "Ubili nam cara" i "Srbija". Knjiga je bila zaplijenjena, ali je Nastić uspjeo da nađe primjerak i pošalje ga u Zagreb Predragu Matvejeviću, koji mu saopštava da nije mogao pronaći nijednog elementa koji bi upućivao na nacionalizam i koji bi nekome mogao zasmetati. Vladimir Nasić je bio glavni i odgovorni urednik dječijeg lista "Male novine", veoma čitanog i cijenjenog u čitavoj Jugoslaviji. Takođe, bio je i potpredesnik Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva "Prosvjeta" (šest godina), a tri godine predsjednik Udruženja književnika Srpske.

O Nastićevoj poeziji

U svojoj poeziji Vladimir Nastić se uglavnom nadahnjuje motivima iz svog užeg zavičaja, Hercegovine, i motivima iz urbane sredine, nastojeći da svoju emociju objektivira u slikama u kojima pjesnikov lirski subjekt najčešće izražen u formi tzv. objektivnog govora. Svoje iskustvo života kazuje neposredno, lapidarno, sažetim jezikom koji teži da uhvati samo jezgro slike. I proznim knjigama, romanima i pričama, prikazuje sukob patrijarhalne svijesti sa urbanom sredinom.

Iz autobiografije

U kući se opet pričalo o ratu. Novim užasima. Oca su mobilisali kao rezervistu u Boki Kotorskoj. Čuo sam od kume Soke Čolo koja je sa svojim mužem Savom držala dućan i jedini imali radio na baterije, da su Nijemci bombardovali Beograd. Soka je glasno plakala. Te godine trebao sam se upisati u prvi razred osnovne škole. Ni jedan od mojih vršnjaka nije se upisao. Škola je bila zatvorena. Jednoga jutra u selo banuše naoružani ljudi u crnim uniformama i sa latiničnim «U» na kapama. Mnogi od njih bili su pijani. Otac se preko brda vratio iz rezerve i sa sobom donio pušku. «Komunisti», kaže, «rekli da treba čuvati oružje». Upadoše trojica ustaša pred našu kuću. Moj stric, sakat u jednu nogu, tesao je letvu za ogradu. Priđe mu crnokošuljaš i bez riječi udari ga nogom. Sric se preturi preko cjepala, ništa ne izgovori. «Gdje si sakrio oružje?» pita. «Nisam bio u vojsci, vidite da sam sakat», promuca stric. «Kako ti je ime?», pita ustaša. «Novica», veli stric. «A kako ti je bratu ime?» «Marko.» «A Marko, taj nam treba.» «Gdje je, zovite ga.» Ustaše satjeraše čeljad u kuću. «Ako ne dođe za pola sata sve ćemo vas spaliti». Zamandali vrata na kući. Stric me pogleda. «Otac je na kolibama, idi kaži da ga traži vojska. Sve mu reci.» Trčao sam i u kolibi zatekao strinu i oca. Pravio je opanke oputare. Kažem da su došli neki vojnici, da su udarili strica i čeljad zaključali u kuću. «Ako ne dođeš spaliće ih.» «Šta ću Mitro», veli otac, «moram ići čeljad će pobiti.» «Ne idi, ubiće te». «Bolje da ubiju mene nego svu čeljad», odgovori otac. Idem. Obuče kaput i stavi kapu na glavu. «Nemoj zavratu, uzmi onu škutorsku. Ti ostani sa strinom», kaže otac...

Bibliografija

• Sam u kamenu
• Zvezda u senci
• Gorke pesme
• Pesme pokajnice
• Blagovesti
• Kad se s proljeća oglasi kukavica
• Poezija
• Ispod busenja
• Ledene kaplje
• Štake
• Kad grobovi niču
• Legenda o polju
• Uzalud jecaju zvona
• Sunce u stopalima
• Gluve stope
• Simatovi budni snovi
• Sve što oko vidi
• Mrtve se pomiču sjene
• Tako smo rasli
• Imamo, imamo- vuka

Vidi još

• Srpsko prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta"
• Udruženje književnika Srpske

Literatura

• Vladimir Nastić: Djela Vladimira Nastića. Knj. 4, Mrtve se pomiču sjene, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2007

Spoljašnje veze

• Matična biblioteka Istočno Sarajevo [1]