Vladičanska država

Vladičanska država (nem. Bischofsstaat) je hijerokratski oblik državne vlasti,[1] u kome se na čelu države nalazi svešteno lice koje je nosilac vladičanskog (arhijerejskog) čina. U političkoj teoriji, pojam vladičanske države se upotrebljava kao oznaka za politički entitet koji je uređen kao specifična monarhija, na čelu sa izbornim ili naslednim monarhom koji je ujedno i nosilac vladičanskog čina, u odgovarajućem jerarhijskom stepenu (episkop, arhiepiskop, mitropolit, patrijarh).[2]

Vladičanske države u sastavu Svetog rimskog carstva oko 1780. godine

Prve vladičanske države razvile su se tokom srednjeg veka,[3] kada su pojedini episkopi, pored duhovne vlasti u svojim episkopijama, počeli da dobijaju i svetovna ovlašćenja na određenim teritorijama, koje su se vremenom razvile u posebne feudalne entitete sa elementima državnosti. Taj proces je bio posebno izražen u nemačkim oblastima Svetog rimskog carstva. Uz podršku carske vlasti, na tim prostorima je nastalo nekoliko velikih i veći broj manjih vladičanskih država, koje su opstale sve do početka 19. veka, kada su ukinute, nakon čega su njihove teritorije podeljene između susednih svetovnih država.[2]

Među najpoznatjim vladičanskim državama u istoriji bile su: Papska država na čelu sa rimskim papom i Akvilejska država na čelu sa akvilejskim patrijarhom.

Vladičanska država Crna Gora uredi

 
Vladika Petar II Petrović Njegoš, poslednji vladar Crne Gore kao vladičanske države (1830-1851)

U istoriji srpskog naroda, najpoznatiji primer za ovu vrstu državne vlasti je vladičanska država Crna Gora, koja je postojala od kraja 17. veka, do uspostavljanja redovne svetovne vlasti 1852. godine.[4]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Kuljić 1994, str. 215-230.
  2. ^ a b Anton 1996, str. 461-473.
  3. ^ Linč 1999.
  4. ^ Ljušić 2001.

Literatura uredi