Danijel Ortega

председник Никарагве (1985—90) и (2007—)

Hose Danijel Ortega Savedra (šp. José Daniel Ortega Saavedra; La Libertad, 11. novembar 1945) je 83. predsednik Nikaragve. Bio je 79. predsednik Nikaragve, u periodu od 1985. do 1990. godine.[2] Lider je Sandinističkog fronta za nacionalno oslobođenje (FSLN). Posle narodnog ustanka u kome je svrgnut i proteran diktator Anastasio Somoza Debajle, Ortega postaje član vladajuće hunte, a kasnije i predsednik. On je sprovodio politike za postizanje levičarskih reformi širom Nikaragve. U kasnijim godinama, Ortegova ranija krajnja levičarska politika sve je više i više postalaja umerena, vodeći pro-biznis inicijative,[3] te čak i zbližavanje sa Katoličkom crkvom, usvajanjem snažne politike njegove vlade protiv pobačaja tokom 2000-ih i usvajanjem snažne verske retorike prethodno ateističkog Ortege.[4]

Danijel Ortega
Danijel Ortega prilikom susreta sa tadašnjim predsednikom Brazila Inasiom Lulom da Silvom, 28. jul 2010.
Lični podaci
Puno imeHose Danijel Ortega Savedra
Datum rođenja(1945-11-11)11. novembar 1945.(78 god.)
Mesto rođenjaLa Libertad, Nikaragva
ReligijaKatolik
Porodica
SupružnikRozario Muriljo (v. 2005)
Deca9[1]
Politička karijera
Politička
stranka
Sandinistički front nacionalnog oslobođenja (FSLN)
58. i 62. predsednik Nikaragve
Trenutna funkcija
Funkciju obavlja od 10. januar 2007
Potpredsednik
  • Haime Morales Karazo (2007—12)
  • Moizes Omar Asevedo (2012—17)
  • Rozario Muriljo (2017—)
PrethodnikEnrike Bolanjos

10. januar 1985 — 25. april 1990.
PotpredsednikSerhio Ramirez Merkado (1985—90)
PrethodnikHunta Nacionalne rekonstrukcije
NaslednikVioleta Čamoro

Njegov prvi predsednički mandat, obeležio je kontroverzni program agrarne reforme, sukob sa Reganovom administracijom, kao i pokušaj kontrarevolucije koju su potpomagali Amerikanci.[5] Ortega je poražen na predsedničkim izborima 1990. godine od Violete Čamoro, ali je ostao važna figura opozicije. Neuspešno se kandidovao na predsedničkim izborima 1996. i 2001. godine dok nije pobedio 2006.[6]

Rođen u radničkoj porodici, Ortega se od malih nogu suprotstavio Nikaragvanskom diktatoru Anastasio Somoza Debajlu i uključio se u subverzivni pokret protiv njegove vlade. Pridruživši se Sandinistima kao student 1963. godine, Ortega se uključio u aktivnosti gradskog otpora. On je bio uhapšen i zatvoren 1967.[7] Ortega je, poput mnogih političkih zatvorenika Somozinog režima, mučen i zlostavljan u zatvoru.[8] Po puštanju 1974, prognan je na Kubu, gde je prošao kroz obuku za gerilsko ratovanje od marksističko-lenjinističke vlade Fidela Castra.

Ortega je odigrao presudnu ulogu u formiranju ustaničke frakcije, koja je ujedinila FSLN i pokrenula masovne pobune 1978–1979,[9] kulminirajući Nikaragvanskom revolucijom. Nakon svrgavanja i progonstva Somozine vlade, Ortega je postao vođa vladajuće višestranačke Hunte nacionalne obnove. Godine 1984, Ortega je pobedio na spornim predsedničkim izborima u Nikaragvi sa preko 60% glasova kao kandidat FSLN-a.[7] Marksista-lenjinista, Ortega je tokom svog prvog mandata sprovodio program nacionalizacije, zemljišne reforme, programe preraspodele bogatstva i pismenosti. U 2017. je njegova supruga, Rozario Muriljo, postala potpredsednik republike. U novembru 2021. Danijel Ortega je ponovo izabran na četvrti petogodišnji mandat sa 75 odsto glasova, prema prvim delimičnim zvaničnim rezultatima koje je objavilo Vrhovno izborno veće.

Revolucija uredi

Nakon rušenja Somoze sa vlasti 1979. godine, Ortega je postao član petočlane hunte Nacionalne obnove, koju čine još trojica članova Sandinista, biznismen Alfonso Robelo i Violeta Čamoro, udovica ubijenog novinara. Kako su Sandinisti dominirali huntom posle ostavke Robela i Čamorove, Ortega postaje de facto vođa države. Reganova administracija optužuje Sandiniste da potpomažu Marksističke revolucije u Latinskoj Americi, između ostalog onu u El Salvadoru. Nakon toga CIA počinje da finansira, naoružava i obučava bivše pripadnike Somozine Nacionalne garde za pripremanje kontrarevolucije. Između 1980. i 1989. godine stradalo je preko 30.000 ljudi u sukobima između Sandinističke vlade i pripadnika Kontre.

Na izborima 1990. godine. Ortega biva poražen od strane Violete Čamoro, koja predvodi 14 stranaka potpuno različitih ideologija, okupljenih u Savez Nacionalne opozicije.

Nakon dva izborna neuspeha 1996. i 2001. godine, Ortega se kandidovao i 2006. godine ali sa vidnim političkim promenama, naime on se krstio 2006. i promenio svoj odnos prema Katoličkoj crkvi, a za svog potpredsedničkog kandidata uzima bivšeg komandanta Kontri, Haimea Moralesa Karaza. Pobeđuje većinom glasova, ispred dvojice kandidata liberalnih stranaka.

Ortegina spoljna politika u drugom mandatu, usko je vezana uz saradnju sa Kubom i Venecuelom, kao i sa Rusijom, Iranom i Kinom.

Reference uredi

  1. ^ Wilfredo Miranda, Lorena Arroyo (18. april 2021). „Los herederos de la dinastía Ortega Murillo y su cárcel de oro”. elpais.com (na jeziku: španski). El Pais. Pristupljeno 5. novembar 2021. „Ocho de los nueve hijos de la pareja presidencial nicaragüense tienen rango de asesores, controlan el negocio de la distribución del petróleo y dirigen la mayoría de los canales de televisión y compañías de publicidad que son beneficiadas con contratos estatales. 
  2. ^ „Daniel Ortega president of Nicaragua”. Britannica. Pristupljeno 1. 2. 2021. (jezik: engleski)
  3. ^ Webber, Jude (2018-08-22). „A rebel no more, Daniel Ortega comes to resemble the dictator he replaced”. The Irish Times. Pristupljeno 2020-11-11. 
  4. ^ Belli, Gioconda (24. 8. 2018). „How Daniel Ortega Became a Tyrant - From Revolutionary to Strongman”. Foreign Affairs. Pristupljeno 2020-11-11. 
  5. ^ „Daniel Ortega”. Biography. Pristupljeno 1. 2. 2021. (jezik: engleski)
  6. ^ "Ortega wins Nicaraguan election", BBC News, 8 November 2006.
  7. ^ a b Helicon, ur. (2016). „Ortega Saavedra, Daniel”. The Hutchinson Unabridged Encyclopedia with Atlas and Weather Guide. Abington: Helicon. 
  8. ^ Bernard Diederich, Somoza and the Legacy of U.S. Involvement in Central America, p. 85.
  9. ^ Motyl, Alexander, ur. (2000). „Ortega, Daniel”. Encyclopedia of Nationalism: Leaders, Movements, and Concepts. Oxford: Elsevier Science & Technology. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi