Dijeceza Istok
Dijeceza Istok ili dijeceza Orijent (lat. Dioecesis Orientis, grč. Διοίκηση Ανατολής), je bila dijaceza poznog Rimskog carstva, uključuivala je pokrajine na iz zapadnog dela Bliskog istoka, između Sredozemnog mora i Mesopotamije. Tokom kasne antike, to je bila jedan od glavnih komercijalnih, poljoprivrednih, verskim i intelektualnim oblasti carstva, a njen strateški položaj okrenut prema Sasanidiskom carstvu i nemirna pustinjska su plemena joj dali izuzetan vojni značaj.[1]
Dijeceza Istok Dioecesis Orientis Διοίκηση Ανατολής | |
---|---|
314.—636. | |
Dijeceza Istoka oko 400. Godine nove ere | |
Glavni grad | Antiohija |
Regija | Mala Azija, Bliski istok, Severna Afrika |
Zemlja | Rimsko carstvo, Vizantijsko carstvo |
Događaji | |
Status | Bivša pokrajina |
Istorija | |
• Uspostavljeno | 314. |
• Ukinuto | 636. |
Njen glavni grad je bio u Antiohija, a njen guverner imao je poseban naziv komes Orijentis ("Upravitelj Istoka", ačin vir spektabilis i kasniji vir Gloriosus) umesto običnog "Vikarius".Dijeceza je osnovana nakon reformi Dioklecijana (r. 284-305), i bila je podređena pretorijanskom prefekture na istoku.[1][2]
Dijeceza je uključeni prvobitno uključivala sve bliskoistočne pokrajine Carstva: Isavrija, Kilikija, Kipar, Eufratensis, Mesopotamija, Osroena, Sirija Koela, Fenikija, Palestina Prima, Palestina Sekunda, Arabija, i egipatske provincije Aegiptus, Augustamnika, Tebais, Libija Superior i Libija Inferior, koje su grupisane u odvojene Dijeceze Egipta pod Valensom (r. 364-378).[1] Tokom 4. veka, nekoliko pokrajine je podeljeno, što je rezultiralo pojavom novih provincija Kilikija I i II Kilikija, Sirija I i Sirije II Salutaris, Fenikije I i II Fenikije Libanensis (istočno od planine Libana), Palestine I, Palestine II i Palaestine Salutaris (ili Palaestina III). Poslednji stvaranje novih pokrajina bilo je u vreme vladavine Justinijana I (R. 527-565), kada je Teodorida, region oko Laodikije, odvoji od Sirije I. Otprilike u isto vreme, Kipar je podeljen i postalo deo nove super-pokrajine, u kvestura Ekerkitus.[2]
Godine 535, u okviru svojih administrativnih reformi, Justinijan I je ukinuo Dijeceze, a komes Orjetnis postao je provincijski guverner Sirije I, zadržavajući svoj prethodni čin vir spektabilis i njegove prihode.[3]
Celo područje nekadašnje dijeceze došao pod Sasanidko-persijskom okupaciju tokom 610-tih i 620-tih godina, tokom vizantijsko-sasanidskog rata 602-628. Ubrzo nakon vizantijske pobede u ratu i oporavaka regiona, ona je ponovo izgubiljena, ovaj put trajno, u muslimanskim osvajanjima: od 640-tih godina, Kilikija je formirala granicu između Vizantije i novog arapskog kilafata, a Kipar je postao sporna teritorija. Od starih provincija Dijeceze Istoka, samo Isavrija i dva dela Kilikije ostala su pod vizantijskom vlašću, grupisani pod novom Temom Anatolikom.[2]
Lista Komesa Orijenta
uredi- Lollianus Mavortius (330–336)
- Felicianus (335–?)
- Nebridius (354–358)
- Domitius Modestus (358–362)
- Iulianus (362–363)
- Aradius Rufinus (363–364)
- Eutolmius Tatianus (c. 370)
- Tuscianus (381)
- Flavius Eparchius Philagrius (c. 382)
- Proculus (383–384)
- Icarius (c. 384)
- Irenaeus (431–435)
- Ephraim of Amida (c. 522–c. 525)
- Asterius (587–588)
- Bacchus (588–589)
- Bonosus (c. 609–610)
Galerija
uredi-
Mapa rimskog carstva sa dijecezom koju je stvorio Dioklecijan.
Reference
uredi- ^ a b v Kazhdan, Alexander, ed. . Oxford Dictionary of Byzantium. . Oxford University Press. 1991. pp. 1533–1534. ISBN 978-0-19-504652-6.
- ^ a b v Giftopoulou, Sofia (2005). "Diocese of Oriens (Byzantium)". Encyclopaedia of the Hellenic World, Asia Minor. Foundation of the Hellenic World. Archived from the original on 10 June 2015. Retrieved 14 November 2013.
- ^ Bury, John Bagnell . History of the Later Roman Empire: From the Death of Theodosius I to the Death of Justinian, Vol. II. London. . MacMillan & Co. 1923. pp. 339. ISBN 978-0-486-20399-7.