Etnarh (grč. ἐθνάρχης) generalno se odnosi na političko vođstvo nad zajedničkom etničkom grupom ili homogenim kraljevstvom. Riječ je izvedena iz grčkih riječi etnos (grč. ἔθνος — „pleme/narod”) i arhon (grč. ἄρχων — „vođa/vladar”). Strongova konkordacija daje definiciju izraza ’etnarh’ kao „upravnika (ne kralja) pokrajine”.[1]

Antika uredi

Titula se prvi put javlja na helenističkom Bliskom istoku, vjerovatno u Judeji.[2] U prvoj knjizi makavejskoj izraz se pominje tri puta (14:47 i 15:1—2), gdje se Simon Tasi pominje kao prvosveštenik i etnarh Judejaca.[3]

Izraz je korišćen u regiji čak i nakon pada pod rimsku vlast i ranog Rimskog carstva i odnosio se na vladare vazalnih kraljevstava koji se nisu uzdigli do nivoa kraljeva. Rimljani su koristili izraze natio i gens za narod kao genetski i kulturni entitet, bez obzira na političku državnost.

Najpoznatiji je vjerovatno Irod Arhelaj, sin Iroda Velikog, koji je bio etnarh Samarije, Judeje i Edoma, od smrti oca 4. godine prije n. e. do 6. godine n. e. Ova regija poznata je kao Irodska tetrarhija. Njegov brat Irod Filip II dobio je sjeveroistok kraljevstva i titulu tetrarha („vladar četvrtine”); a Galileju je dobio Irod Antipa koji je nosio istu titulu. Zbog toga je Arhelaja titula izdvojila kao starijeg vladara, višeg ranga od tetrarha i poglavara jevrejskog naroda; ova tri entiteta su se u izvjesnom smislu ujedinila pod Irodom Agripom od 41. do 44. godine.[4]

Prethodno je Hirkan II, jedan od kasnijih hasmonejskih vladara Judeje, takođe nosio titulu etnarha, kao i prvosveštenika.

U Novom zavjetu izraz se koristi jednom apostol Pavle u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima (11:32).[3] Međutim, definicija riječi u smislu stvarne nadležnosti i javne funkcije etnarha možda nije tačno utvrđena.[3]

Vizantija uredi

Vizantinci su izraz koristili generički za vladare varvarskih plemena ili kraljevstava izvan granica carstva.[2] U hrišćanskom kontekstu, gdje je etnikos značilo „pagan”, neki Crkveni oci koristili su izraz etnarh za božanstva paganskih naroda.[2] U 10. vijeku izraz je stekao više tehničkog smisla, kada je nekoliko visokih zapovjednika dobilo tu titulu. Iako o specifičnoj prirodi titule nije posvjedočeno, opšteprihvaćeno je da je u 10—11. vijeku označavao kontingente stranih plaćenika koji su služili u vizantijskoj vojsci.[2]

Osmansko carstvo uredi

Prilično različit bio je slučaj etnarha manjinskih zajednica, naročito unutar islamskog Osmanskog carstva, koji su bili priznati kao legitimni entiteti (mileti) i tako im je bilo omoguće da imaju svog predstavnika pri vlastima, ali bez političkih ličnosti.

Kada je osmanski sultan Mehmed II odlučio da takvom dijalogu da formalniji prirodu, za poglavara pravoslavnih hrišćana izbran je grčki pravoslavni vaseljenski patrijarh. Nehalkedonski hrišćani (Jermeni, Sirijci i Kopti) bili su predstavljeni preko jermenskog patrijarha Konstantinopolja. Za daleko manju, ali uticajnu jevrejsku dijasporu, sličan položaj dobio je haham-baši tj. glavni rabin.

Savremena Grčka i Kipar uredi

U savremenoj grčkog upotrebi izraz ima konotaciju „otac nacije” i široko se koristi kao epitet koji se primjenjuje na neke od najuticajnijih političkih vođa modernog helenizma: Elefterios Venizelos i Kostas Karamanlis.[5][6] U kontekstu savremenog Kipra, taj izraz se gotovo uvijek odnosi na prvog predsjednika države, arhiepiskopa Makarariosa II.

Reference uredi

  1. ^ „Strong's Greek: 1481. ἐθνάρχης (ethnarchés) -- an ethnarch, a governor (not king) of a province”. biblehub.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 2. 2021. 
  2. ^ a b v g Kazhdan 1991, str. 734.
  3. ^ a b v (jezik: grčki) Γεώργιος Γρατσέας. „Έθνάρχης.” Θρησκευτική και Ηθική Εγκυκλοπαίδεια (ΘΗΕ). Τόμος 5 (Διοκλητιανός-Ζώτος). Αθηναι — Αθαν. Μαρτινος, 1964. σελ. 351.
  4. ^ Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Tetrarch”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 26 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 671. 
  5. ^ Yilmaz, Hakan (2012). Perceptions of Islam in Europe: Culture, Identity and the Muslim 'Other' (na jeziku: engleski). Bloomsbury Academic. str. 82. ISBN 978-1-84885-164-1. Pristupljeno 25. 2. 2021. 
  6. ^ (jezik: grčki) ΣΥΓΧΡΟΝΗ ΕΛΛΗΝΙΚΗ ΠΟΛΙΤΙΚΗ ΚΑΙ ΣΥΝΤΑΓΜΑΤΙΚΗ ΙΣΤΟΡΙΑ 1940—1986 ΑΝΑΣΤΑΣΙΑΔΗΣ ΓΙΩΡΓΟΣ p. 149.

Literatura uredi