Zemlja Franje Josifa

архипелаг на Арктику

Zemlja Franca Jozefa (rus. Земля Франца-Иосифа) je arhipelag na dalekom severu Rusije u Severnom ledenom okeanu.[1] Nalazi se severno od Nove Zemlje i istočno od Svalbarda. Administrativno pripada Arhangelskoj oblasti. Arhipelag čini 191 ledeno ostrvo, ukupne površine 16.134 km². Ostrva su vulkanskog porekla. Na severnoj geografskoj širini između 80,0° i 81,9°, to su najsevernija ostrva Evroazije (najsevernija tačka arhipelaga, Rusije i Evroazije je rt Fligeli). Najveća od njih su: Georgova Zemlja (2.821 km²), Zemlja Viljčeka (2.203 km²), Ostrvo Grejema Bela (1.557 km²), Aleksandrina Zemlja (1.130 km²), Ostrvo Galja (1.049 km²) i Ostrvo Solsberi (960 km²).

Zemlja Franca Jozefa
rus. Земля Франца-Иосифа
Geografija
LokacijaArktički okean
Ukupno ostrva192
Površina16.134 km2
Visina670 m
Administracija
Demografija
Stanovništvo0  (2017)
Gustina st.0 stan./km2
Zemlja Franca Jozefa
Obala jednog od ostrva Zemlje Franca Jozefa

Istorija uredi

 
Santa leda

Iako je norveški lovac na foke Nils Fredrik Renebek ovde stigao 1865, ostrva je zvanično otkrila austrougarska privatna ekspedicija 1873. pod vođstvom Julijusa Pajera i Karla Vejprehta, nakon što im se brod zaglavio u ledu dok su pokušavali da pronađu severoistočni prolaz. Ostrva su nazvali po austrijskom caru Francu Jozefu.[2] Norvežani Fridtjof Nansen i Hjalmar Johansen prošli su kroz ova ostrva 1895. i 1896. nakon prekinutog pokušaja da stignu do Severnog pola. Čistom slučajnošću na ostrvu Nortbruku 1896. su upoznali britanskog istraživača Frederika Džordža Džeksona. Norveška je neko vreme ostrva smatrala svojim teritorijem i nazivala ga Zemljom Fridtjofa Nansena, što se može videti na mnogim starim kartama.

Sovjetski Savez je 1926. potvrdio svoj suverenitet nad ostrvima i tu poslao manju stalnu ekspediciju. Tada je u istraživačke i vojne svrhe na ostrva stiglo nekoliko ljudi.

 
Ruska arktička vojna baza (2017).

Godine 1931. nemački je cepelin LZ 127 Graf stigao do ostrva Gukera, čime je označena prekretnica u istraživanju ruskih polarnih krajeva. Cepelin se susreo i s ledolomcem Maljgin, a nakon što je putovao uzduž 81. paralele do Severne Zemlje, vratio se do ostrva Gukera i započeo jedno od prvih razgledavanja ostrva iz vazduha.

Tokom godina Hladnog rata Sovjetski Savez je polarna područja koristio kao zonu za postavljanje zaštite od SAD i mnogi delovi Arktika postali su ključne strateške lokacije, te je tako Zemlja Franje Josifa bila proglašena jednom od mnogih zona nacionalne sigurnosti od tridesetih pa sve do 1991. godine. Na ostrvu Graham Belu sagrađeno je uzletište koje je služilo kao baza za ruske bombardere, a misije okarakterisane kao treninzi bile su prilično česte na relaciji između Zemlje Franje Josifa i kopnene Rusije te Novaje Zemlje. Iako su ostrva bil vojno područje kojem niko drugi nije imao pristup, godine 1971. ih je posetio brod za krstarenje.

Karakteristike uredi

Zemlja Franje Josifa su vulkanska ostrva sačinjeno od bazalta iz tercijara i jure. Iako su ova ostrva većinom prekrivena ledom, na kamenju se pojavljuju biljke poput mahovina i lišajeva. Sjeveroistočni deo ostrva cele je godine okružen plutajućim ledom, iako se pored južnih ostrva u kasno leto led povremeno povlači. Najsevernija tačka ostrva i cele Azije je rt Fligeli na Rudolfovom ostrvu, a seže do 81°52' severno. Najveće ostrvo je Zemlja Georga čiji su suprotni krajevi međusobno udaljeni 110 kilometara, a najviša tačka ostrva nalazi se na visini od 620 metara na ostrvu Zemlja Viner Nejštadt.

Životinje koje se najčešće susreću na ostrvima su morževi, arktičke lisice i polarni medvedi, a od ptica prevladavaju različite vrste galebova dok se u okolnim vodama često susreću kitovi.

Klima uredi

Ova ostrva imaju vrlo hladnu polarnu klimu. Uobičajene januarske dnevne temperature kreću se između -15 °C i -10,5 °C dok se uobičajena julska dnevna temperatura kreće od 0 °C do 2,2 °C, a prosečna godišnja temperatura iznosi -12,8 °C. U 30-godišnjem periodu najviša izmerena temperatura iznosila je 13 °C dok je najniža bila -54 °C. Padavine su česte tokom cele godine, a naročito krajem proleća i jeseni dok je krajem leta magla vrlo česta.

Klima Ernst Krinkelove opservatorije, Hejsovo ostrvo
Pokazatelj \ Mesec .Jan. .Feb. .Mar. .Apr. .Maj. .Jun. .Jul. .Avg. .Sep. .Okt. .Nov. .Dec. .God.
Apsolutni maksimum, °C (°F) 1,9
(35,4)
0,0
(32)
1,6
(34,9)
0,7
(33,3)
2,6
(36,7)
8,0
(46,4)
10,3
(50,5)
8,4
(47,1)
5,6
(42,1)
3,8
(38,8)
1,3
(34,3)
1,7
(35,1)
10,3
(50,5)
Maksimum, °C (°F) −19,2
(−2,6)
−19,5
(−3,1)
−19,4
(−2,9)
−15,6
(3,9)
−6,5
(20,3)
0,1
(32,2)
2,1
(35,8)
1,4
(34,5)
−1,2
(29,8)
−8,1
(17,4)
−13,9
(7)
−18,4
(−1,1)
−9,9
(14,2)
Prosek, °C (°F) −22,7
(−8,9)
−23,1
(−9,6)
−23
(−9)
−18,7
(−1,7)
−8,7
(16,3)
−1,4
(29,5)
0,7
(33,3)
0,1
(32,2)
−2,7
(27,1)
−10,4
(13,3)
−17,4
(0,7)
−21,8
(−7,2)
−12,4
(9,7)
Minimum, °C (°F) −26,2
(−15,2)
−26,5
(−15,7)
−26,5
(−15,7)
−21,6
(−6,9)
−10,8
(12,6)
−2,8
(27)
−0,3
(31,5)
−1,0
(30,2)
−4,2
(24,4)
−12,9
(8,8)
−20,3
(−4,5)
−25,1
(−13,2)
−14,9
(5,2)
Apsolutni minimum, °C (°F) −42,1
(−43,8)
−44,4
(−47,9)
−43,5
(−46,3)
−39,6
(−39,3)
−27,7
(−17,9)
−12,3
(9,9)
−4,3
(24,3)
−8,5
(16,7)
−23,2
(−9,8)
−32,3
(−26,1)
−39,5
(−39,1)
−41,5
(−42,7)
−44,4
(−47,9)
Količina padavina, mm (in) 32
(1,26)
31
(1,22)
20
(0,79)
15
(0,59)
13
(0,51)
10
(0,39)
18
(0,71)
22
(0,87)
26
(1,02)
21
(0,83)
24
(0,94)
27
(1,06)
259
(10,2)
Dani sa kišom 0,1 0,1 0 0,1 0,5 3 12 12 6 0,5 0,1 0 34
Dani sa snegom 20 19 19 16 22 15 7 10 18 24 21 19 209
Relativna vlažnost, % 83 82 80 81 85 88 91 92 90 86 84 83 85
Izvor: pogoda.ru.net[3]

Mesta od značaja uredi

  • Aldžer je mesto gdje je 1901. prezimela američka ekspedicija Evelina Boldvina nakon neuspešnog pokušaja osvajanja Severnog pola.
  • Ciglerovo ostrvo je mesto na kojem se na prelazu iz 19. u 20. vek nalazila austrougarska posmatračnica Pajer-Vejpreč.
  • Džaksonovo ostrvo je mesto gdje su prezemili Fridtjof Nansen i Frederik Džordž Džekson nakon propalog pokušaja da dođu do Severnog pola.
  • Galja je 1873. bilo prvo otkriveno ostrvo Zemlje Franje Josifa, a kod rta Tegetkhof je 1898. i 1899. ekspedicija Voltera Velmana sagradila mali kamp koji danas ima oznaku u čast otkriću ostrva.
  • Gofmanovo ostrvo je mesto gde se nalazi staza za uzletanje i sletanje vazduhoplova.
  • Graham Bel je mesto gde se tokom Hladnog rata nalazila predstraža, a na ostrvu je smešteno i najveće uzletište ostrva sa stazom dužine 2100 metara. Ovde od pedesetih godina 20. veka redovno sleću ruski teretni i borbeni vazduhoplovi.
  • Gukerovo ostrvo je mesto gde je zaliv Tikhaja bio značajna baza polarnih ekspedicija, a od 1929. do 1963. tamo se nalazila i meteorološka postaja. Ostrvo je 1931. posetio nemački cepelin tokom prvog razgledavanja ostrva iz vazduha. Tokom Drugog svetskog rata na ostrvu je ostavljeno osoblje, a na njemu se nalazi i groblje, te dve moderne građevine. Velika kolonija morskih ptica postoji na steni Skala Rubini u blizini zaliva Tikhaja.
  • Kejsovo ostrvo je mesto na kojem se nalazi meteorološka stanica Krenkel.
  • Nortbruk je jedno od najjužnijih ostrva, a ujedno i najpristupačnije ostrvo te je činilo glavnu bazu polarnih ekspedicija krajem 19. i početkom 20. veka. Kamp na rtu Flora ima istorijski značaj, budući da se 1896. na njemu dogodio slučajni susret istraživača Fridtjofa Nansena i Frederika Georga Džeksona.
  • Rudolfov je najsevernije ostrvo. Zaliv Teplik je krajem 19. i početkom 20. veka bio mesto na kojem su se zadržavale brojne polarne ekspedicije. Zbog strmog terena jedini pristup iz vazduha moguć je na 300 metara dugu stazu smeštenu na ledniku.
  • Stolički je malo ostrvo na kojem se razmnožava velik broj morževa.
  • Zemlja Aleksandri je mesto gde se nalazila meteorološka stanica Nagurskoje koja je bila jedna od najvažnijih takvih stanica na ovim ostrvima. Tokom Hladnog rata u sklopu stanice Nagurskoje se verovatno nalazio i obrambeni radar, a u njenoj blizini je smeštena i 1,5 kilometar duga staza za uzletanje i sletanje vazduhoplova. Dana 23. decembra 1996. na tom se mestu dogodila vazduhoplovna nesreća u kojoj je učestvovao teretni avion tipa Antonov An-72.
  • Georgova zemlja je najveće ostrvo Zemlje Franje Josifa, a na njemu se nalazi i poluostrvo Armitidž.
  • Vilčekova zemlja je 1899. bila mesto prezimljavanja dvojice članova ekspedicije Vele koji su čekali da se ostatak ekipe vrati sa Severnog pola.
  • Zemlja Bečkog Novog Mesta je ostrvo na kojem je smešten najviši vrh ovih ostrva.

Reference uredi

Literatura uredi

  • Luigi Amedeo of Savoy: On the Polar Star in the Arctic Sea (Dodd, Mead & Co., New York 1903 and Hutchinson & Co., London 1903)
  • Barr, Susan (1995). Franz Josef Land. Oslo: Norwegian Polar Institute. ISBN 82-7666-095-9. 
  • Anthony Fiala: Fighting the Polar Ice (Doubleday, Page & Company, New York 1906)
  • Gunnar Horn: Franz Josef Land. Natural History, Discovery, Exploration and Hunting (Skrifter om Svalbard og Ishavet No. 29. Oslo 1930)* Frederick G. Jackson: A Thousand Days in the Arctic (Harper & Brothers Publishers, New York and London 1899)
  • Lück, Michael (2008). The Encyclopedia of Tourism and Recreation in Marine Environments. CABI. ISBN 978-1-84593-350-0. 
  • Fridtjof Nansen: Farthest North. Being the Record of a Voyage of Exploration of the Ship FRAM 1893–96. (Archilbald Constable and Co, Westminster 1897)
  • Julius Payer: New Lands within the Arctic Circle. Narrative of the Discoveries of the Austrian Ship Tegetthoff in the Years 1872–74 (D. Appleton, New York 1877)
  • Lück, Michael (2008). The Encyclopedia of Tourism and Recreation in Marine Environments. CABI. ISBN 978-1-84593-350-0. 
  • Julius Payer: Die österreichisch-ungarische Nordpol-Expedition in den Jahren 1872–1874, nebst einer Skizze der zweiten deutschen Nordpol-Expedition 1869–1870 und der Polar-Expedition von 1871. Hölder, Wien 1876.
  • Andreas Umbreit: Spitzbergen mit Franz-Joseph-Land und Jan Mayen. 7. Auflage. Conrad Stein, Welver. 2004. ISBN 3-89392-282-2.
  • Andreas Pöschek: Geheimnis Nordpol. Die Österreichisch-Ungarische Nordpolexpedition 1872–1874. Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. jul 2006) (PDF; 1,3 MB) Wien 1999.
  • H. . Straub: Die Entdeckung des Franz-Joseph-Landes. Styria, Graz. 1990. ISBN 3-222-11943-0. 
  • Valerian I. Albanow: Im Reich des weißen Todes. Die Aufzeichnungen des Mannes, der 1914 den Marsch durch das Eis der Arktis überlebte. 2. Auflage. Berliner Taschenbuch, Berlin 2002, ISBN 3-442-76020-8 (Bericht über einen Aufenthalt von September 1913 bis August 1914 im Gebiet des Franz-Josef-Landes)
  • Helfried Weyer, Peter von Sassen: Vergessene Inseln im Eis. Eine Expedition ins Kaiser-Franz-Joseph-Land. Berlin. 2006. ISBN 3-89479-302-3.
  • Christoph Höbenreich: Expedition Franz Josef Land. In der Spur der Entdecker nach Norden. Frederking-Thaler, München 2007, ISBN 3-89405-499-9 (Expeditionsbildband über die Payer-Weyprecht-Gedächtnisexpedition 2005, die österreichisch-ungarische Nordpolarexpedition 1872–1874, die Polarreise des Eisbrechers Kapitan Dranitsyn 2006, mit einer umfassenden Expeditionschronik zur Entdeckungsgeschichte des Archipels).
  • Christoph Ransmayr: Die Schrecken des Eises und der Finsternis. Roman. Brandstätter, Wien 1984, Fischer, Frankfurt/M. 2001. ISBN 3-596-25419-1.
  • Fritz Lehner: R. Roman. Seifert, Wien. 2003. ISBN 3-902406-03-8.

Spoljašnje veze uredi