Zlatno doba srpskog slikarstva
Zlatno doba srpskog slikarstva[1] obuhvata slikarstvo srpskih manastira, građenih u Raškom stilu, tokom XIII veka. Kao svojevrstan početak, uzima se živopis manastira Studenica, koji je rađen tokom 1208. i 1209. godine, dok njegov kraj, a ujedno i vrhunac[1], čini slikarstvo Sopoćana (1263—1268). Osnovnu odliku ovog perioda čine monumentalnost kompozicija i plastičnost likova i ono se najviše, od svog stvaralaštva u tadašnjoj Evropi, približilo tradiciji klasične umetnosti i helenskom idealu lepote. Ono takođe popunjava i svojevrsnu prazninu u vizantijskoj umetnosti, između stvaralaštva Komnina (tokom XII veka) i Renesanse Paleologa (od kraja XIII do sredine XV veka), koju su stvorili krstaši osvajanjem Carigrada 1204. godine.
Pored već navedenog slikarstva Sopoćana, među najlepšim predstavnicima ovog stila ističu se živopisi Mileševe, Morače i crkve svetih Apostola u Pećkoj patrijaršiji[1]. Najznačajnije freske ovog perioda, poređane hronološki, su[1]:
- Raspeće Hristovo (Studenica)
- Mirosnice na Hristovom grobu (Mileševa)
- Skidanje sa krsta (Mileševa)
- Sveti Ilija u pustinji (Morača)
- Deizis (crkva svetih Apostola)
- Vaznesenje (crkva svetih Apostola)
- Rođenje Hristovo (Sopoćani)
- Uspenje Bogorodice (Sopoćani)
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ a b v g Jovan Deretić, „Kulturna istorija Srba“, Beograd . 2005. ISBN 978-86-331-2386-0.
Literatura uredi
- Jovan Deretić, „Kulturna istorija Srba“, Beograd 2005. ISBN 978-86-331-2386-0
- Todić, Branislav (1999). Serbian Medieval Painting: The Age of King Milutin. Belgrade: Draganić.