Igor Kisić
Igor Kisić (Visoko, 9. jul 1980 — Ilijaš, 13. oktobar 1994) bio je jedan od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Odlikovan je Ordenom Miloša Obilića.
| Igor Kisić | |
|---|---|
 Predratna slika Igora u majici Čikago bulsa | |
| Lični podaci | |
| Puno ime | Igor Kisić |
| Datum rođenja | 9. jul 1980. |
| Mesto rođenja | Visoko, SFR Jugoslavija |
| Datum smrti | 13. oktobar 1994. (14 god.) |
| Mesto smrti | Ilijaš, Republika Srpska |
Biografija uredi
Rođen je 9. jula 1980. godine u mjestu Kula Banjer, opština Visoko.[1] U prvom i drugom razredu osnovne škole pohađao je vjeronauku. Nedjeljom je redovno odlazio u crkvu. U desetoj godini savladao je tehniku rada na računaru, a već u dvanaestoj godini naučio je da upravlja putničkim automobilima pokazujući veliko iskustvo. Hobi mu je bio skupljanje zastavica i bedževa. Bio je vatreni navijač FK „Crvena zvezda” iz Beograda.[2] Igorov otac, Niko Kisić, bio je član SDS-a od osnivanja i odbornik u SO Visoko. Kao mašinski inženjer radio je u srednjoj tehničkoj školi. O samoj situaciji u Visokom Niko kaže: Živio sam kod kasarne u Visokom. U maju 1992. godine primijetio sam, nakon povlačenja JNA, zastave BiH sa ljiljanima. Smatrali smo da je to jasna poruka za Srbe da nemaju šta da traže u Visokom, posebno kada su počeli da daju straže. I mi smo počeli davati straže da bi se odbranili, jer se rat vodio u Sarajevu. Primijećivale su se paravojne formacije. Porodicu sam sklonio na sigurno 3. maja 1992. godine, a nakon napada na Ilijaš i Vogošću počeli su napadi i na Visoko. Jedno jutro pred moju kuću u Visoko došle su Zelene beretke, njih oko 30 i pitali su me za ime. Rekao sam im, ponovo su pitali da li je to hrvatsko ime, rekao sam da jeste. Kako je tih dana je trajalo iseljavanje žena, djece i civila iz Visokog, pitao sam ih da im se i ja pridružim, dopustili su mi. Međutim, kada sam krenuo sa ženama i djecom počeli su da pucaju po nama. Shvatili su da su u pitanju Srbi, jer smo se kretali ka srpskim položajima prema Čekrčiću. Tog 3. maja 1992. godine sam prešao u Čekrčiće. Nakon mjesec dana sam se vratio u Visoko i na ulazu u grad sam zaustavljen. Pitali su me gdje idem, odgovorio sam da idem u firmu da se javim, pustili su me. Kada sam došao u firmu, zatekao sam Zelene beretke i svog školskog druga iz gimnazije koji me je zagrlio i rekao: „Niko, idi, odlazi odavden, na vraćaj se“. Otišao sam i nikada se više nisam vratio.[1] Tako se Igor sa ocem Nikom, majkom Gordanom i starijom sestrom Tanjom obreo u Čekrčićima, odakle odlaze u Ilijaš.[1]
Po dolasku u Ilijaš Igorov otac se pridružuje Ilijaškoj brigadi VRS. U blizini mjesta gdje su živjeli bio je stacioniran Samostalni motorizovani vod „Vaske“ koji je bio u sastavu Ilijaške brigade. Ovom jedinicom je komandovao Vasilije Vidović - Vaske.Prema Nikovim riječima, Igor je koristio svaki slobodan trenutak da ode u skladište municije gdje su se okupljali borci iz ove jedinice. Igorova majka ga je sprečavala da ne odlazi dolje, branila mu da ide, ali bezuspješno. Od 1. maja, sa nepunih 13 godina života, Igor se takođe pridružuje Ilijaškoj brigadi i postaje njen najmlađi borac i jedan od najmlađih boraca VRS. Školske knjige i bezbrižne dječačke dane zamijenio je uniformom i puškom. Sa djelima uveliko je nadrastao generaciju kojoj je pripadao. Nikome nije uspjelo da ga ubijedi da je još isuviše mlad i da ostavi pušku i uniformu. Bio je uvjeren da je dorastao za to i tako se i ponašao. Zbog ponašanja postao je miljenik cijele brigade. Gotovo da nema borca ove brigade koji nije upoznao ovog malog junaka. Bio je raspoređen u skladište, ali je često pripremao artiljerijsko oružje za djelovanje. Tokom ofanzive ARBiH na Nikšićku visoravan početkom avgusta 1994. godine Igor je sam iz Ilijaša dovezao pun kamion potrebne municije borcima na prvoj liniji. Izazivao je čuđenje i divljenje svojih saboraca koji su ga pazili kao svog najrođenijeg. I kod svojih vršnjaka Igor je izazivao divljenje i bio im je uzor.[1]
Djetinjstvo Igora Kisića prekinuto je 3. oktobra 1994. prilikom jakog muslimanskog artiljerijskog napada na gradsko jezgro Ilijaša od granate koja je pala u njegovoj neposrednoj blizini dok se nalazio u komandi voda. Na sahrani 4. oktobra 1994. godine borci i građani Ilijaša su se na dostojanstven način oprostili od svog miljenika.[1] Igor je posthumno odlikovan Ordenom Miloša Obilića.[3] Dejtonskim mirovnim sporazumom Ilijaš je pripao muslimanskoj strani. Ne želeći da mu sin počiva na tuđoj teritoriji otac Niko je samoinicijativno ekshumirao tijelo sina Igora i ujakovog sina. Njihova tijela stavio je na kamionet i prevezao ih i sahranio u Zvorniku. Nakon kraćeg boravka, porodica Kisić se nastanila u Bijeljini, a Igorovo je tijelo preneseno u ovaj grad.[1]
Izvori uredi
- ^ a b v g d đ Djeca žrtve rata 1991-1995. Banja Luka: Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica. 2022. str. 48—49. ISBN 978-99976-939-8-3.
- ^ Krtolina, Mladen (2002). Vitezovi na oltaru Otadžbine. Kragujevac: Pogledi. str. 119.
- ^ Adžić, Velimir (2012). Ilijaški nemanjići. Bijeljina. str. 98, 173.