Kneževina Donja Panonija

Kneževina Donja Panonija, ili Balatonska ili Blatenska kneževina, je bila jedna od prvih slovenskih država. Postojala je tokom 9. veka, kao jedna od vazalnih država Franačkog carstva. Obuhvatala je slovenske oblasti u Donjoj i Gornjoj Panoniji severno od reke Drave, sa prestonicom u Blatnogradu, u blizini Balatonskog jezera. Kneževina je tokom vremena menjala teritorijalni opseg. Njena središnja oblast obuhvatala je znatne delove današnje zapadne Mađarske, a povremeno se širila i prema delovima Donje Panonije južno od reke Drave (današnja istočna Slavonija u Hrvatskoj i Srem u Srbiji).

Kneževina Donja Panonija
Balatonska kneževina
Blatenska kneževina

Balatonska kneževina u vreme vladavine kneza Pribine
Geografija
Kontinent Evropa
Regija srednja Evropa
Prestonica Blatnograd
Društvo
Službeni jezik slovenski jezici
Religija paganizam, hrišćanstvo
Politika
Oblik države kneževina
 — Knez Pribina
  Kocelj
  Braslav
Istorija
Istorijsko doba srednji vek
 — Osnivanje 9. vek
 — Ukidanje 9. vek
Zemlje prethodnice i naslednice
Prethodnice: Naslednice:
Avarski kaganat Kneževina Ugarska
Balatonska neževina u vreme vladavine kneza Kocelja

Sredinom 9. veka, Balatonskom kneževinom je vladao knez Pribina, a potom njegov sin, knez Kocelj, koji je znatno doprineo uspehu Moravsko-panonske misije. Poslednji slovenski vladar ove oblasti bio je knez Braslav, pod čijom se vlašću prvo našla susedna Posavska kneževina (oko 884. godine), a potom i sama Balatonska kneževina, do oko 896. godine, kada su u ove oblasti počeli da provaljuju Mađari.[1]

Stanovništvo ove kneževine činili su Panonski Sloveni (Duljebi), koji su tokom ranog srednjeg veka nastanjivali veliki deo Panonske nizije. Panonski Sloveni su sačinjavali posebnu slovensku skupinu, sa svojim oblasnim i jezičkim osobenostima, koje su se na tom prostoru očuvale i dugo nakon uspostavljanja mađarske vlasti.[2] U potonjem razdoblju između 10. i 12. veka, Panonski Sloveni su bili jedni od nosilaca Belobrdske arheološke kulture. Ovom kulturom je bio obuhvaćen i jedan deo Južnih Slovena (na jugu), kao i deo Zapadnih Slovena (na severu).

Istorija uredi

 
Prostiranje Belobrdske kulture od 10. do 12. veka

Na području srednjeg Podunavlja, najmlađa nalazišta kulture Avara datirana su u prvi deo 9. veka, a značajan deo stanovništva u domenu ove kulture činili su panonski Sloveni. U prvoj polovini 9. veka, na prostorima Donje Panonije severno od reke Drave osnovana je Kneževina Donja Panonija, čije je sedište bilo u Blatnogradu, u blizini Blatnog jezera (današnje jezero Balaton). Prvi vladar ove kneževine bio je Pribina (847-861). Pribinu je nasledio njegov sin po imenu Kocel (861-876). Knez Velike Moravske, Svatopluk, je 884. godine pripojio područje ove kneževine sopstvenoj državi.

Nomadski Mađari su se pojavili u Panonskoj niziji oko 895. godine.[3] Oni su zaposeli područje u delu sliva Tise i dolini srednjeg toka reke Dunav. Tu su se suočili sa otporom mesnih slovenskih stanovnika. Ovaj otpor je, međutim, bio ubrzo slomljen. Mađari su početkom 10. veka razbili vojsku Velike Moravske. Ovo je znatno uticalo na pad i propast ove slovenske kneževine.

Nakon naseljavanja Mađara na području Panonske nizije, na njih su privredni uticaj izvršili mesni slovenski zemljoradnici u slivu srednjeg toka Dunava, sa kojima su došli u kontakt. Doseljeni nomadski Mađari su potom usvojili polunomadski način življenja. Kasnije su započeli i bavljenje zemljoradnjom. Uticaj Slovena starosedelaca na Mađare ogleda se i u činjenici da su Mađari usvojili novi oblik sahranjivanja pokojnika.

Nakon što su pokorili lokalne Slovene u slivu srednjeg toka Dunava, Mađari su zadržali slovenski županijski oblik teritorijalne organizacije. Ove slovenske teritorijalne zajednice transformisane su u komitate. Uprava nad ovim komitatima je poverena išpanima (županima).

Na podlozi nasleđa mesnih Slovena iz ranijih vremena, nastala je belobrdska arheološka kultura. Ona je začeta u 10. veku, na bazi kontakta kulture Slovena sa kulturom doseljenih Mađara u slivu srednjeg toka Dunava. Belobrdska kultura se razvijala od 10. do 12. veka. Stanovništvo ove kulture uključivalo je i Slovene i Mađare. Drugim rečima, Belobrdska kultura predstavlja razdoblje simbioze Slovena i Mađara. U ovom razdoblju, Mađari su preuzeli mnoge elemente slovenske kulture, dok su Sloveni preuzeli mađarski jezik. Smatra se da se najveći deo potomaka Panonskih Slovena asimilovao u mađarski narod. Ipak, na određenim perifernim područjima koja je zahvatala Belobrdska kultura, Mađari nisu omeli kulturni razvoj mesnih Slovena.

Vladari uredi

Reference uredi

  1. ^ Bowlus 1995, str. 214, 217, 224-228, 241, 245-246, 259-260, 271-274.
  2. ^ Richards 2003.
  3. ^ Rokai 2002.

Literatura uredi