Kovalentni radijus

Kovalentni radijus atoma, rcov, ponekad se naziva i valentni radijus. Kovalentni radijus je srednje rastojanje najudaljenijih elektrona od jezgra atoma koji se javljaju u pojedinačnim kovalentnim vezama koje grade ti atomi. Može se reći, da je kovalentni radijus jednak polovini srednje dužine pojedinačnih hemijskih veza koje obično gradi dati atomi. Atomi međusobno grade veze različite dužine u zavisnosti od konfiguracije atoma i uglova tih veza. Utvrđeno je da sem malobrojnih izizetaka, dužina veza između dva atoma A i B (veza A-B) je jednaka srednjoj dužini veza A-A i B-B s tačnošću do (+-0.03 Å. Ukoliko su poznati kovalentni radijusi dva atoma dosta lako se može odrediti dužina veze pojedinih atoma. Ova metoda ne daje rezultate ukoliko postoje višestruke veze ili ukoliko je svo naelektrisanje na jednom atomu. U slučaju jonskih jedinjenja, bolja metoda je poznavanje njihove dužine jonskog radiusa. Kovalentni radijus atoma su oko 25-50% manji od Van der Valsovih radijusa istih atoma.

U principu, zbir dva kovalentna poluprečnika treba da bude jednak dužini kovalentne veze između dva atoma, R(AB) = r(A) + r(B). Štaviše, mogu se uvesti različiti radijusi za jednostruke, dvostruke i trostruke veze (r1, r2 i r3 ispod), u čisto operativnom smislu. Ovi odnosi sigurno nisu precizni, jer veličina atoma nije konstantna, već zavisi od hemijskog okruženja. Za heteroatomske A–B veze, jonski članovi mogu biti značajni. Polarne kovalentne veze su često kraće nego što bi se očekivalo na osnovu zbira kovalentnih radijusa. Tabelarne vrednosti kovalentnih poluprečnika su ili prosečne ili idealizovane vrednosti, koje ipak pokazuju određenu prenosivost između različitih situacija, što ih čini korisnim.

Dužine veza R(AB) mere se difrakcijom rendgenskih zraka (ređe, neutronskom difrakcijom na molekularnim kristalima). Rotaciona spektroskopija takođe može dati izuzetno tačne vrednosti dužina veza. Za homonuklearne A–A veze Lajnus Poling je uzeo da je kovalentni radijus polovina dužine jednostruke veze u elementu, npr. R(H–H, u H2) = 74,14 pm, te je rcov(H) = 37.07 pm: u praksi je uobičajeno da se dobije prosečna vrednost iz različitih kovalentnih jedinjenja, mada je razlika obično mala. Sanderson je objavio nedavni skup nepolarnih kovalentnih radijusa za elemente glavne grupe,[1] ali dostupnost velikih kolekcija dužina veza, koje su prenosivije, iz Kembridž kristalografske baze podataka[2][3] je učinila kovalentne poluprečnike zastarelim u mnogim situacijama.

Prosečni radijusi uredi

Vrednosti u donjoj tabeli zasnovane su na statističkoj analizi više od 228.000 eksperimentalnih dužina veza iz Kembridž strukturne baze podataka.[4] Za ugljenik su date vrednosti za različite hibridizacije orbitala.

Kovalentni radijusi u pm iz analize Kembridž strukturne baze podataka, koja sadrži oko 1.030.000 kristalnih struktura[4]
H   He
1   2
31(5)   28
Li Be   B C N O F Ne
3 4 Radijus (standardna devijacija) / pm 5 6 7 8 9 10
128(7) 96(3)   84(3) sp3 76(1)
sp2 73(2)
sp  69(1)
71(1) 66(2) 57(3) 58
Na Mg   Al Si P S Cl Ar
11 12   13 14 15 16 17 18
166(9) 141(7)   121(4) 111(2) 107(3) 105(3) 102(4) 106(10)
K Ca Sc Ti V Cr Mn Fe Co Ni Cu Zn Ga Ge As Se Br Kr
19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36
203(12) 176(10) 170(7) 160(8) 153(8) 139(5) l.s. 139(5)
h.s. 161(8)
l.s. 132(3)
h.s. 152(6)
l.s. 126(3)
h.s. 150(7)
124(4) 132(4) 122(4) 122(3) 120(4) 119(4) 120(4) 120(3) 116(4)
Rb Sr Y Zr Nb Mo Tc Ru Rh Pd Ag Cd In Sn Sb Te I Xe
37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54
220(9) 195(10) 190(7) 175(7) 164(6) 154(5) 147(7) 146(7) 142(7) 139(6) 145(5) 144(9) 142(5) 139(4) 139(5) 138(4) 139(3) 140(9)
Cs Ba   Hf Ta W Re Os Ir Pt Au Hg Tl Pb Bi Po At Rn
55 56   72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86
244(11) 215(11)   187(8) 170(8) 162(7) 151(7) 144(4) 141(6) 136(5) 136(6) 132(5) 145(7) 146(5) 148(4) 140(4) 150 150
Fr Ra
87 88
260 221(2)
 
  La Ce Pr Nd Pm Sm Eu Gd Tb Dy Ho Er Tm Yb Lu
  57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71
  207(8) 204(9) 203(7) 201(6) 199 198(8) 198(6) 196(6) 194(5) 192(7) 192(7) 189(6) 190(10) 187(8) 175(10)
  Ac Th Pa U Np Pu Am Cm
  89 90 91 92 93 94 95 96
  215 206(6) 200 196(7) 190(1) 187(1) 180(6) 169(3)

Radijusi za višestruke veze uredi

Drugačiji pristup je da se samodosledno uklope svi elementi u manjem setu molekula. To je urađeno odvojeno za jednostruke,[5] dvostruke,[6] i trostruke veze[7] do superteških elemenata. Korišćeni su eksperimentalni i računski podaci. Rezultati jednostruke veze često su slični rezultatima Kordera i saradnika.[4] Kada su različiti, korišćeni koordinacioni brojevi mogu biti različiti. To je naročito slučaj sa većinom (d i f) prelaznih metala. Obično se očekuje da je r1 > r2 > r3. Odstupanja mogu nastati za slabe višestruke veze ako su razlike liganda veće od razlika R u korišćenim podacima.

Elementi do atomskog broja 118 (oganeson) sada su eksperimentalno proizvedeni i da postoje hemijske studije na sve većem broju njih. Isti, samokonzistentni pristup korišćen je za uklapanje tetraedarskih kovalentnih radijusa za 30 elemenata u 48 kristala sa subpikometarskom preciznošću.[8]

Jednostruki,[5] dvostruki,[6] i trostruki[7] kovalentni radijusi, određeni koristeći tipično
400 eksperimentalnih ili izračunatih primarnih rastojanja, R, po setu.
H   He
1   2
32
-
-
  46
-
-
Li Be   B C N O F Ne
3 4 Radijus / pm: 5 6 7 8 9 10
133
124
-
102
90
85
jednostruka veza

dvostruka veza

trostruka veza

85
78
73
75
67
60
71
60
54
63
57
53
64
59
53
67
96
-
Na Mg   Al Si P S Cl Ar
11 12   13 14 15 16 17 18
155
160
-
139
132
127
  126
113
111
116
107
102
111
102
94
103
94
95
99
95
93
96
107
96
K Ca Sc Ti V Cr Mn Fe Co Ni Cu Zn Ga Ge As Se Br Kr
19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36
196
193
-
171
147
133
148
116
114
136
117
108
134
112
106
122
111
103
119
105
103
116
109
102
111
103
96
110
101
101
112
115
120
118
120
-
124
117
121
121
111
114
121
114
106
116
107
107
114
109
110
117
121
108
Rb Sr Y Zr Nb Mo Tc Ru Rh Pd Ag Cd In Sn Sb Te I Xe
37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54
210
202
-
185
157
139
163
130
124
154
127
121
147
125
116
138
121
113
128
120
110
125
114
103
125
110
106
120
117
112
128
139
137
136
144
-
142
136
146
140
130
132
140
133
127
136
128
121
133
129
125
131
135
122
Cs Ba La-Lu Hf Ta W Re Os Ir Pt Au Hg Tl Pb Bi Po At Rn
55 56   72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86
232
209
-
196
161
149
  152
128
122
146
126
119
137
120
115
131
119
110
129
116
109
122
115
107
123
112
110
124
121
123
133
142
-
144
142
150
144
135
137
151
141
135
145
135
129
147
138
138
142
145
133
Fr Ra Ac-Lr Rf Db Sg Bh Hs Mt Ds Rg Cn Nh Fl Mc Lv Ts Og
87 88   104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118
223
218
-
201
173
159
  157
140
131
149
136
126
143
128
121
141
128
119
134
125
118
129
125
113
128
116
112
121
116
118
122
137
130
136
-
-
143
-
-
162
-
-
175
-
-
165
-
-
157
-
-
 
  La Ce Pr Nd Pm Sm Eu Gd Tb Dy Ho Er Tm Yb Lu
  57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71
  180
139
139
163
137
131
176
138
128
174
137
173
135
172
134
168
134
169
135
132
168
135
167
133
166
133
165
133
164
131
170
129
162
131
131
  Ac Th Pa U Np Pu Am Cm Bk Cf Es Fm Md No Lr
  89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103
  186
153
140
175
143
136
169
138
129
170
134
118
171
136
116
172
135
166
135
166
136
168
139
168
140
165
140
167 173
139
176 161
141
-

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Sanderson, R. T. (1983). „Electronegativity and Bond Energy”. Journal of the American Chemical Society. 105 (8): 2259—2261. doi:10.1021/ja00346a026. 
  2. ^ Allen, F. H.; Kennard, O.; Watson, D. G.; Brammer, L.; Orpen, A. G.; Taylor, R. (1987). „Table of Bond Lengths Determined by X-Ray and Neutron Diffraction”. J. Chem. Soc., Perkin Trans. 2 (12): S1—S19. doi:10.1039/P298700000S1. 
  3. ^ Orpen, A. Guy; Brammer, Lee; Allen, Frank H.; Kennard, Olga; Watson, David G.; Taylor, Robin (1989). „Supplement. Tables of bond lengths determined by X-ray and neutron diffraction. Part 2. Organometallic compounds and co-ordination complexes of the d- and f-block metals”. Journal of the Chemical Society, Dalton Transactions (12): S1. doi:10.1039/DT98900000S1. 
  4. ^ a b v Beatriz Cordero; Verónica Gómez; Ana E. Platero-Prats; Marc Revés; Jorge Echeverría; Eduard Cremades; Flavia Barragán; Santiago Alvarez (2008). „Covalent radii revisited”. Dalton Trans. (21): 2832—2838. PMID 18478144. S2CID 244110. doi:10.1039/b801115j. 
  5. ^ a b P. Pyykkö; M. Atsumi (2009). „Molecular Single-Bond Covalent Radii for Elements 1-118”. Chemistry: A European Journal. 15 (1): 186—197. PMID 19058281. doi:10.1002/chem.200800987. 
  6. ^ a b P. Pyykkö; M. Atsumi (2009). „Molecular Double-Bond Covalent Radii for Elements Li–E112”. Chemistry: A European Journal. 15 (46): 12770—12779. PMID 19856342. doi:10.1002/chem.200901472. . Figure 3 of this paper contains all radii of refs. [5-7]. The mean-square deviation of each set is 3 pm.
  7. ^ a b P. Pyykkö; S. Riedel; M. Patzschke (2005). „Triple-Bond Covalent Radii”. Chemistry: A European Journal. 11 (12): 3511—3520. PMID 15832398. doi:10.1002/chem.200401299. 
  8. ^ P. Pyykkö (2012). „Refitted tetrahedral covalent radii for solids”. Physical Review B. 85 (2): 024115, 7 p. Bibcode:2012PhRvB..85b4115P. doi:10.1103/PhysRevB.85.024115. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi