Nikola Doksat de Morez
Baron Nikola Doksat de Morez (fr: Nicolas Doxat de Démoret, Iverdon le Ben, 3. novembar 1682 − Beograd, 20. mart 1738), bio je švajcarski general u vojsci Habzburške monarhije. Poznat je i kao inženjer koji je obnovio Kalemegdansku tvrđavu i kao prvi beogradski urbanista.[1][2]
Nikola Doksat de Morez | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 3. novembar 1682. |
Mesto rođenja | Iverdon le Ben, Švajcarska |
Datum smrti | 20. mart 1738.55 god.) ( |
Mesto smrti | Beograd, Srbija |
Vojna karijera | |
Vojska | Habzburška monarhija |
Čin | general |
Učešće u ratovima | 1702–1714 1716–1718 1717–1720 |
Kasniji rad | urbanistički plan Beogradske tvrđave |
Biografija uredi
Nikola Doksat rođen je 1682. godine u mestu Iverdon, u švajcarskom kantonu Bern. Roditelji su mu bili protestanti, Jozef Doksat de Morez i Margareta fon Štirler, a od cara ferdinanda dobili su plemićku titulu barona. Sa napunjenih 18 godina, Nikola Doksat pristupa holandskoj vojsci koja ga šalje u školu kako bi postao fortifikacijski oficir. Kao inženjerijki oficir učestvovao je u Ratu za špansko nasleđe i u Flandriji (1702–1714). Nakon opsade Lila prelazi u austrijsku carsku vojsku gde napreduje ogromnom brzinom, penjući se do čina generala. Učestvuje u habzburško-osmanskom ratu u Podunavlju (1716–1718) i u ratu na Siciliji (1718–1720). Tokom opsade Temišvara teško ranjen. Kuršum ga je pogodio u desno koleno, smrskano mu je levo rame, a levi kuk teško povređeno. Nikola doksat je zbog ovih povreda ostao hrom do kraja života.[3][2]
Inženjerski rad Nikole Doksata uredi
Kao fortifikacijski oficir Nikola Doksat je, po carevom posebnom naređenju, morao da pregleda utvrđenja u Beču i delovima kraljevine Mađarske i da ih po svom nahođenju poboljša. Svako ko bi njegove skice i jednom video, morao je biti zadivljen njihovom preciznošću.[4][2] Doksatova ideja je bila da strateške tačke u odbrani utvrđenja izmesti van zidina, što je pokušao i da ostvari u praksi već tokom prvog službovanja u Bavarskoj. Međutim, napredno i nekonvencijalno razmišljanje mladog inženjera dovelo je do toga da bude proglašen za šarlatana i upućen na front u Francuskoj. Doksatove ideje kasnije su usvojene i smatraju se jednim od najboljih unapređenja u oblasti fortifikacije.[3]
Službovanje u Srbiji uredi
Posle ranjavanja i izlaska iz bolnice, tada sa činom pukovnika, Nikola Doksat biva raspoređen komandi za Srbiju. Dobio je zadatak da, razrešenih ruku, uradi sve što je potrebno kako bi utvrdio Beograd.[3]
Urbanizacija Beograda uredi
Došavši u Beograd Nikola Doksat je odmah počeo sa obnovom tvrđave, u sklopu velikih logističkih planova za fortifikaciju grada. Doksat je izučio istoriju grada, razvijao svoj projekat, a finalnu verziju svog urbanističkog plana 1723. godine predaje Dvorskom savetu. Obzirom da je imao dozvolu da obnovu uradi prema sopstvenom nahođenju, plan je odobren i odmah se krenulo sa izvođenjem radova.
Prvi radovi odnosili su se na podizanje sedam jednospratnih zgrada, među kojima je bila i danas najstarija kuća u Beogradu, danas pod zaštitom države kao spomenik kulture. Njena gradnja počela je 1724. i završila se 1727. godine, a građena je u baroknom stilu.[6] Specifičnost ovog kompleksa zgrada je mreža podzemnih prolaza kojima su bile spojene međusobno, a veruje se i sa tvrđavom na Kalemegdanu. Ovim tunelima sa tvrđavom su bili povezani i dvor Eugena Savojskog i sama kuća Nikole Doskata, koji su se nalazilu u današnjoj Dušanovoj ulici. Dužinu ovih podzemnih prolaza, trase kojima prolaze i šta povezuju, zbog strateških razloga, najverovatnije je znao samo sam Nikola Doksat. Navodno, same planove je držao sakrivene i nikada ih nije predao nadređenima. Prema nekim verovanjima, postoje čak i tuneli koji vode od tvrđave do Zemuna, a njihova uloga bila je snabdevanje grada u slučaju opsade i sigurna odstupnica u slučaju krajnje nužde.[3] Prema rečima arhitekte Zorana Đukanovića, ovom rekonstrukcijom tvrđava je trebalo da bude najsavršenija odbrambena mašina i prvi neprobojni bastion odbrane Austro-ugarskog carstva, Evrope i hrišćanstva, a grad da dobije nove, značajne javne objekte.[7]
Sukob sa princom Aleksandrom fon Vitenbergom uredi
Tokom službe u Beogradu Nikola Doksat dolazi u sukob sa princom Aleksandrom fon Vitenbergom, čovekom koji je pre njega napravio planove za obnovu Beograda, ali su te ideje odbačene kao amaterizam. Doksat se sa njim nije najbolje slagao i u više navrata je pokušavao je da ga vrati u Beč, ali je Aleksandar ostavljen u Beogradu kako bi učestvovao u velikim radovima koje je finansirao čak i papa Benedikt XIII. Godine 1735. Doksat je utvrdio da Aleksandar Vitenburški krade novac iz tajnih fondova carstva i osramoćeni princ je vraćen u Beč. Služeći se uticajem i vezama koje je imao, uspeo je da zataška aferu, ali je ostao rešen da se osveti beogradskom urbanisti Nikoli Doksatu. Jedino što ga je sprečavalo bila je činjenica da se Doksat, zbog izuzetno dobro urađenog posla u fortifikaciji i obnovi Beograda, nalazio u milosti dvora i dobio čin generala.[3]
Odbrana Niške tvrđave uredi
Dve godine kasnije, 1737. izbija novi Austrijsko—Turski rat. Potiskujući neprijatelja, austrijska vojska dolazi čak do Niša i osvaja ga pod komandom neiskusnog generala Sekendorfa, koji odlučuje da osvoji i Novi Pazar. U tom sukobu Austrija biva potučena do nogu i prilikom povlačenja Sekendorf naređuje Doksatu da sa 8.000 vojnika ostane u Nišu, kako bi obezbedio odstupnicu. Turci na Niš kreću sa 80.000 vojnika, a Sekendorf šalje Doksatu lažnu vest da će mu poslati pojačanje. Kako bi izbegao pokolj, Doksat prihvata pregovore sa Turcima. Tokom narednih nekoliko dana, koliko su pregovori trajali, Doksat naređuje vojsci da izvodi manevre kako bi neprijatelju izgledalo da ih u gradu ima više. Uspeo je da ubedi Turke da će bitka i za njih biti teška i izdejstvovao je mirno povlačenje iz Niša, bez formalne predaje.[2] Neprijatelj je poverovao i pristao na to da Doksat, bez formalne predaje grada, napusti Niš sa vojskom i povuče se do Beograda. Zbog ovog poteza jedni su ga smatrali herojem jer je spasao vojsku, a drugi kukavicom.
Sekendorf, čuvši za ova dešavanja, u Beč šalje izveštaj pun laži, navodeći da je Doksat prekršio naređenja. Kako bi sprečio da Doksatov izveštaj stigne do cara, hapsi ga čim je ovaj stigao u Beograd sa 8.000 spašenih vojnika i stavlja u kućni pritvor do početka suđenja, zajedno sa svojim najvišim oficirima. U međuvremenu i Aleksandar fon Vitenberg nastavlja da kuje zaveru protiv Doksata u Beču, apelujući da Doksat mora postati primer kako se postupa sa izdajnicima koji se predaju bez ijednog metka. Car Karlo VI na kraju popušta i donosi odluku da Nikola Doksat bude pogubljen u Beogradu.[3] Suđeno mu je po skraćenom postupku, a komisija je tražila smrtnu kaznu.[7] Presuda Doksatu bila je sledeća:
„ | Kazna se izriče jer je optuženi 16. oktobra prošle godine, bez očekivanog napada i pružanja odbrane, i bez potrebe, samo na osnovu neprijateljskih pretnji, Nišku tvrđavu, na prvoj liniji fronta, koja je bila poverena njegovoj komandi predao zakletom neprijatelju hrišćanskog imena i time postupio protiv svoje časti, dužnosti i savesti; njegovom carskom i katoličkom veličanstvu, kao i čitavom hrišćanskom svetu nanoseći znatnu štetu i gubitak, carskom oružju nesagledivu sramotu, osnažujući Turke još više u njihovoj oholosti. Stoga se pomenuti general Doksat osuđuje na smrt – odsecanjem glave. | ” |
Smrt Nikole Doksata de Moreza uredi
Veče pred izvršenje smrtne presude Nikola Doksat je večerao, kao i svakog drugog dana, a zatim mirno spavao. Ujutro je popio čaj i pomolio se, a zatim je odveden na gubilište. Na putu je prošao pored vojnika koje je spasao u Nišu i rekao im: „Zbogom prijatelji moji, vi bar znate zašto umirem”.
Egzekucija Nikole Doksata odigrala se na početku današnje Knez Mihailove ulice. Uz zvuke dobošara poslednji put je pročitana presuda, nakon čega se Doksat sam namestio za pogubljenje. Njegov posilni, mladi poručnik, kome je Doksat pre odlaska na gubilište poklonio jedinu vrednost koju je imao – zlatnu dugmad za košulju, vezao mu je crni povez preko očiju, a zatim se udaljio. Pred zamah sablje dželata obratio se nekolicini vojnika i oficira, kojima je spasao živote, rečima: " Zbogom prijatelji moji, vi bar znate zašto umirem!". Doksatove poslednje reči bile su: “O tvrđavo ja sam te sagradio, a ti mi sada uzimaš život”.
Nikola Doksat nije preminuo brzom smrću. Da li zato što nije imao novca kojim bi platio dželata ili je uzrok nešto drugo, tek oštrica krvnika osuđenog je udarila u telo, umesto u vrat. Sečivo je još dva puta promašilo, da bi mu tek četvrtim zamahom dželat odrubio glavu.[3]
Spekulacije oko Doksatove smrti uredi
Postoje priče da je njegovim pogubljenjem u stvari trebalo da se prikrije tačna lokacija tajnih prolaza koji su vodili u tvrđavu i iza nje. Kružile su i glasine da je njegova imovina iznosila 200.000 forinti i da je zbog toga naknadno okrivljen i za koristoljublje, ali se takođe govorilo i da je iza njega ostala samo kuća nadomak tvrđave, koja je prodata da bi se namirili dugovi koje je general napravio kada ju je kupio, kao i da su jedina lična imovina koja mu je preostala bila zlatna dugmad za košulju, koju je poklonio svom posilnom pred odlazak na smaknuće.[2]
Kuća Nikole Doksata i danas postoji, u ulici Cara Dušana broj 10 na Dorćolu, i predstavlja jednu od najmisterioznijih građevina u Beogradu i moguću kapiju podzemnog grada i njegovih, još uvek, nedovoljno istraženih laguma. Pitanje je zašto je Vermaht aprila 1941. godine, odmah po ulasku trupa u Beograd, prvo zaposeo kuću Nikole doksat?[8]
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ „Doxat, Nicolas, seigneur de Démoret, 1682-1738”. Official Web Site. Library of Congress. Pristupljeno 8. 8. 2019.
- ^ a b v g d Sretenović, Mirjana (7. 1. 2018). „O, tvrđavo, ja sam te izgradio, a ti mi uzimaš život”. Politika. Pristupljeno 8. 8. 2019.
- ^ a b v g d đ e Radojičić, Ivan. „Baron Nikola Doksat: Urbanista koji je izgubio glavu zbog tajne kalemegdanske tvrđave ili vojnik kome je presudio povređeni ego jednog princa”. 011info.com. Pristupljeno 8. 8. 2019.
- ^ Život carskog generala... 2006
- ^ „Kapija Karla VI”. Beogradska tvrđava. JP Beogradska tvrđava. Pristupljeno 9. 8. 2019.
- ^ „Najstarija zgrada i najstarija kuća u Beogradu!”. Zvanična prezentacija. JP Gradsko Stambeno. Pristupljeno 9. 8. 2019.[mrtva veza]
- ^ a b Mirković, Jovana (9. 8. 2015). „Pogubljen na početku Knez Mihailove: Tragična sudbina graditelja Beogradske tvrđave”. Blic. Pristupljeno 9. 8. 2019.
- ^ DIKLIĆ, Aleksandar (2015). Beograd večiti grad. Beograd: Radio-televizija Srbije. str. 129,131. ISBN 978-86-6195-050-6.
Literatura uredi
Spoljašnje veze uredi
- Nikolić, Zoran (25. 11. 2016). „Beogradske priče: Maršalska palica na Belom gradu”. Večernje novosti.
- Kovačević, Neda. „Odlomak iz romana "Povratak košave u Beograd"”. Beograd. Pristupljeno 8. 8. 2019.