Obonjan
Obonjan je ostrvo u Jadranskom moru, na hrvatskom delu Jadrana. Ostrvo se nalazi među šibenskom ostrvima, nedaleko od Zlarina. Ostrvo je bilo poznato kao „ostrvo zmija“, ali su zmije istrebljene uvozom mungosa na ostrvo.
![]() | |
Geografija | |
---|---|
Lokacija | Obonjan |
Koordinate | 43° 24′ 39″ S; 15° 28′ 14″ I / 43.4107° S; 15.4706° I |
Arhipelag | Severnodalmatinska ostrva |
Površina | 0,55 km2 |
Administracija | |
Demografija | |
Stanovništvo | 0 |
Gustina st. | 0 stan./km2 |
Obonjan je najveće ostrvo u grupi od 15 ostrva i ostrvaca oko Zlarina, od kojeg je udaljeno oko 3,5 km zapadno, pred ulaskom u Šibenska vrata. Površina mu iznosi 0,55 km².[1] Dužina obalske linije je 3,79 km.[1]. Najviši vrh na ostrvu je visok 56 m.
Pre rata u Hrvatskoj je bio ostrvo izviđača koji su ga iz divljeg ostrva pretvorili u ostrvo za letovanje sagradivši plaže, amfiteatar, igrališta i spremišta za šatorski tip letovanja. Za vreme rata na ostrvu su boravile izbeglice. Nakon odlaska izbeglica, Grad Šibenik se upisuje kao vlasnik zemljišta i nekretnina. Savez izviđača Hrvatske pokreće spor na sudu čiji je ishod neizvestan. Nažalost, ostrvo se počinje komercijalizovati i gubi robinzonski duh koji je vladao tokom godina kada se na ostrvo moglo samo u organizaciji pojedinih izviđačkih organizacija iz Hrvatske.
Ostrvo ima tri luke od kojih su u funkciji dve. Jedna se koristi kao glavna, dok se druga, tzv. severna koristi u slučaju loših vremenskih uslova u glavnoj luci. Treća luka je stara luka koja služi kao deo plaže. Najpoznatiji logori su bili oni od izviđačkih organizacija Pakrac, Osijek-Čepin, Zagreb-Trešnjevka, Vinkovci.
Iz pomorske karte vidi se da u glavnoj luci postoji svetionik, koji šalje svetlosni signal: R Bl(3) 7s*. Domet svetionika je 4 mi (6,4 km).
- R Bl(3) 7s (R-црвено светло, Bl (3)- три светлосна блеска један за другим, 7s—циклус се понавља после 7 секунда паузе.
Референце
urediСпољашње везе
uredi- Pregled, položaj i raspored malih, povremeno nastanjenih i nenastanjenih otoka i otočića Архивирано на сајту Wayback Machine (30. jun 2013) str. 26.