Pešva
Pešva (engl. Peshwa), indijska titula koja označava prvog ministra ili vicekralja Carstva Marata.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/44/Baji_Rao_I.png/220px-Baji_Rao_I.png)
Istorija
urediMaratska država
urediHinduističku maratsku državu stvorio je Šivadži (vladao 1646-1680), koji je iz uporišta Marata u Zapadnim Gatima proširio svoje posede na sever i istok ratujući sa Mogulskim carstvom i njegovim vazalima. Godine 1674. Šivadži se krunisao za kralja. Posle Aurangzebove smrti (1707), Mogulsko carstvo se raspada, što koriste vladari Marata da zauzmu njihove posede, ali stvarna vlast u državi prelazi sa slabih Šivadžijevih naslednika na njihove namesnike, pešve, od kojih je najmoćniji bio Badžirao I (1720-1740). Do sredine 18. veka Marati su proširili svoju vlast na čitavu severnu i centralnu Indiju, od Arabijskog mora do Bengalskog zaliva, iako ih je poraz od Avgana kod Panipata (1757) u severnoj Indiji privremeno zaustavio. Godine 1788. Marati su osvojili Delhi i stavili Velikog Mogula pod svoju zaštitu, dostigavši vrhunac moći u Indiji.[1]
Organizacija
urediUprkos velikom prostranstvu i vojnim uspesima, Maratsko carstvo nije bilo jedinstvena država, već labav savez nekoliko stotina hinduističkih kneževina pod vlašću lokalnih radža, koji su teoretski priznavali vrhovnu vlast pešve. Sam pešva je praktično vladao samo jezgrom maratskih zemalja u oblasti severozapadnog Dekana (koji odgovara zapadnom delu današnje države Maharaštra), sa prestonicom u Puni.[1]
Maratski ratovi
urediSukobi Marata sa Britanskom istočnoindijskom kompanijom doveli su do Maratskih ratova (1775-1818). U Drugom anglo-maratskom ratu Marati gube Delhi (1803), a Treći anglo-maratski rat završen je potpunim porazom (1818).[1] Poslednji pešva Badžirao II svrgnut je od strane Britanaca 1818. i njegovi posedi pripojeni su Bombajskom predsedništvu Istočnoindijske Kompanije, dok su preostale maratske kneževine postale vazali Kompanije. Njegov usvojeni sin Nana Sahib proglasio se za pešvu tokom Indijskog ustanka 1857, ali je poražen i proteran u Nepal, gde je ubrzo umro.[2][3]
Izvori
urediLiteratura
uredi- Blek, Džeremi (2006). ENCIKLOPEDIJSKI ISTORIJSKI ATLAS SVETA. Prevod: Adamović-Kulenović, Marina; Savić, Jelena; Kosovac, Jelena; Todorović, Ksenija. Beograd: Mono&Manana. ISBN 86-7804-042-4.
- Prikelmajer, Ivanka (1973). „Marata, Maratski ratovi”. Ur.: Gažević, Nikola. Vojna enciklopedija. 5 (2. izd.).
- Frey, James (2020). Indian Rebellion, 1857–1859ː A Short History with Documents [Indijska pobuna 1857–1859ː kratka istorija sa dokumentima]. Indianapolis/Cambridge: Hackett Publishing Company, Inc. ISBN 978-1-62466-947-7.