U fizici, prirodne jedinice su fizičke jedinice za merenje, definisane pomoću univerzalnih fizičkih konstanti, tako da neke izabrane fizičke konstante imaju numeričku vrijednost 1, kada su izražene u nekom skupu prirodnih jedinica.

Prirodne jedinice su namenjene da elegantno pojednostave određene algebarske izraze koji se pojavljuju u fizičkim zakonima ili da normalizuju neke izabrane fizičke količine koje su univerzalna svojstva elementarnih čestica i mogu se opravdano smatrati konstantnim. Međutim, ono što ima jednu vrenost u jednom sistemu jedinica može imati potpuno drugu vrednost u drugom prirodnom sistemu jedinica. Prirodne jedinice su prirodne jer poreklo njihovih definicija dolazi od samih karakteristika prirode, a ne od bilo kakve ljudske konstrukcije. Plankove jedinice se često, bez kvalifikacija, nazivaju „prirodne jedinice“, ali to je samo jedan od sistema prirodnih jedinica među ostalim sistemima. Plankove jedinice mogu se smatrati jedinstvenim u tom skupu jedinica jer se ne temelje na svojstvima bilo kog prototipa, predmeta, ili čestica, već samo na osobinama vakuuma.

Kao sa bilo kojim sistemom osnovnih jedinica tako i sistem prirodnih jedinica ima definicije za dužinu, masu, vreme, temperaturu i električno naelektrisanje. Neki fizičari nisu priznavali temperaturu kao osnovnu fizičku veličinu jer jednostavno izražava energiju po stepenu slobode čestica koja može biti izražena i u smislu energije (ili mase, dužine i vremena). Praktično svaki sistem prirodnih jedinica normalizuje Bolcmanovu konstantu k=1, što može biti smatrano još jednim izrazom definicije jedinice temperature. Osim toga, neki fizičari prepoznaju električno naelektrisanje kao zasebnu osnovnu fizičku veličinu, čak i ako je izražena preko mase, dužine i vremena u sistemima jedinica kao što su elektrostatski cgs sistem. Praktično svaki sistem prirodnih jedinica normalizuje permitivnost vakuuma za ε0=(4π)−1, što se može uzeti kao definicija jedinica napona.

Kandidati fizičkih konstanti korišćeni u prirodnim sistemima uredi

Kandidati fizičkih konstanti koje bi bili normalizovani su izabrani nalaze se u tabeli ispod. Postoji ograničenje da ne može svaki podskup od sledećih da bude izabran u bilo kom sistemu jedinica bez suprotstavljanja definicija (npr. me i mp ne mogu oboje biti definisani kao jedinica mase u jednom sistemu).

Konstanta Simbol Dimenzija
Brzina svetlosti u vakuumu   L T−1
Gravitaciona konstanta   M−1L3T−2
Dirakova konstanta ili redukovana Plankova konstanta   gde   je Plankova konstanta ML2T−1
Konstanta Kulonove sile   gde   je permitivnost vakuuma Q−2 M L3 T−2
Elementarno naelektrisanje   Q
Masa elektrona   M
Masa protona   M
Bolcmanova konstanta   ML2T−2Θ−1

Bezdimenziona fizička konstanta poput konstante fine strukture

 ,

ne može da preuzme različite numeričke vrednosti bez obzira koji sistem jedinica koristi. Promišljeno biranje jedinica može da normalizuje samo fizičke konstante koje imaju dimenziju. Jer α je fiksni bezdimenzioni broj koji nije 1 i nije moguće da se definiše sistem jedinica koji će da normanlizuje sve fizičke konstante koje obuhvataju α. Svake 3 od 4 konstante: c,  , e, ili 4πε0, mogu da budu normalizovane (ostavljajući preostale fizičke konstante da uzmu vrednost koja je jednostavna funkcija od α, svedoči da je konstanta fine strukture osnova prirode), ali ne i sve 4 konstante.

Plankove jedinice uredi

Kvantitet Izraz SI vrednost
Dužina (L)   1,61609735×10−35 m
Masa (M)   21,7664598 μg
Vreme (T)   5,3907205×10−44 s
Naelektrisanje (Q)   1,87554573×10−18 C
Temperatura (Θ)   1,4169206×1032 K
 
 
 
 
 
 

Fizičke konstante koje Plankove jedinice normalizuju su osobine vakuuma, a ne osobine (kao što su naelektrisanje, masa, dužina ili poluprečnik) bilo kojeg tela ili elementarne čestice.

Tako da su Plankove jedinice definisane nezavisno od elementarnog naelektrisanja koji je, ako je meren u smislu Plankovih jedinica, jednak kvadratnom korenu konstante fine strukture, √α. U Plankovim jedinicama bi promena u vrednosti bezdimenzionog α izazvala promenu osnovnog naelektrisanja elektrona.

Stonijeve jedinice uredi

Kvantitet Izraz
Dužina (L)  
Masa (M)  
Vreme (T)  
Naelektrisanje (Q)  
Temperatura (Θ)  
 
 
 
 
 
 

Predložen od strane Džordž Stonija 1881. godine. Stonijeve jedinice koriste elementarni napon i dozvoljavaju Plankovoj konstanti da pliva. Ove jedinice se mogu dobiti iz Plankovih jedinica sa zamenom:

 .

Ovo uklanja Plankovu konstantu iz definicija, a vrednost koju uzima u Stonijevim jedinicima je recipročna konstanti fine strukture, 1/α. U Stonijevim jedinicama u slučaju varijacija u vrednosti bezdimenzionog α bi se preslikalo u varijacije u Plankovoj konstanti.

Šredingerove jedinice uredi

Kvantitet Izraz
Dužina (L)  
Masa (M)  
Vreme (T)  
Naelektrisanje (Q)  
Temperatura (Θ)  
 
 
 
 
 
 

Naziv je predložio Mihael Duf[1]. Mogu se dobiti iz Plankovih jedinica uz zamenu:

 .

Ovo uklanja brzinu svetlosti iz osnovnih definicija a vrednost koju dobija u Šredingerovim jedinicama je recipročna od konstante fine strukture, 1/α. U Šredingerovim jedinicama moguća je promena u vrednosti bezdimenzionog α koja bi se ogledala u varijaciji brzine svetlosti.

Atomske jedinice uredi

Kvantitet Izraz
Dužina (L)  
Masa (M)  
Vreme (T)  
Naelektrisanje (Q)  
Temperatura (Θ)  
 
 
 
 
 
 

Prvo predložen od strane Daglasa Hartrija da pojednostavi fiziku atoma vodonika. Mihael Daf[1] zove ovo „borove jedinice“. Jedinica energije u ovom sistemu je ukupna energija elektrona u prvom kružnom orbitu borovog atoma i zvan hartri energija, Eh. Jedinica brzine je brzina tog elektrona, jedinica mase je masa elektrona, me, i jedinica dužine je borov poluprečnik,  . Ove jedinice se mogu dobiti iz Plankovih jedinica sa zamenom:

 .

Ovo uklanja brzinu svetlosti (i gravitacionu konstantu) iz definicija o vrednosti koje uzima u atomskim jedinicima recipročne konstante fine strukture, 1/α. U atomskim jedinicama moguća promena u vrednosti bezdimenzionog α bi se ogledala u varijaciji brzine svetlosti.

Elektronski sistem jedinica uredi

Kvantitet Izraz
Dužina (L)  
Masa (M)  
Vreme (T)  
Naelektrisanje (Q)  
Temperatura (Θ)  
 
 
 
 
 
 

Mihael Daf[1] zove ovo „Dirakove jedinice“. Ove jedinice se mogu dobiti iz Stonijevih jedinica sa zamenom:

 .

Oni se takođe mogu dobiti iz atomskih jedinica sa zamenom:

 .

Slično stonijevim jedinicama u slučaju varijacija u vrednosti bezdimenzionog α bi se preslikalo u varijacije u Plankovoj konstanti.

Kvantnum elektrodinamički sistem jedinica uredi

Kvantitet Izraz
Dužina (L)  
Masa (M)  
Vreme (T)  
Naelektrisanje (Q)  
Temperatura (Θ)  
 
 
 
 
 
 

Slično elektronskom sistemu jedinica osim što je masa protona normalizovana u odnosu na masu elektrona. Takođe u slučaju varijacija u vrednosti bezdimenzionog, α bi se preslikalo u varijacije u plankovoj konstanti.

Geometrizovane jedinice uredi

 
 

Geometrizovan sistem jedinica nije u potpunosti definisan ili jedinstven sistem. U ovom sistemu, osnovne fizičke jedinice su izabrane tako da su brzina svetlosti i gravitaciona konstanta postavljeni da odgovaraju jedinici ostavljajući slobodu da neke druge konstante, kao što su Bolcmanova konstanta i Konstanta Kulonove sile, odgovaraju jedinici:

 
 

Ako je Dirakova konstanta (ili „redukovana Plankova konstanta“) postavljena da bude jednaka jedinici,

  onda su geometrizane jedinice identične plankovim jedinicama.

Jedinice N-tela uredi

Kvantitet Izraz
Dužina (L)  
Masa (M)  
 
 
 

Jedinice N-tela je potpuno zaseban sistem jedinica korišćenih za simulacije N-tela samogravitirajućih sistema u astrofizici. U ovom sistemu, osnovne fizičke jedinice su izabrane tako da ukupna masa (M), gravitaciona konstanta (G) i virialni poluprečnik (R) budu jednake jedinici. Osnovna pretpostavka je da sistem N predmeta (zvezde) zadovolji virialnu teoremu. Posledica standardnih jedinica N-tela je da je brzina disperzija u sistemu (  ) i da je dinamički -prelaz- vremenske skale (  ).

Prvi je standardne jedinice N-tela pomenuo Mičel Henon (1971)[2]. Oni su upotrebivani od strane Haldan Kona (1979)[3] i kasnije široko reklamirano i generalizovano od Daglas Hegija i Robert Matieua (1986).[4]

SI jedinice uredi

Metrički sistem, ili međunarodni sistem jedinica (SI) kao što je trenutno poznat, nije prirodni sistem jedinica. Istorijski, metričke jedinice nisu bile definisane u smislu univerzalnih fizičkih konstanti, niti su one definisane na takav način da neki izabrani skup fizičkih konstanti ima numeričku vrednost tačno 1.

Međutim, u poslednjih nekoliko decenija, u trendu je da se redefinišu jedinice SI u smislu univerzalnih fizičkih konstanti. U 1983. godini, sedamnaesti CGPM redefinisao je metar u smislu vremena i brzine svetlosti, tako pričvršćivajući brzinu svetlosti na tačno 299792458 m/s. I u 1990. godini, osamnaesti CGPM usvojio je konvencionalne vrednosti za Đosefson konstantu i fon klitzing konstantu, pričvršćivajući konvencionalni Đosefson konstantu na tačno 483597,9 ×109 Hz/V, i konvencionalnu fon klitzing konstantnu na tačno 25 812,807 Ω.

Kada su konvencionalna vrednost Đosefson i fon klitzing konstante preduzeti u vezi sa definicijom metra, dobijen je jedan metrički sistem sa jedinicama koje nisu prirodne, ali koje su izvedene iz jedinice prirodnim putem multiplikativnih faktora. Odnos je prikazan u sledećoj tabeli:

Kvantitet / Simbol Plankova Stonijeva Šredingerova Atomska Elektronska Metrična
Brzina svetlosti u vakuumu
 
           
Plankova konstanta
 
           
Dirakova konstanta
 
           
Elementarno naelektrisanje
 
           
Đosefson konstanta
 
           
von klitzing konstanta
 
           
karakteristika otpora vakuuma
 
           
električna konstanta (permitivnost vakuuma)
 
           
magnetska konstanta (permeabilnost vakuuma)
 
           
Gravitaciona konstanta
 
           
masa elektrona
 
           
cezijum osnovno stanje hiperfina nivoa
frekvencija tranzicije
           

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b v „Comment on time-variation of fundamental constants”. 
  2. ^ Myron Lecar, ur. (1971). „The Monte Carlo Method”. Proceedings of IAU Colloquium. Dordrecht-Holland: R. Reidel Publ. Co. (No. 10).  |chapter= ignorisan (pomoć)
  3. ^ Cohn, H. (Dec. 15, 1979). „Astrophysical Journal, Part 1”. str. 1036—1053.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  4. ^ Heggie, D. C.; Mathieu, R. D. (2—4. 6. 1986). P. Hut; S. McMillan, ur. „Standardised Units and Time Scales in Proceedings of a Workshop Held at the Institute for Advanced Study”. Lecture Notes in Physics. Princeton, USA: Springer-Verlag, Berlin Heidelberg New York. str. 23. 

Spoljašnje veze uredi