Prokopije Ljapunov

Prokopije Petrovič Ljapunov (ubijen 22. jula 1611) bio je ruski vojskovođa iz Vremena Smutnje.[1]

Prokopije Petrovič Ljapunov
Lični podaci
Datum rođenjapre 1560.
Mesto rođenjaRjazanj, Rusko carstvo
Datum smrti22. jul 1611.(1611-07-22) (40/41 god.)
Mesto smrtiMoskva
Vojna karijera
Služba1584—1611.
VojskaRusko carstvo
ČinVojvoda
JedinicaPrva narodna milicija
Učešće u ratovimaUstanak Bolotnjikova
Poljsko-ruski rat (1605—1618)
Opsada Moskve (1611)

Život i delo

uredi

Ustanak Bolotnjikova

uredi

Rjazanjski plemić Prokopije Ljapunov prvi put se pominje u istoriji 1584. kao vojskovođa i jedan od protivnika Borisa Godunova. Bio je jedan od prvih pristalica Lažnog Dimitrija, pa je nakon njegove smrti pobunio rjazansku vlastelu protiv Vasilija Šujskog i pridružio se ustanku Bolotnjikova. Tokom opsade Moskve 1606. primio je ponuđenu amnestiju i prešao na carevu stranu, delom iz računa, a delom i zbog agitacije patrijarha Hermogena protiv ustanika.[2]

Zavera protiv Vasilija Šujskog

uredi

Unapređen u zvanje boljara, borio se protiv Tušinskog Razbojnika i poljskih osvajača kao jedan od glavnih vojskovođa cara Vasilija i vojvoda Rjazanja. Predlagao je Mihailu Skopin-Šujskom da se proglasi za cara, a nakon njegove smrti u proleće 1610. raširio je priču da je otrovan po carevom naređenju. Nakon bitke kod Klušina učestvovao je u boljarskoj zaveri koja je zbacila Vasilija Šujskog 27. jula 1610. i ponudila krunu poljskom kraljeviću Vladislavu.[2][3]

Okupacija Moskve

uredi
 
Patrijarh Hermogen odbija da se zakune kralju Žigmundu.

U jesen 1610, Boljarska duma, zatvorena sa poljskim garnizonom u Moskvi, slala je naređenja svim gradovima da polože zakletvu novom caru Vladislavu. Patrijarh Hermogen podržao je kandidaturu kraljevića Vladislava pod uslovom da pređe u pravoslavnu veru, ali je u decembru saznao za neuspeh pregovora pod Smolenskom, i slabo prikrivene namere kralja Žigmunda da pripoji Rusiju Poljskoj i prevede je u katolicizam. Ne obazirući se na pretnje boljara i Poljaka, patrijarh Hermogen je u decembru 1610. iz Moskve bacio anatemu na kralja Žigmunda i princa Vladislava, i razaslao pisma po svim gradovima Rusije, oslobađajući ih od zakletve caru Vladislavu i pozivajući ih na ustanak za odbranu otadžbine i pravoslavne vere. Odmah je bačen u tamnicu, gde je ubrzo umro.[4]

Prva narodna vojska

uredi

U vreme okupacije Moskve, Ljapunov je branio Rjazanj od Tušinskog Razbojnika i Poljaka u njegovoj službi. Na patrijarhov poziv, Ljapunov je već u januaru 1611. podigao plemiće i građane na oružje protiv kralja Žigmunda, i objavio poziv svim Rusima za oslobođenje Moskve od poljske okupacije. Smrt Lažnog Dimitrija II u decembru 1610. olakšala je ujedinjenje ruskih snaga. Pomoć je došla iz Zarajska (pod vojvodom Dmitrijem Požarskim) i Nižnjeg Novgoroda, pa čaki i iz Kaluge - od bivših pristalica Tušinskog Razbojnika i kozaka (pod komandom kneza Dmitrija Trubeckog i atamana Ivana Zaruckog). Ruska vojska, nazvana "Narodnom milicijom" (rus. Народное (земское) ополчение), krenula je u martu 1610. na Moskvu.[4]

 
Patrijarh Hermogen u tamnici.

Opsada Moskve i smrt

uredi

Prvi odredi Narodne vojske, na čelu sa Dimitrijem Požarskim, stigli su pod Moskvu 19. marta 1610.: u gradu je zazvonilo na uzbunu i građani su skočili na oružje. Poljski garnizon zapalio je grad i pobio 6.000-7.000 ustanika, dok je Požarski teško ranjen. Glavnina Narodne vojske stigla je pod spaljenu Moskvu 27. marta, nateravši malobrojni poljski garnizon da se zatvori u Kremlj. Iako veoma brojna, Narodna vojska nije imala dovoljno topova i municije da zauzme tvrđavu na juriš, dok za opsadu nije bilo dovoljno hrane. Uz to, vojska se sastojala iz tri dela: provincijski plemići slušali su Ljapunova, bivši Tušinci kneza Trubeckog, a kozaci atamana Zaruckog. [2] Pod zidinama Kremlja Ljapunov je sazvao Zemski sabor, od predstavnika boljara, kozaka i sitne vlastele iz cele vojske. Tu se ispoljilo neprijateljstvo između slobodnih kozaka i vlastele, koja je tražila zavođenje reda i discipline u vojsci. To su iskoristili Poljaci da pobune kozake protiv Ljapunova, [3] koji je ubijen u kozačkom logoru 22. jula 1611. U isto vreme, patrijarh Hermogen umro je u zatočeništvu, i većina vlastele razišla se kućama.[4]

U ruskoj kulturi

uredi

Prokopije Ljapunov je epizodni lik u sovjetskom filmu "Minjin i Požarski" iz 1939.[1]

Reference

uredi
  1. ^ a b Pudovkin, Vsevolod (3. 11. 1939), Minin i Pozharskiy, Aleksandr Khanov, Boris Livanov, Boris Chirkov, Pristupljeno 7. 5. 2018 
  2. ^ a b v Fajfrić 2008, str. 242–248
  3. ^ a b „Istorija Rusije (P. Miljukov) 5 — Vikizvornik, slobodna biblioteka”. sr.wikisource.org (na jeziku: srpski). Pristupljeno 10. 5. 2018. 
  4. ^ a b v The Cambridge history of Russia. Perrie, Maureen, 1946-, Lieven, D. C. B., Suny, Ronald Grigor. Cambridge: Cambridge University Press. 2006. str. 429. ISBN 9780521812276. OCLC 77011698. 

Literatura

uredi