Protofašizam (ili prafašizam) je pojam koji označava političke i ideološke preteče, odnosno prethodnike fašizma. Pošto je fašizam dobio konačne oblike neposredno nakon Prvog svetskog rata, pojam "protofašizam" se prvenstveno upotrebljava za označavanje starijih političkih pokreta ekstremno desnog usmerenja, čija se ideologija zasnivala na korporativizmu, radikalnom populizmu, nacionalnoj i verskoj netrpeljivosti i zalaganju za upotrebu prinudnih i nasilnih metoda u rešavanju društvenih i političkih problema.[1]

Pojmovi "protofašizam" i "prafašizam" (odnosno "proto-fašizam" i "pra-fašizam") su sinonimi i upotrebljavaju se za označavanje raznih ekstremnih političkih pokreta koji su delovali u drugoj polovini 19. i početkom 20. veka uglavnom u evropskim zemljama, kao što su Italija, Francuska, Nemačka i Austrougarska. Među protofašističke organizacije se ubrajaju: Nemačka nacionalističko-radnička asocijacija (osnovana 1893), Italijanska nacionalistička asocijacija (osnovana 1910), Nemačka nacionalistička narodna partija (osnovana 1918) i druge. Jedan od glavnih zajedničkih ideoloških imenitelja protofašističkih pokreta ogledo se u ekstremnom nacionalizmu, odnosno šovinizmu, koji se neretko ispoljavao u vidu antisemitizma ili antislavizma. Takođe, protofašistički pokreti su po pravilu bili povezani sa ekstremnim klerikalizmom i odlikovala ih je verska isključivost i netrpeljivost.

Na južnoslovenskim prostorima, najizrazitiji predstavnici protofašzma su krajem 19. i početkom 20. veka bili Ante Starčević i Josip Frank koji su predvodili ekstremnu šovinističku struju u okviru hrvatske Stranke prava. Njihova ideologija zasnivalla se na antisemitizmu i srbofobiji, kao i na neprijateljstvu prema pravoslavlju. Protofašistička priroda "frankovačkog" pokreta došla je do izražaja tokom masovnih i ekstremno nasilnih antisrpskih demonstracija u Zagrebu u leto 1902. godine.[2]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Griffin 2006, str. 50–56, 62–68, 84–85, 117–125, 241.
  2. ^ Mračne senke  Prvog hrvatskog katoličkog kongresa

Literatura uredi