Razgovor:Ijekavski izgovor/Arhiva 1

Arhiva 1

Arhiva 2

Prvi podnaslov

Mislim da je dualizam u srpskom jeziku (ekavica/ijakavica), a pogotovu lažni dualizam ćirilica/latinica samo škode srpskom jeziku i bespotrebno komplikuju stvari. Da li je nekom stručnijem (pošto ja u ni u kom slučaju nisam lingvista) poznato da u nekom drugom jeziku postoji sličan primer, gde se "ravnopravno" koriste dva dijalekta (a pogotovu, kako neki predlažu, dva pisma)? Zar nije sasvim uobičajeno da neko telo (Akademija Nauka) standardizuje jezik, sastavlja rečnik jezika (bez dvojnog izgovora naravno) i propisuje pravila izgovora i pisanja (takođe nikako dvojna)? Dalje, ako priznamo ijekavicu kao književni jezik, zašto to ne bi bio slučaj i sa drugim dijalektima, manje ili više lokalnog karaktera? Realno, može li iko da zamisli spikera Radio Beograda koji govori ijekavskim izgovorom ili vranjanskim dijalektom i da li bi to ikome koristilo? Da ne bude nesporazuma, duboko poštujem književna dela i pisce koji su pisali ijekavicom, kao i pripadnike srpskog naroda koji govore ovim dijalektom. --84.150.148.162 22:48, 22. jun 2006. (CEST)

Nije mi jasno, na šta se odnosi ovaj komentar. Dakle, ako je upućen SANU, onda je ovo pogrešna adresa, mislim da oni imaju adresu e-pošte, na koju im se može obratiti sa komentarima i primjedbama. Koliko ja znam, još uvijek su ekavica i ijekavica u srpskom jeziku književni izgovori, takođe, ćirilica i latinica, priznata ravnopravna pisma. Kada ijekavica ne bude priznata kao književni jezik (što bi ja smatrao apsolutnom histerijom i paranojom, od strane SANU, ili ovdje na Vikipediji), ako se to desi, vrlo je moguće da ćemo mi koji govorimo tim izgovorom na srpskom jeziku, zatražiti da se otvori nova posebna Vikipedija, za srpski jezik sa ijekavskim izgovorom. ;-) Ne govori se srpski jezik samo u Srbiji, nego i u Republici Srpskoj, Crnoj Gori, nešto manje u Hrvatskoj, itd. Ukupno negdje oko 2.000.000 ljudi čiji je maternji jezik Srpski, (možda pedalj više, ili manje), govori Srpski jezik ijekavskim izgovorom, ne računajući one koji žive izvan Balkanskog poluostrva. --Славен Косановић {razgovor} 23:29, 22. jun 2006. (CEST)

Hoću da kažem, da mi imamo mnogo više drugih i dubljih problema u našem jeziku, nego što bi to ikada mogao da bude ekavski ili ijekavski izgovor, kao i ćirilica i latinica. Neko ne mora nikada da piše latinicom (stvar ličnog izbora), ali većina će se složiti da je vrlo korisno poznavati latinicu, naročito za učenje stranih jezika (engleski, francuski, njemački, italijanski, španski, itd. ) pa i kada je riječ o računarstvu, tehnologiji, nauci, itd. --Славен Косановић {razgovor} 23:29, 22. jun 2006. (CEST)

Nisi dao nikakav odgovor na postavljeno pitanje. Naime, pitanje je bilo: "Da li je poznato da još jedan jezik poznaje (ili priznaje) 2 dijalekta kao književna?" Kao što rekoh, duboko poštujem sve one (kao što sam reče. njih preko 2 miliona) koje govore ijekavicu, pa samim tim i tebe;), pa nema nikakve potrebe da se uznemiraš.

Uzgred, latinica po zakonu nije priznata kao ravnopravno službeno pismo, i samo zahvaljujući nesrećnim okolnostima se kod nas nalazi u širokoj upotrebi. Korisnost poznavalja latinice uopšte nije sporna, ali je ne treba koristiti u službenoj upotrebi za pisanje na srpskom jeziku. I ne postavlja se pitanje da li neko želi da piše ćirilicom (pošto je to službeno pismo; i.e. ćirilicom se mora pisati u komunikaciji sa državom), nego upravo suprotno. Dakle, latinica može, ali samo u privatne svrhe.

Na kraju, stvarno bih voleo da neki stručnjak-lingvista da odgovor na moje pitanje. Mislim da je i ovo mesto sasvim prikladno za debatu, a ako većina ima drugačije mišljenje, onda naravno - zaboraviti na celu stvar. — Prethodni nepotpisani komentar ostavio je korisnik 83.236.172.18 (razgovor • doprinosi) | 09:06, 23. jun 2006.‎

Krajnje je non-sensno pitanje koje je nepotpisani korisnik postavio i krajnje je non-sensno uopšte diskutovati o tome. Ipak, nadam se da je pitanje proizišlo iz nepoznavanja prilika koje su uticale na to da srpski jezik prepoznaje dva ravnopravna izgovora i nadam se da će kratka istorija koju ću sada ispričati biti dovoljna da okonča ovu debatu. Elem, svaki jezik ima dijalekte. Ne govore isto ljudi sa ove strane velikog brda ili rijeke kao oni sa one druge, iako pripadaju istom narodu. Međutim, svaki jezik, pored svojih dijalekata i bez obzira na njihov broj i međusobne razlike i odnose, ima jednu književnojezičku normu (kao što je istakao nepotpisani korisnik), jedan oblik koji je standardan. Taj oblik je ili zasnovan na jednom od dijalekata (npr. na onom koji ima najviše govornika, ili na kom je napisana većina knjiga prije nego što je uvedena ta jedna književna norma, ili na onom koji se koristi u glavnom gradu ili na kraljevskom/carskom/kneževskom/vojvodskom dvoru), ili je mješavina svih dijalekata. Tako je u svakom jeziku, uključujući i srpski. Dok srpski jezik nije dobio svoju književnojezičku normu, pisci su pisali na svojim domaćim dijalektima. Tako je većina narodnih pjesama i pripovijedaka pisana istočnohercegovačkim dijalektom. U Vojvodini je u 18. vijeku postojao jedan književni jezik, slavjano-serbski jezik, ali on je bio čudna mješavina ruskoslovenskog, srpskoslovenskog, narodnog srpskog i narodnog ruskog jezika, koja nije imala nikakvih pravila i, kako je rekao Vuk, rugajući se pristalicama slavjano-serbskog, svako je mogao pisati po svom vkusu. Kod Srba je tek Vuk Karadžić prvi počeo da standardizuje jezik, on je bio prvi koji je htio da uvede jednu književnojezičku normu. I on je za tu normu, za osnovu književnog jezika, uzeo upravo taj, njegov maternji, istočnohercegovački dijalekat koji maloprije pominjah. Njegovi razlozi za to bili su sljedeći: 1) ovaj dijalekat zauzima najveću teritoriju od svih srpskih dijalekata i ima najviše govornika; i 2) na ovom dijalektu razvijena je bogata narodna književnost. Vukov rad je često osporavan, ali je na kraju krajeva konačno prihvaćen. Tako je kod Srba postao književni jezik koji je imao jedan oblik, jedno pismo i jedan izgovor. To pismo je, naravno, bila ćirilica, a književni izgovor je bio ijekavski. Tako su i pisci koji su bili rođeni ekavci i ikavci (kao Đuro Daničić) pisali ijekavicom, jer je jedino ovaj izgovor bio ozvaničen u književnom jeziku. Međutim, pošto se centri srpske kulture, Novi Sad, Subotica i Beograd, nalaze u ekavskom kraju, kasnije je i ekavski izgovor ozvaničen pored ijekavskog. Tako je srpski jezik dobio dva ravnopravna izgovora, iako je u početku imao samo jedan, kao svi drugi jezici. Latinica je, naravno, uvedena još malo kasnije, onda kada se najpredanije radilo na stvaranju zajedničkog srpsko-hrvatskog jezika, a to je bilo polovinom 20. veka. Da li i danas latinica treba da ostane ravnopravna sa ćirilicom, to je već pitanje o kome se može raspravljati, a ne kao ovo sa izgovorima. --Đorđe D. Božović (razgovor) 11:23, 23. jun 2006. (CEST)

Članak nema smisla.Crnogorski je naveden kao poseban jezik a sa strane na tabeli piše da je crnogorski jedan od srpskih lokalnih govora. I drugo, srpskohrvatski jezik više ne postoji. — Prethodni nepotpisani komentar ostavio je korisnik 94.189.194.252 (razgovor • doprinosi) | 15:15, 9. novembar 2012.‎

To ste trebali odmah napisati ovde, a ne brisati sadržaj. Popravio sam malo šablon koji je u članku. Ja nisam lingvista pa se neću previše miješati, ali ubuduće nemojte uklanjati sadržaj bez objašnjenja.-- Марко Dic,amice! 15:22, 9. novembar 2012. (CET)

Crnogorski jezik još nema ISO kod i priznat je samo u Crnoj Gori.Zašto je naveden kao poseban jezik? — Prethodni nepotpisani komentar ostavio je korisnik 94.189.194.252 (razgovor • doprinosi) | 15:30, 9. novembar 2012.‎

To možete raspraviti na stranici za razgovor tog članka.-- Марко Dic,amice! 15:37, 9. novembar 2012. (CET)

Sada ima, i međunarodno je priznat, pa je ponovo naveden u standardne jezike u kojima se koristi ijekavski izgovor.79.140.149.242 (razgovor) 15:56, 9. jun 2019. (CEST)

Primjer iz drugog jezika

Živim i radim u Norveškoj. U Norveškoj postoje dvije službene književne forme koje se zovu "bokmål" i "nynosk". Saka od ovih formi ima bezbroj lokalnih dijalekata, pa tako kažu da norveški ima oko 104 dijalekta. Bokmål koristi oko 80% posto populacije dok ostatak koristi nynosk. Iz ovoga proizilazi da je bokmål zastupljeniji svuda, od medija, biznisa itd. Stranci naravno idu linijom manjeg otpora pa uče varijantu bokmål. U norveškim školama bira se na kojoj će se formi slušati nastava norveškog jezika ali je obavezno učenje i druge književne forme jezika. Nikome ne pada na pamet da ukida nynosk ili da kaže kako to nije norveški jezik. Razlike između bokmål-a i nynosk-a su dosta veće nego između ekavskog i ijekavskog izgovora. Ako se prebacimo na dijalektske oblike norveškog jezika dolazi se u situaciju da se često ne mogu razumiti ljudi ako pričaju dijalektskim oblicima jezika. U poređenju sa ovim kod nas je situacija odlična.

Izgovor

Smatram da bi naslov trebao biti Ijekavski govor, pošto izgovor ima značenje u engl. kao excuse, if you know what I mean. --Munja-x86 (razgovor) 01:43, 12. maj 2015. (CEST)