Različita shvatanja igre
Igra je kapacitet fleksibilnosti u dejstvu,[1] nema ciljeve kojima služi, ona svoj smisao ima u samoj sebi.[2] Dragocen je aspekt življenja, nezamenljivog značaja po dobrobit i razvoj kako deteta tako i odraslih ljudi i zajednica u celini.[3] Prostor je demokratije, dečje i ljudsko pravo, ali i odgovornost dece i odraslih.[4] Važne funkcije igre za dobrobit deteta odnose se na razvoj kapaciteta za istraživanje i delovanje u promenjenim uslovima, izgrađivanje ličnog i kulturnog identiteta, razvijanje komunikacije i interakcije sa drugima i razvijanje mašte i simboličkog predstavljanja.[5] Složena je pojava, teško je dati preciznu definiciju ovog pojma, može imati različite oblike, razvija se i menja tokom vremena.[6] Zbog svoje kompleksnosti igra je proučavana na različite načine i zbog toga se može reći da postoje različite teorije igre.[6] Još se uvek izučava i oko nje postoje mnoga neslaganja, kao i istraživanja koja daju protivrečne rezultate.[7]
Različita shvatanja igre obuhvataju romantično, klasično shvatanje igre, shvatanje igre u psihoanalizi, u razvojnoj psihologiji, kulturno–istorijska i postrukturalistička shvatanja igre.
Romantično, klasično i u razvojnoj psihologiji uredi
Pristalice romantičnog shvatanja igre, igru definišu kao zabavnu i nevinu[8] i besciljnu aktivnost koja služi samo za razonodu,[7] poistovećuju je sa uživanjem, lakom i pukom zabavom i prijatnošću.[9]
U klasičnom shvatanju igre je zastupljeno verovanje da je igra najkorisniji kontekst za učenje dece,[8] za Spensera je igra višak energije, oslobođena funkcionalnosti i nalazi se iznad sfere korisnog.[9]
Pijaže, u razvojnoj psihologiji, tretira igru kao razvojni fenomen, sastavni deo aktivnosti i života dece i primer dominacije asimilacije u ponašanju deteta, u njoj spoljašnju stvarnost transformiše i prilagođava vlastitim potrebama.[6]
Savremena shvatanja igre uredi
Pod savremenih shvatanjima se podrazumeva kulturno–istorijsko i postrukturalističko shvatanje igre.
U kulturno–istorijskom shvatanju igra predstavlja zonu narednog razvoja deteta,[6] ima ključnu ulogu u razvoju jer u njoj deca postižu ono što u stvarnosti ne mogu.[6] Vrednosti i specifičnosti u okviru određene kulture utiču na shvatanje igre od strane odraslih (od čega zavisi da li će akcenat biti na igri i razvoju deteta ili akademskim postignućima), ali i na vrste igara i aktivnosti dece u igri.[5] Uverenja odraslih da je potrebno stalno angažovati dete u različitim poslovima i zadacima, a da je igra kratki predah ili zabava, umanjuje mogućnosti deteta za maštu i stvaranje.[5] Usled nerazumevanja potencijala igre odrasli stvaraju podvojenost između rada i igre što utiče na njihovo smanjeno uključivanje i podršku igri.[5] Deca tako dobijaju poruku da je njihova slobodno izbrana igra manje važna od aktivnosti u kojima posreduju ili ih vode odrasli.[5]
Pristalice postrukturalističkog shvatanja igre navode da igra oblikovana okruženjem u kom se ostvaruje i kao takva nije prirodno data već je konstruisana. Igra je prostor oblikovan širim društvenim problemima – ponekad može biti okrutna i nepravedna, može predstavljati prostor za pokazivanje odnosa moći, pri čemu deca mogu biti otvoreno ili prikriveno isključena zbog rodnih, etničkih, kulturnih, individualnih razlika.[10] U tom smislu, igra nije uvek zabavna, niti naivna, niti dobrovoljna već se u njoj istražuju i pitanja patnje, smrti, borbe protiv zla, razumevanja dobra i zla.[11]
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ Krnjaja, Ž. (2012). „Igra kao susret: koautorski prostor u zajedničkoj igri dece i odraslih”. Etnoantropološki problemi. 7(1): 254.
- ^ Gardašević, A. (2021). „Koliko je podržano dete u igri u kućnim uslovima”. Pedagoška stvarnost. 67(1): 27.
- ^ Mitranić, N. (2016). „Smernice za društvenu podršku dečjoj igri”. Nastava i vaspitanje. 65(2): 411.
- ^ Mitranić, N. (2016). „Smernice za društvenu podršku dečjoj igri”. Nastava i vaspitanje. 65(2): 412.
- ^ a b v g d Krnjaja Ž. (2012). Igra na ranim uzrastima. U: A. Baucal (ur.), Standardi za razvoj i učenje dece ranih uzrasta u Srbiji (str. 270-292). Beograd: Institut za psihologiju Filozofskog fakulteta i UNICEF.
- ^ a b v g d Stepanović, I. (2007). Igra kao razvojni fenomen. U: M. Pejović (ur.) Bez ispadanja – No exclusion (str. 116-158). Beograd: Grupa „Hajde da…“
- ^ a b Jovičić, N. (2019). Dečja igra i razvoj stvaralačkih sposobnosti darovitih. Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za pedagogiju. str. 162.
- ^ a b Nicholson, J. (2013). „Using cross-cultural, intergenerational play narratives to explore issues of social justice and equity in discourse on children's play”. Early Child Development and Care. 184(5): 4.
- ^ a b Maravić, M. (2014). „(Ne)mogućnost primene tradicionalne filozofije, estetike, psihologije, pedagogije i sociologije igre na kritičku analizu video-igara”. Zbornik radova Akademije umetnosti. 2: 71.
- ^ Pavlović Breneselović, D. i Krnjaja Ž. (2017). Kaleidoskop – Osnove diversifikovanih programa predškolskog vaspitanja. Beograd: Institut za pedagogiju i andragogiju, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu. str. 99.
- ^ Krnjaja, Ž. (2010). „Igra, stvaralaštvo, otvoreni vaspitni sistem: šta ih povezuje”. Nastava i vaspitanje. 59(2): 274.