Википедија

Samoobrazovanje

Samoobrazovanje ili samostalno učenje (samoučenje) ili autodidaktizam je poseban vid obrazovanja koji se ostvaruje sopstvenim naporom, bez vođstva majstora (nastavnika, profesora) ili institucija (škola), tj. po pravilu bez neposredne pomoći drugih ljudi. Pojedinac sam bira predmet koji će proučavati. Samoobrazovanje može ili ne mora imati formalno obrazovanje, njihovo proučavanje može biti ili dopuna ili alternativa formalnom obrazovanju.

Dečak sa knjigom

U 21. veku, uz razvijanje tehnologije, klasično obrazovanje sve više gubi svoj smisao u onom obliku u kom je funkcionisao pre trideset i više godina. Zbog toga, sve je češći problem nedostatka praktičnih i konkretnih znanja. Mnoga istraživanja su utvrdila da uspeh u učenju isključivo od nas samih.[1]

Česti razlozi samoobrazovanja su želja za određivanjem i primenom sopstvenog stila učenja, kao i fleksibilnost stila učenja i njegove promene. Takvo učenje je tekući proces, čiji obim i priroda varira od osobe do osobe. Individualni oblik učenja je put u poželjnu budućnost učenja, a razvoj informaciono-komunikacionih tehnologija je olakšao proces samoobrazovanja.[2]

Etimologija uredi

Autodidaktizam ima svoje korene u starogrčkim rečima αὐτός (autos, sopstvo) i διδακτικός (didaktikos,  učenje). Srodni izraz didaktizam definiše umetničku filozofiju obrazovanja.

Terminologija uredi

Za opis samoobrazovanja koriste se različiti izrazi. Jedna od njih je heutagogija, koju su 2000. godine osnovali Stjuart Haze i Kris Kenion sa univerziteta u Australiji; drugi su samostalno učenje i samoodređeno učenje. U paradigmi heutagogije, polaznik treba da bude u centru sopstvenog učenja.[3]

Savremeno obrazovanje uredi

Samoobrazovanje je ponekad dodatak modernog obrazovanja.[4] Kao dodatak obrazovanju, studenti su ohrabreni da rade samostalnije.[5] Industrijska revolucija stvorila je nove uslove za samo-usmerene učenike.

Uloga samoobrazovanja na tržištu rada uredi

Prema podacima sajta Stack Overflow iz 2016. godine 69.1% programera je samouko.[6]

Buduća uloga uredi

Uloga samoobrazovanja i dalje se istražuje u pristupima učenja, zajedno sa drugim važnim ciljevima obrazovanja, kao što su znanje o sadržaju, epistemološke prakse i saradnja.[7] Kako fakulteti i univerziteti nude programe učenja na daljinu, a srednje škole pružaju mogućnost sajber škole za učenike K-12, tehnologija pruža brojne resurse koji pojedincima omogućavaju samostalno iskustvo učenja. Nekoliko studija pokazuje da ovi programi funkcionišu najefikasnije kada je „učitelj“ ili facilitator pun vlasnik virtuelnog prostora kako bi podstakao širok spektar iskustava da se okupe u mrežnom formatu.[8] To omogućava samoupravljeno učenje da obuhvati i odabrani put istraživanja informacija, metoda samoregulacije i reflektivne diskusije kako stručnjaka, tako i novajlija u određenoj oblasti. Pored toga, masovni otvoreni onlajn kursevi (MOOC) olakšavaju i prilagođavaju samoobrazovanje.

Anketa za Stek overflou iz 2016. godine izvestila je da se zbog porasta samoobrazovanja čini da je 69,1% softverskih programera samouki.[9]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „MIT OpenCourseWare | Free Online Course Materials”. ocw.mit.edu (na jeziku: engleski). Pristupljeno 17. 3. 2020. 
  2. ^ Samoobrazovanje putem interneta | Istok Pavlović | TEDxZemunED - YouTube
  3. ^ Samantha Chapnick & Jimm Meloy (2005). „From Andragogy to Heutagogy”. Renaissance elearning: creating dramatic and unconventional learning experiences. Essential resources for training and HR professionals. John Wiley and Sons. str. 36–37. ISBN 9780787971472. 
  4. ^ "University lecturers do not guide their students' learning to the same extent; they do not organise their students' private study (no more set homework!); nor do they filter knowledge for you in the same way. There are two reasons for this. The first reason is that you are expected to be independent, capable of organising your life, your time, your studies and your learning, so that when you graduate you are able to function successfully in your chosen profession". Extract from: The student's guide to learning at university, by Geoffrey Cooper, published in 2003 Australia by TheHumanities.com, ISBN 1-86335-510-3
  5. ^ J. Scott Armstrong (2012). „Natural Learning in Higher Education”. Encyclopedia of the Sciences of Learning. Arhivirano iz originala 28. 10. 2012. g. 
  6. ^ „Stack Overflow Developer Survey 2016 Results”. Stack Overflow. 2016. Arhivirano iz originala 14. 12. 2020. g. Pristupljeno 2020-12-30. 
  7. ^ Hmelo-Silver, C.E.; R.G. Duncan; C.A Chinn (2007). „Scaffolding and achievement in problem-based and inquiry learning: A response to Krischner, Sweller and Clark”. Educational Psychologist. 42 (2): 99. doi:10.1080/00461520701263368. 
  8. ^ Barab, S.A.; J.G. MaKinster; J.A. Moore; D.J. Cunningham (2001). „Designing and Building an online-community: The struggle to support sociability in the inquiry learning forum”. Educational Technology Research and Development. 49 (4): 71. doi:10.1007/bf02504948. 
  9. ^ „Stack Overflow Developer Survey 2016”. Pristupljeno 16. 11. 2016. 

Spoljašnje veze uredi

Dalje čitanje uredi

  • Bach, James Marcus. Secrets of a Buccaneer-Scholar: Self Education and the Pursuit of Passion. ISBN 978-1-4391-0908-3
  • Brown, Resa Steindel. The Call to Brilliance: A True Story to Inspire Parents and Educators. ISBN 0-9778369-0-8
  • Cameron, Brent and Meyer, Barbara. SelfDesign: Nurturing Genius Through Natural Learning. ISBN 1-59181-044-2
  • Hayes, Charles D. Self-University: The Price of Tuition Is the Desire to Learn. Your Degree Is a Better Life. ISBN 0-9621979-0-4
  • Hayes, Charles The Rapture of Maturity: A Legacy of Lifelong Learning. ISBN 0-9621979-4-7
  • Hailey, Kendall. The Day I Became an Autodidact. ISBN 0-385-29636-3
  • Llewellyn, Grace. The Teenage Liberation Handbook: How to Quit School and Get a Real Life and Education. ISBN 0-9629591-7-0
  • Rancière, Jacques. The Ignorant Schoolmaster: Five Lessons in Intellectual Emancipation. Stanford Univ. Press, 1991. ISBN 0-8047-1969-1
  • Solomon, Joan. The Passion to Learn: An Inquiry into Autodidactism. ISBN 0-415-30418-0
  • Stark, Kio. Don't Go Back to School: A Handbook for Learning Anything. 2013. ISBN 0-9889490-0-8
  • Stewart Hase & Chris Kenyon (decembar 2000). „From Andragogy to Heutagogy”. ultiBASE. Faculty of Education Language and Community Services, RMIT University. Arhivirano iz originala 20. 2. 2001. g. 
  • Jane Eberle & Marcus Childress (2009). „Using Heutagogy to Address the Needs of Online Learners”. Ur.: Patricia Rogers; Gary A. Berg; Judith V. Boettecher & Lorraine Justice. Encyclopedia of Distance Learning (2nd izd.). Idea Group Inc. ISBN 9781605661988. 
  • McAuliffe, M.; Hargreaves, D.; Winter, A.; G Chadwick, G., "Does pedagogy still rule?" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. oktobar 2011), Australasian Journal of Engineering Education, Vol 15 No 1, Institution of Engineers Australia, 2009
  • Hase, Stewart; Kenyon, Chris, "Heutagogy: A Child of Complexity Theory", Complicity: An International Journal of Complexity and Education, Volume 4 (2007), Number 1, pp. 111–118
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Самообразовање&oldid=25429621”