Sent Helens (vulkan)

Sent Helens[1] (engl. Mount St. Helens) aktivni je stratovulkan smešten u jugozapoadnom delu američke savezne države Vašington (okrug Skamanija)[2] i deo je planinskog lanca Kaskadskih planina. nalazi se na oko 154 km južno od grada Sijetla,[3] odnosno na oko 80 km severoistočno od grada Portlanda (savezna država Oregon).[4] Planina Sent Helens je dobila ime po britanskom diplomati Lordu od Sent Helensa, koji je bio i veliki prijatelj istraživača Džordža Vankuvera, a koji je istraživao pomenutu oblast krajem 18. veka.

Sent Helens
Mount St. Helens
1.000 m visok oblak pare 19.05.1982.
dve godine posle velike erupcije
Geografske karakteristike
Ndm. visina2.549 m
Koordinate46° 11′ 28″ S; 122° 11′ 40″ Z / 46.1912000° S; 122.1944000° Z / 46.1912000; -122.1944000
Geografija
Sent Helens na karti SAD
Sent Helens
Sent Helens
Države Sjedinjene Američke Države
 Vašington (država)
Geologija
Starost stena< 40.000 godina
Vrsta planinestratovulkan
Vulkanski pojasKaskadske planine
Poslednja erupcija10. oktobar 2008.
Veliki kupasti vulkan Sent Helens
dan pre erupcija 1980

Sent Helens je napoznatiji po katastrofalnoj erupciji koja se desila 18. maja 1980. u 08:32 časova po lokalnom vremenu kada je iznenada došlo do strahovite eksplozije na vrhu planine koja se smatrala ugašenim vulkanom. Bila je to najsmrtonosnija i ekonomski najdestruktivnija vulkanska erupcija u istoriji Sjedinjenih Država.[5] Poginulo je pedeset sedam ljudi. Uništeno je 200 kuća, 47 mostova, 15 mi (24 km) železničke pruge i 185 mi (298 km) puta.[6] Ogromna lavina debrisa, izazvana zemljotresom magnitude 5,1, izazvala je bočnu erupciju[7] koja je smanjila nadmorsku visinu vrha planine sa 9.677 ft (2.950 m) na 8.363 ft (2.549 m), ostavljajući 1 mi (1,6 km) široki krater u obliku potkovice.[8] Lavina krhotina bila je zapremine 0,6 cu mi (2,5 km3).[9] Erupcija 1980. poremetila je kopnene ekosisteme u blizini vulkana. Nasuprot tome, vodeni ekosistemi u ovoj oblasti su imali velike koristi od količine pepela, omogućavajući životu da se brzo razmnožava. Šest godina nakon erupcije, većina jezera u ovoj oblasti vratila se u svoje normalno stanje.[10]

Nakon erupcije iz 1980. godine, vulkan je doživeo kontinuiranu vulkansku aktivnost do 2008. Geolozi predviđaju da će buduće erupcije biti destruktivnije, jer konfiguracija kupola lave zahteva veći pritisak za erupciju.[11] Međutim, planina St. Helens je popularno mesto za planinarenje i na nju se ljudi penju tokom cele godine. Godine 1982. predsednik Ronald Regan i Kongres SAD su ustanovili Nacionalni vulkanski spomenik planina St. Helens.

Geografska postavka i opis uredi

Vulkan se nalazi u Kaskadskim planinama i deo je Kaskadskog vulkanskog luka, inače sastavnog dela Vatrenog pojasa Pacifika, u kom se nalazi više od 160 aktivnih vulkana.

Planina Sent Helens je kao i velika većina vulkana u ovom pojasu velika eruptivna kupa sastavljena od okamenjene lave sa međuslojevima pepela, plovućca i drugih depozita. U osnovi planine leže bazaltno- andezitni slojevi uz postojanje nekoliko intruzija od dacita kroz koje je izbijala lava.

Vulkan koji je od 1857. bio u stanju mirovanja, počeo je da pokazuje znake aktivnosti početkom 1980-ih, kada je magmatska aktivnost u unutrašnjosti planine pojačala pritisak i dovela do postepenog izdizanja planine, stvarajući izbočenje sa severne strane (planina je rasla i do 150 cm dnevno).

Vulkanska aktivnost je kulminirala 18. maja 1980. u 20:32 časova po lokalnom vremenu. Samoj erupciji prethodio je zemljotres magnitude 5° stepeni što je dovelo do nastanka klizišta u kojem je sa severne strane planine ka reci Tutl skliznulo oko 2 km³ stena. Vreli vulkanski gasovi i pare eruptirali su horizontalno kroz novonastale pukotine, uništavajući okolni prostor u prečniku od 28 km.

Istovremeno, vreli oblak staklastog pepela i smrvljenih stena izbačen je u atmosferu, nakon čega je došlo do izlivanja lave na površinu. Oko 400 miliona tona pare i prašine završilo je u atmosferi.

Sa opustošenog područja spasilačke patrole su kasnije pronašle i spasile 198 ljudi, a 57 osoba je smrtno stradalo ili je proglašeno nestalim.

Oko 300 domova uz reku Tutl je sravnjeno sa zemljom ili je jako oštećeno poplavama i muljnim tokovima otopljenih glečera. Vulkanski pepeo je zahvatio farmerska područja daleko na istoku, prekrivajući polja i oranice, blokirajući saobraćaj i ostavaljajući za sobom sliku spaljenog područja. Tokom erupcije u potpunosti je uništen planinski vrh, a nadmorska visina planine je sa 2.950 m smanjena na 2.550 m (za 400 metara).

Kraterski glečer i drugi novi stenoviti glečeri uredi

Tokom zime 1980–1981, pojavio se novi glečer. Sada zvanično nazvan glečer Krater, ranije je bio poznat kao glečer Tulucon. Zasenčen zidovima kratera i hranjen obilnim snežnim padavinama i ponovljenim snežnim lavinama, brzo je rastao (14 ft (4,3 m) godišnje u debljini). Do 2004. pokrivao je oko 0,36 sq mi (0,93 km2), a kupolom je bio podeljen na zapadni i istočni režanj. Tipično, do kasnog leta, glečer izgleda mračno od pada kamenja sa zidova kratera i pepela od erupcija. Od 2006. godine, led je imao prosečnu debljinu od 300 ft (100 m) i maksimum od 650 ft (200 m), što je skoro jednako duboko kao mnogo stariji i veći Ugljenični glečer na planini Rejnier. Sav led je od posle 1980. godine, što čini glečer veoma mladim geološki. Međutim, zapremina novog glečera je otprilike ista kao i svi glečeri pre 1980. zajedno.[12][13][14][15][16]

Od 2004. godine, vulkanska aktivnost je gurnula u stranu režnjeve glečera i podigla ih rastom novih vulkanskih kupola. Površina glečera, nekada uglavnom bez pukotina, pretvorila se u haotičnu gomilu ledopada ispresecanih pukotinama i santama izazvanim pomeranjem dna kratera..[17] Nove kupole su skoro razdvojile glečer Krater na istočni i zapadni režanj. Uprkos vulkanskoj aktivnosti, krajevi glečera su i dalje napredovali, sa blagim napretkom na zapadnom režnju i značajnijim napretkom u zasenjenijem istočnom režnju. Zbog napredovanja, dva režnja glečera su se spojila krajem maja 2008. i tako glečer u potpunosti okružuje kupole od lave.[17][18][19] Pored toga, od 2004. godine, novi glečeri su se formirali na zidu kratera iznad glečera Krater koji napaja kamenje i led na njegovu površinu ispod; postoje dva kamena glečera severno od istočnog dela glečera Krater.[20]

Klima uredi

Klima vrha planine Sv. Helena 1991-2020
Pokazatelj \ Mesec .Jan. .Feb. .Mar. .Apr. .Maj. .Jun. .Jul. .Avg. .Sep. .Okt. .Nov. .Dec. .God.
Maksimum, °C (°F) −1,1
(30,0)
−1,4
(29,4)
−1,1
(30,1)
0,9
(33,7)
5,7
(42,3)
9,3
(48,8)
15,4
(59,7)
15,7
(60,2)
12,8
(55,1)
6,9
(44,5)
0,6
(33,0)
−1,9
(28,6)
5,2
(41,3)
Prosek, °C (°F) −3,8
(25,1)
−4,9
(23,2)
−5,1
(22,9)
−3,7
(25,4)
0,5
(32,9)
3,7
(38,7)
8,9
(48,1)
9,2
(48,6)
6,8
(44,3)
2,1
(35,8)
−2,4
(27,6)
−4,5
(23,9)
0,6
(33,0)
Minimum, °C (°F) −6,6
(20,2)
−8,3
(17,0)
−9,1
(15,7)
−8,2
(17,2)
−4,8
(23,4)
−1,9
(28,6)
2,5
(36,5)
2,8
(37,1)
0,8
(33,4)
−2,7
(27,2)
−5,4
(22,2)
−7,2
(19,1)
−4
(24,8)
Količina padavinamm (in) 685,8
(27,00)
533,7
(21,01)
613,9
(24,17)
421,9
(16,61)
234,4
(9,23)
191
(7,52)
52,6
(2,07)
90,2
(3,55)
198,4
(7,81)
525,3
(20,68)
784,4
(30,88)
761,7
(29,99)
5.093,2
(200,52)
Izvor: PRISM Climate Group[21]

Panorama uredi

 
Panorama, Sent Helens u centru. Pogled prema severu

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ (jezik: engleski) Dobrodošli na planinu Sent Helens
  2. ^ „Mount Saint Helens”. Geographic Names Information System. United States Geological Survey. 
  3. ^ „Distance between Seattle and Mount Saint Helens”. distancefromto.net. Pristupljeno 2021-03-27. 
  4. ^ „Distance between Portland and Mount Saint Helens”. distancefromto.net. Pristupljeno 2021-03-27. 
  5. ^ „Mount St. Helens National Volcanic Monument”. USDA Forest Service. Arhivirano iz originala 2006-11-23. g. 
  6. ^ Tilling, Robert I; Topinka, Lyn; Swanson, Donald A (1990). „Impact and Aftermath”. Eruptions of Mount St. Helens: Past, Present, and Future. 1.01. USGS. 
  7. ^ „Mount St. Helens – From the 1980 eruption to 2000”. United States Geological Survey. 2000. Fact Sheet 036-00. Pristupljeno 2006-11-12. 
  8. ^ „May 18, 1980 eruption of Mount St. Helens”. USDA Forest Service. Arhivirano iz originala 2009-05-29. g. 
  9. ^ „1980 Cataclysmic Eruption”. Mount St. Helens. USGS. Pristupljeno 2021-03-27. 
  10. ^ „Mount St. Helens: A Living Laboratory for Ecological Research | Pacific Northwest Research Station | PNW - US Forest Service”. www.fs.usda.gov. Pristupljeno 2021-06-01. 
  11. ^ Haas, Maya (2020-05-18). „Mount St. Helens isn't where it should be. Scientists may finally know why.”. National Geographic (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 2021-06-03. g. Pristupljeno 2021-06-20. 
  12. ^ Brugman, Melinda M.; Post, Austin (1981). „Effects of volcanism on the glaciers of Mount St. Helens”: 22. USGS Circular 850-D. Pristupljeno 2007-03-07. 
  13. ^ Wiggins, Tracy B.; Hansen, Jon D.; Clark, Douglas H. (2002). „Growth and flow of a new glacier in Mount St. Helens Crater”. Abstracts with Programs. Geological Society of America. 34 (5): 91. 
  14. ^ Schilling, Steve P.; Carrara, Paul E.; Thompson, Ren A.; Iwatsubo, Eugene Y. (2004). „Posteruption glacier development within the crater of Mount St. Helens, Washington, USA”. Quaternary Research. Elsevier Science (USA). 61 (3): 325—329. Bibcode:2004QuRes..61..325S. S2CID 128528280. doi:10.1016/j.yqres.2003.11.002. 
  15. ^ McCandless, Melanie; Plummer, Mitchell; Clark, Douglas (2005). „Predictions of the growth and steady-state form of the Mount St. Helens Crater Glacier using a 2-D glacier model”. Abstracts with Programs. Geological Society of America. 37 (7): 354. 
  16. ^ Schilling, Steve P.; Ramsey, David W.; Messerich, James A.; Thompson, Ren A. (2006-08-08). „Rebuilding Mount St. Helens”. USGS Scientific Investigations Map 2928. Pristupljeno 2007-03-07. 
  17. ^ a b Volcano Review (PDF) (Izveštaj). US Forest Service. Arhivirano iz originala (PDF) 2008-06-26. g. 
  18. ^ Schilling, Steve (2008-05-30). MSH08 aerial: New dome from north 30 May 2008 (photo). United States Geological Survey. Arhivirano iz originala 2008-06-26. g. Pristupljeno 2008-06-07.  – Glacier is still connected south of the lava dome.
  19. ^ Schilling, Steve (2008-05-30). MSH08 aerial: St. Helens crater from north 30 May 2008 (photo). United States Geological Survey. Arhivirano iz originala 2008-06-26. g. Pristupljeno 2008-06-07.  – Glacier arms touch on North end of glacier.
  20. ^ Haugerud, R.A.; Harding, D.J.; Mark, L.E.; Zeigler, J.; Queija, V.; Johnson, S.Y. (decembar 2004). Lidar measurement of topographic change during the 2004 eruption of Mount St. Helens, WA. American Geophysical Union, Fall Meeting. 53. str. 1. Bibcode:2004AGUFM.V53D..01H. 
  21. ^ „PRISM Climate Group, Oregon State University”. www.prism.oregonstate.edu. Pristupljeno 12. 1. 2022. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi