Википедија

Stanislav Vukolajev Radonjić

Stanislav Vukolajev Radonjić (Njeguši 1690 — Petrograd, 17. marta 1758) bio je prvi crnogorski guvernadur od 1756. (1754,[1] 1751[2]) do smrti 1758. godine. Titula gubernadura dodeljena mu je od naroda na zboru povodom proslave pobede nad Turcima.

Stanislav Radonjić
Datum rođenja1690.
Mesto rođenjaNjeguši, Crna Gora
Datum smrti17. mart 1758.
Mesto smrtiSankt Peterburg, Rusija

Pod komandom serdara Stanislava Radonjića prvi put je turska vojska pretrpela poraz i to je bilo na Bijelim poljanama.

Biografija

uredi

Rođen je 1690. u Njegušima (Crna Gora) kao unuk uglednog i moćnog plemenskog glavara pop, serdara, vojvode Stana Radonjića i sin pop, serdara Vukolaja I.

Prva pobjeda Crnogoraca (pod komandom Stanislava Radonjića), nad turskom vojskom (koju je predvodio ćehaja Ahmet-paša) dogodila se na Bijelim Poljanama 1756. godine, gdje je Stanislav pogubio i samog ćehaju. Na proslavi pobjede, Zbor crnogorski na Cetinju je nagradio Stanislava Radonjića (pored već postojećih titula vojvoda-serdar) i titulom guvernadur, koja je postala nasljedna njegovoj porodici. Na ovu pobedu su pozitivno reagovale sve zemlje u okruženju kao i Rusija.

Stanislav Radonjić se, kao ličnost s nesumnjivim političkim uticajem i učinkom, pominje u raznim kontekstima – kao serdar i kao guvernadur. Kao serdar, u ulogama: odlučnog zastupnika crnogorskih interesa u susjednim oblastima; krajnje uzdržanog, ili čak oportunistički nastrojenog političara, osobito kad je u pitanju borba protiv Turaka; vrlo vještog i priznatog diplomate. Kao guvernadur, u ulogama: predsjednika suda; mitropolitovog političkog protivnika, koji s njim dijeli vlast; hrabrog vojskovođe u ratu s Turcima 1756.

Radio je na izradi, obnovi i proširenju crkve Sv. Gospođa i crkvi Sv. Arhanđela na Njegušima, kao i nabavljanju sredstava za obnovu i održavanje manastira na području Albanije koji su pod vjerskom ingerencijom Cetinjske mitropolije. Njegov stariji sin (Vukale) Vukolaj Radonjić II, od njega nasljeđuje guvernadurstvo. Posle Vukolajeve smrti, guvernadur je mlađi sin, Jovan Radonjić koga nasljeđuje na funkciji guvernadurstva njegov sin poslednji crnogorski guvernadur Vukolaj Radonjić III.

Umro je 17. marta 1758. godine u Sankt Peterburgu, gdje je i ukopan uz počasti Ruskog dvora. Na grobu se nalazi Porodični grb Radonjića sa Njeguša.

Zanimljivosti

uredi
  • U osvrtu na pašine pretnje i diktat, guvernadur Stano Radonjić je podvukao da je turski metod pritiska samo još veći podsticaj da se u otporu istraje. Između ostalog, Radonjić je na kraju rekao: „Ono što se od nas traži da uradimo u ovoj našoj veliko nuždi i jadu, jeste da svi do najmanjega treba da hrabro prolijete vašu krv na đedovu zemlju, da bi odbranili našu slobodu. Uzdam se u pomoć Svevišnjega, da će nas ojačati i dati snage našoj vazdašnjoj crnogorskoj hrabrosti i da ćemo pokazati sa neustrašivošću koliko su krepke naše snage, kao što su uvijek u prošlosti naši preci pokazivali.“[3]
  • Mitropolit Petar I, u svom deseteračkom zapisu Pjesna kako Crnogorci razbiše Turke 1756, pominje imena samo dvojice glavara koji su na tom zboru Turcima rekli „ne“ (stihom: „kami da im damo“), od kojih je jedan serdar Stano Popović (tj. serdar Stanislav Radonjić)[4]

Reference

uredi
  1. ^ Dušan Otašević, Njeguši kroz vrijeme
  2. ^ Jagoš Jovanović, Stvaranje crnogorske države i razvoj crnogorske nacionalnosti
  3. ^ Dragoje Živković; Op. cit., str.178
  4. ^ Slobodan Tomović i Goran Sekulović: Petrovići – pisci, duhovnici, vladari, priredili, Podgorica 1997, tom I, str.343

Spoljašnje veze

uredi



Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Станислав_Вуколајев_Радоњић&oldid=27015878”