Suhoj Su-15 (rus. Сухой Су-15), (NATO naziv engl. Flagon) je supersonični dvomotorni lovac-presretač na mlazni pogon sa delta krilima napravljen u Sovjetskom Savezu. Ovaj avion je prvi put poleteo 1962. godine, proizvodnja ovog aviona je počela 1966, a u upotrebu je uveden 1967. godine i bio u upotrebi sve do 1996.. Iz upotrebe je potisnuo zastarele lovace presretače Su-9 i Su-11.

Suhoj Su-15
Suhoj Su-15
Opšte
Dimenzije
Masa
Pogon
Performanse
Početak proizvodnje1966. do 1979.
Uveden u upotrebu1965.
Povučen iz upotrebe1996.
Statusvan upotrebe
Prvi korisnik SSSR- Sovjetsko vojno vazduhoplovstvo
Broj primeraka1.400
Dužina19,56
Razmah krila9,34
Visina4,84
Površina krila36,60
Prazan10.874
Normalna poletna17.194
Maks. masa pri uzletanju17.900 kg
Maks. spoljni teret1.500 kg
Turbo-mlazni motor2 h Тумански Р-13Ф2-300
Potisak TMM2 h 40,2/sa forsažom 64,7 kN
Brzina krstarenja500 km/h
Maks. brzina na Hopt2.230 km/h
Maks. brzina na H=01.300 km/h
Taktički radijus kretanja725 km
Dolet1.380/1.700 km
Plafon leta18.500 m
Brzina penjanja13.680 m/min

Projektovanje i razvoj uredi

Šezdesetih godina prošlog veka trka u naoružanju između dva bloka je besomučno trajala, stalno su se tražila nova oružja bolja od onih na protivničkoj strani. Ova trka je naročito bila izražena u oblasti lovaca presretača. Neprekidno se tražio brži, efikasniji lovac sa operativni letom na velikim visinama uz što je moguće veći radijus dejstva. U toj trci P. O. Suhoj.[1] glavni konstruktor OKB Suhoj je dao nalog načelniku prvog sektora I. I. Cerbikovu[1] da napravi novi lovac presretač koristeći sva dobra rešenja sa postojećih aviona Su-9 i Su-11, bukvalno nalog je izgledao ovako: „...preradi nos, promeni kabinu, napravi bočne uvodnike vazduha, a ostalo koristi sa Su-9 i Su-11“. Na osnovu takvog naloga 1961. godine urađen je prvi primerak novog aviona sa AL-7F-2 motorom koji je zadržao trup, krilo, rep i stajni trap sa prototipa T-3. Međutim takav avion nije mogao da zadovolji zahteve tog trenutka pa se odmah krenulo na modifikaciju ovog aviona i to poboljšanje radarskog sistema i dvomotorna varijanta lovca presretača. Taj avion je dobio radnu oznaku T-58, poleteo je 1962. godine, a uveden u naoružanje 1967. pod nazivom Su-15[2]

Tehnički opis uredi

 
Avion Suhoj Su-15(1962) muzejski primerak

Avion Su-15 je jednosedi dvomotorni avion napravljen prema klasičnoj šemi, niskokrilac je sa delta (trouglastim) krilom i uglom nagiba napadne ivice krila 55° što mu omogućava postizanje veoma velikih brzina. Repni stabilizatori su bili strelastog oblika, a ispod vertikalnog kormila pravca je bio smešten kočioni padobran. Trup aviona je pravougaonog poprečnog preseka i odlikovao se čistim aerodinamičnim površinama. Nos aviona je bio kopljastog oblika u kome mu je bio smešten radar, a sa strane su mu se nalazila dva uvodnika za vazduh, neposredno iza kabine pilota, sa sistemom za regulisanje protoka u zavisnosti od visine i brzine leta aviona. Avion je imao dva turbomlazna motora Тумански Р-13Ф2-300 sa funkcijom dodatnog sagorevanja (forsaž). Potisak svakog motora je iznosio 40,2 kN bez dodatnog sagorevanja (forsaža) ili 64,7 kN sa forsažom. Stajni trap je bio isti koje se primenjivao i kod njegovih prethodnika Su-7, Su-9 i Su-11, znači proveren i pouzdan koji je tolerisao i loše pripremljene piste. Bio je uvlačeći sistema tricikl, prednja nosna noga se uvlačila u trup aviona, a glavne oslone noge su se nalazile ispod krila i u toku leta su se uvlačile u krila. Položaj krilnih nogu stajnog trapa je bio takav da nije smetao sistemu podvešavanja oružja i spoljnih rezervoara za gorivo. Kokpit pilota smešten u kabinu pod pritiskom, a lociran gotovo u samom nosu aviona omogućavao je dobru preglednost pilotu kako u fazama poletalja i sletanja tako i pri letu aviona. Avion Su-15 je bio opremljen radarom Oriol sa prečnikom antene 950 mm, i efikasnim dometom od 100 km za ciljeve srednjeg radarskog odraza. Posedovao je poluatutomatski i automatski sistem navođenja i kontrolu leta sa komandnog mesta. Naoružanje se sastojalo iz dve rakete R-98 od kojih je jedna sa poluaktivnim radarskim samonavođenjem oznake R-98R, a druga sa IC (infra crvenim) samonavođenjem oznake R-98T. Efikasan domet ovih raketa je bio od 25 do 30 km, maksimalna brzina cilja 2.500 km/h a maksimalna visina 24.000 m. Ovim raketama je bilo moguće gađati ciljeve i 6.000 m iznad aviona nosača rakete.[3]

Bolja modifikacija ovog aviona koja je nosila oznaku Su-15T (NATO naziv engl. Flagon Е) uvedena je u naoružanje 1972. godine, imala je radar Tajfun istog dometa kao i Oriol, ali znatno otporniji na radarsko ometanje. Automatski sistem za upravljanje je imao funkciju kopiranja terena na bazi radio visinometra tako da je znatno olakšavao pilotu let na malim visinama. Ovaj avion je imao drugačije krilo od Su-15 tj. krilo u obliku dvostruke delte sa strelom 60° i 45°. Krilo je imalo veću površinu i za 720 mm veći razmah, što mu je davalo veći koeficijent uzgona, smanjenje brzine sletanja i smanjenje indukovanog otpora pri zaokretu. Od naoružanja ovaj avion je pored raketa V-V, mogao da nosi dva podvesna topovska kontejnera sa parom topova od 23 mm i 250 granata, po dve bombe od 500 kg ili 4 h 250 kg bombi.[4]

 
Avion Suhoj Su-15TM muzejski primerak

Sledeća verzija ovog aviona je bila Su-15TM i uvedena je u naoružanje 1974. godine. Kod ove verzije je došlo do promene radarske kupole što je povećala otpor aviona i time smanjila maksimalnu brzinu, ali je zato omogućila efikasniji rad radara i povećala njegov domet. U toku 1978. godine na ovaj avion su ugrađene samonavođene rakete kratkog dometa R-60, sa dejstvom od 200 m do 7,5 km, koje su se odlikovale izvanrednom pokretljivošću.

Pored već pobrojanih varijanti aviona Su-15 koji su operativno korišćeni, 1966. godine ja napravljena eksperimentalna verzija ovog aviona sa oznakom T-58VD koji je bio namenjen istraživanju sa kraćim sletenjem i poletanjem STOL. Avion je u tu svrhu imao tri motora smeštena u centralnom delu trupa Колесов РД-36-35 sa potiskom od 23,5 kN koji su davali dodatnu silu uzgona tako da je brzina sletanja sa 315 smanjena na 225 km/h. Ubacivanjem trećeg motora u trup aviona znatno su se smanjili unutrašnji rezervoari za gorivo pa je time smanjen (ionako na granici prihvatljivosti) radius dejstva te se zbog toga odustalo od praktične primene ovog rešenja..[5][6][6]

Varijante aviona Suhoj Su-15 uredi

Oznake varijanti aviona Su-15 prikazani su nadalje[4]:

 
Avion Suhoj Su-15UM školsko trenažna varijanta
 
Suhoj Su-15TM u tri projekcije
 
Jedan od prototipova aviona Suhoj Su-15 u dve projekcije
  • Su-15 – prva prototipska verzija lovaca presretača Su-15 proizveden (1966),(NATO naziv engl. Flagon-A)
  • Su-15T – serijski proizvođen avion lovac presretač Su-15 (1970),(NATO naziv engl. Flagon-E)
  • Su-15TM – serijski proizvođen avion lovac presretač Su-15 (1971),(NATO naziv engl. Flagon-F)
  • Su-15bis – eksperimentalni avion lovac presretač Su-15 sa novim motorom(1972),(NATO naziv engl. Flagon-D)
  • Su-15UT – školsko trenažna varijanta aviona Su-15 (1969),(NATO naziv engl. Flagon-C)
  • Su-15UM – školsko trenažna varijanta aviona lovca presretača Su-15TM (1976),(NATO naziv engl. Flagon-G)
  • Su-15VD/T-58VD - eksperimentalna varijanta aviona Su-15 pravljena za eksperimentisanje sa skraćenim poletanjem STOL(1966), (NATO naziv engl. Flagon-B).

Naoružanje uredi

Naoružanje aviona: Suhoj Su-15
Vatreno (streljačko) naoružanje
Top
Broj i oznaka topa 2 h GSH-23L (kontejner top sa 250 granata)
Broj granata 250
Kalibar 23 mm
Mitraljez
Bombardersko naoružanje (bombe)
Klasične avio bombe 2 h FAB-250
Ukupna masa 500 kg
Broj tačaka za podvešavanje 2
Raketno naoružanje (rakete)
Broj i oznaka raketa 2 h R-98; 2-4 h P-60; 2 h blok UB-16-57 ili 2 h C-24
Broj podvešanih raketa 6


Operativno korišćenje uredi

 
Maršruta Južno Korejskog Boinga 707 koga je oštetio Suhoj Su-15 u vazdušnom prostoru Sovjetskog Saveza 1978.

Avion Su-15 je proizveden u 1.400 primeraka. Proizvodila ga je Fabrika aviona N°153 Novosibirsk u periodu od 1966. do 1979. Avion Su-15 nije prodavan drugim zemljama nego ga je isključivo koristilo Vojno vazduhoplovstvo Sovjetskog Saveza. Jedno kratko vreme, početkom sedamdesetih godina prošlog veka, ovaj avion je bio stacioniran u Egiptu sa ruskim posadama i korišćen je za zaštitu aerodroma na kojima su bili locirani izviđački avioni MiG-25R.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza izvestan broj ovih aviona je ostao u naoružanju ratnih vazduhoplovstava Ukrajine i Gruzije.

Ovaj avion je učestvovao u dva incidenta po kojima je postao poznat i široj svetskoj javnosti. Prvi incident u kome je upotrebljeno oružje se odigrao aprila meseca 1978. godine kada je putnički avion Boing 707 južnokorejske vazduhoplovne kompanije na liniji iz Kanade za Pariz preko severne hemisfere „zalutao“ skrenuvši sa kursa 110°, neobazirući se na opomene pilota lovaca Su-15 koji su ga presreli nadleteo je vojno pomorsku bazu u Murmansku, inače bazu strategijskih podmornica. Pilot Su-15 je ispalio jednu raketu R-60 koja je uništila jedan motor aviona i oštetila krilo tako da je avion morao da sleti u blizini Arhangelska. U ovom incidentu poginula su dva od ukupno 109 putnika i članova posade.

Drugi incident se dogodio nekoliko godina kasnije tj. 1983. godine, takođe sa južno korejskim avionom Boing 747 koji je leteći na liniji Aljaska-Seul skrenuo sa kursa i nadleteo Vladivostok najveću sovjetsku vojnopomorsku bazu na Dalekom istoku. Pilot nije reagovao ni na jedno upozorenje iako je gotovo 2,5 sati leteo u okviru vazdušnog prostora Sovjetskog Saveza na kraju kada su propali svi pokušaji da se avion vrati na definisani vazdušni koridor piloti Su-15 su dobili naređenje da obore avion. Avion je oboren sa dve rakete R-98 i on je sa 269 putnika i članova posade pao u Japansko more.

Zemlje koje su koristile ovaj avion uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b „Kto estь kto”. www.airforce.ru. Pristupljeno 14. 9. 2011. 
  2. ^ „SU-15 FLAGON interceptor”. legion.wplus.net. Arhivirano iz originala 28. 9. 2011. g. Pristupljeno 14. 9. 2011. 
  3. ^ Pavlović, N. (mart/maj 2006). „Suhojevi presretači“. Aeromagazin 71: pp. 10-12.
  4. ^ a b „The Sukhoi Su-9, Su-11, & Su-15”. www.vectorsite.net. Pristupljeno 14. 9. 2011. 
  5. ^ „Suhoй Su-15”. www.airwar.ru. Pristupljeno 14. 9. 2011. 
  6. ^ a b „Su-15, Sukhoj 'Flagon'. www.ctrl-c.liu.se. Pristupljeno 14. 9. 2011. 

Literatura uredi

  • Arseniev E.V, Berne L.P i dr. Istoriя konstrukciй Samoletov v SSSR 1951-1965 gg. Moskva: Mašinostrenie. 2002. ISBN 5-217-02918-8.
  • Janić, Čedomir (2003). Vek avijacije - [ilustrovana hronologija] (na jeziku: (jezik: srpski)). Beočin: Efekt 1. COBISS.SR 110428172. 
  • Pavlović, Nenad (2006). „Suhojevi presretači”. Aeromagazin (na jeziku: (jezik: srpski)). 71: 10—12. 
  • Hlopotob, O. D. (2004). Istoriя voennoй aviacii ot pervыh letatelьnыh apparatov do reaktivnыh samolёtob (na jeziku: (jezik: ruski)). Moskva: AST, Moskva i Poligon, SPb,. 
  • Antonov, Vladimir (1996). OKB Sukhoi (na jeziku: (jezik: engleski)). Gordon, Yefim & others. Midland: Leicester. ISBN 978-1-85780-012-8. 
  • Donald, David (1997). The Complete Encyclopedia of World Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). NY: Barnes & Noble. ISBN 978-18-9410-224-7. 
  • Gunston, Bill (1995). The Osprey Encyclopaedia of Russian Aircraft 1875 - 1995 (na jeziku: (jezik: engleski)). London: Osprey. ISBN 978-1-85532-405-3. 
  • Rendall, David (1999). Jane's Aircraft Recognition Guide (na jeziku: (jezik: engleski)) (2nd izd.). London: Harper Collins Publishers. ISBN 978-00-0470-980-2. 
  • Monro, Bob; Chant, Christopher; (1995). Jane`s Combat Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). Glasgow: Harper Collins Publishers. 
  • Gordюkov, Nikolaй (1994). Pervыe reaktivnыe istrebiteli Suhogo (na jeziku: (jezik: ruski)). Moskva: Polygon. ISBN 978-5-88541-003-8. 
  • Bagratinov, Valeriй (2005). Krыlья Rossii (na jeziku: (jezik: ruski)). Moskva: Эksmo. ISBN 978-5-699-13732-9. 
  • Shavrov, V.B. History of the aircraft construction in the USSR (na jeziku: (jezik: engleski)). ISBN 978-5-217-02528-2. 
  • Green, W (2001). The Great Book of Fighters. Swanborough, G. MBI Publishing. ISBN 978-0-7603-1194-3. 

Spoljašnje veze uredi