Sfragistika
Sfragistika (grč. σφραγις - sfragis / pečat) ili sigilografija (lat. sigillum - sigilum / pečat) je pomoćna istorijska nauka koja se bavi proučavanjem razvitka, izrade i upotrebe pečata. Sfragistika je blisko povezana sa srodnim istorijskim disciplinama, a posebno sa diplomatikom, pošto se pečati po pravilu upotrebljavaju za overavanje isprava, a takođe i sa heraldikom, pošto se na mnogim pečatima nalaze i grbovi. Takođe je blisko povezana i sa numizmatikom, faleristikom, veksilologijom i genealogijom.[1][2]
Upotreba pečata uredi
Upotreba pečata poznata je još iz antike. Orijentalni narodi su ih koristili, a kasnije su od njih preuzeli Stari Grci i Rimljani. Od Grka i Rimljana u V vijeku pečate primaju germanski narodi, a preko njih se upotreba pečata širi na cijelu Zapadnu i Srednju Evropu. Početkom VI vijeka počele su se pečatiti isprave od pergamenta što je pospješilo dalji razvoj pečata. Od VIII vijeka pečat postaje opšti znak ovjere i potvrde isprava svih tadašnjih zapadnoevropskih i srednjoevropskih vladara te vizantijskih careva i rimskih papa. U Srbiji upotreba pečata javlja se još u vrijeme dinastije Nemanjića u XIII vijeku, a najvjerovatnije i mnogo ranije. To potvrđuju nova otkrića (vidi Pečat kneza Strojimira). Ti pečati su bili prvo carsko-vizantijskog tipa da bi do XV vijeka poprimili sve karakteristike zapadnoevropskih pečata.
Vrste pečata uredi
Razlikujemo nekoliko vrsta pečata:
- veliki pečat
- mali pečat
- dvostruki pečat
- zajednički pečat
Oblici pečata su isto tako raličiti. Najčešće su okrugli ali mogu još da budu: jajoliki, u obliku kruške, srcoliki, u obliku krsta, u obliku štita i sl.
Prema tipu pečati se dijele na:
- natpisne pečate
- likovne pečate
- portretne pečate
- grbovne pečate
Prema materijalu od koga su napravljeni dijele se na:
- pečate napravljene od kovine (zlata, srebra, olova)
- voska i pečatnog voska
- oblatne (hostiju)
Čuvanje i uništavanje pečata uredi
Nakon smrti vlasnika pečatnjak bi se najčešće uništio lomljenjem ili urezivanjem oštrih rezova u pečatnu plohu. Porodični pečatnjaci su često prelazili sa oca na sina, a uništavali bi se samo kad bi cijela loza izumrla. Čuvanje pečata je bilo povjereno visokim državnim činovnicima, a u gradovima načelnicima. Falsificiranje je bilo strogo kažnjivo (smrtna kazna, mučenje, dugotrajna robija i sl). Ako bi koji pečatnjak nestao ili bio ukraden sve isprave koje su imale te pečate bile bi proglašene nevažećim. One bi postajale punopravne opet kad bi im se pričvrstili novi pečati.
Vlasnici pečata uredi
Vlasnici pečata u srednjem i novom vijeku su bili :
- Carevi, kraljevi, carice, kraljice
- Visoko plemstvo (muško, žensko)
- Niže plemstvo
- Sveštenstvo
- Građanstvo
- Univerziteti
- Cehovi
- Gradovi
Srpska sfragistika uredi
Iako se zanimanje pojedinih istraživača za stare srpske pečate javilo već tokom 18. veka, naučni rad na njihovom proučavanju razvo se tek tokom 19. veka, a dodatni zamah je dobio tokom 20. veka. Među prvim istraživačima koji su postavili temelje srpskoj sfragistici bio je Janko Šafarik, a znatan doprinos daljem razvoju ove discipline dao je i Aleksa Ivić.[3]
Vidi još uredi
Reference uredi
Literatura uredi
- Anđelić, Pavao (1970). Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
- Gerassimov, Theodore (1938). „Un sceau en plomb de Georges fils du roi Bodine”. Studia Historico-Philologica Serdicensia. 1: 217—218.
- Živković, Tibor (2007). „The Golden Seal of Stroimir” (PDF). Istorijski časopis. 55: 23—29.
- Zagarčanin, Mladen (2015). „Novi pečat arhonta Petra”. Nova antička Duklja. 6: 201—208.
- Zmajić, Bartol (1971). Heraldika, sfragistika, genealogija. Zagreb: Školska knjiga.
- Zmajić, Bartol (1996). Heraldika, sfragistika, genealogija, veksilologija: Rječnik heraldičkog nazivlja. Zagreb: Golden marketing.
- Ivanišević, Vujadin (1992). „Rimski i vizantijski pečati i medaljoni iz zbirke Narodnog muzeja u Požarevcu”. Numizmatičar. 15: 47—52.
- Ivanišević, Vujadin (2012). „Pečat cara Aleksija I iz tvrđave Ras” (PDF). Vizantijski svet na Balkanu. 2. Beograd: Vizantološki institu. str. 57—64.
- Ivanišević, Vujadin (2012). „Pečat Konstantina mitropolita Drača iz zbirke Narodnog muzeja u Leskovcu”. Leskovački zbornik. 52: 7—12.
- Ivanišević, Vujadin; Radić, Vesna (2012). „Venecijanski pečati iz zbirke Narodnog muzeja u Beogradu”. Numizmatičar. 30: 257—264.
- Ivanišević, Vujadin; Krsmanović, Bojana (2018). „New Byzantine Seals from Morava (Margum) and Braničevo”. Starinar. 68: 111—124.
- Ivić, Aleksa (1910). Stari srpski pečati i grbovi: Prilog srpskoj sfragistici i heraldici. Novi Sad: Matica srpska.
- Nesbitt, John W.; Oikonomides, Nicolas, ur. (1991). Catalogue of Byzantine Seals at Dumbarton Oaks and in the Fogg Museum of Art (PDF). 1. Washington, D.C.: Dumbarton Oaks Research Library and Collection.
- Sindik, Dušan I. (1998). „Pečat svetog Save na Karejskom tipiku”. Sveti Sava u srpskoj istoriji i tradiciji. Beograd: SANU. str. 135—140.
- Stamenković, Sonja; Ivanišević, Vujadin (2013). „Rimski i ranovizantijski carski pečati iz zbirke Narodnog muzeja u Beogradu”. Numizmatičar. 31: 239—252.
- Schlumberger, Gustave (1884). Sigillographie de l'Empire byzantin. Paris: Ernest Leroux.
- Юrukova, Йordanka (1984). „Nov oloven pečat na Georgi Bodin”. Numizmatika. 2: 8—13.[mrtva veza]