Sfragistika (grč. σφραγις - sfragis / pečat) ili sigilografija (lat. sigillum - sigilum / pečat) je pomoćna istorijska nauka koja se bavi proučavanjem razvitka, izrade i upotrebe pečata. Sfragistika je blisko povezana sa srodnim istorijskim disciplinama, a posebno sa diplomatikom, pošto se pečati po pravilu upotrebljavaju za overavanje isprava, a takođe i sa heraldikom, pošto se na mnogim pečatima nalaze i grbovi. Takođe je blisko povezana i sa numizmatikom, faleristikom, veksilologijom i genealogijom.[1][2]

Pečat kneza Strojimira iz 9. veka, najstariji poznati srpski pečat

Upotreba pečata uredi

 
Pečat dukljanskog kneza (arhonta) Petra iz 10. veka
 
Pečat srpskog kralja Konstantina Bodina sa kraja 11. veka

Upotreba pečata poznata je još iz antike. Orijentalni narodi su ih koristili, a kasnije su od njih preuzeli Stari Grci i Rimljani. Od Grka i Rimljana u V vijeku pečate primaju germanski narodi, a preko njih se upotreba pečata širi na cijelu Zapadnu i Srednju Evropu. Početkom VI vijeka počele su se pečatiti isprave od pergamenta što je pospješilo dalji razvoj pečata. Od VIII vijeka pečat postaje opšti znak ovjere i potvrde isprava svih tadašnjih zapadnoevropskih i srednjoevropskih vladara te vizantijskih careva i rimskih papa. U Srbiji upotreba pečata javlja se još u vrijeme dinastije Nemanjića u XIII vijeku, a najvjerovatnije i mnogo ranije. To potvrđuju nova otkrića (vidi Pečat kneza Strojimira). Ti pečati su bili prvo carsko-vizantijskog tipa da bi do XV vijeka poprimili sve karakteristike zapadnoevropskih pečata.

Vrste pečata uredi

 
Pečat srpskog kralja Đorđa, iz vremena kada je još uvek bio kraljević (kraj 11. ili početak 12. veka)
 
Pečat srpskog velikog župana Stefana Nemanje sa kraja 12. veka

Razlikujemo nekoliko vrsta pečata:

  • veliki pečat
  • mali pečat
  • dvostruki pečat
  • zajednički pečat

Oblici pečata su isto tako raličiti. Najčešće su okrugli ali mogu još da budu: jajoliki, u obliku kruške, srcoliki, u obliku krsta, u obliku štita i sl.

Prema tipu pečati se dijele na:

  • natpisne pečate
  • likovne pečate
  • portretne pečate
  • grbovne pečate

Prema materijalu od koga su napravljeni dijele se na:

  • pečate napravljene od kovine (zlata, srebra, olova)
  • voska i pečatnog voska
  • oblatne (hostiju)

Čuvanje i uništavanje pečata uredi

Nakon smrti vlasnika pečatnjak bi se najčešće uništio lomljenjem ili urezivanjem oštrih rezova u pečatnu plohu. Porodični pečatnjaci su često prelazili sa oca na sina, a uništavali bi se samo kad bi cijela loza izumrla. Čuvanje pečata je bilo povjereno visokim državnim činovnicima, a u gradovima načelnicima. Falsificiranje je bilo strogo kažnjivo (smrtna kazna, mučenje, dugotrajna robija i sl). Ako bi koji pečatnjak nestao ili bio ukraden sve isprave koje su imale te pečate bile bi proglašene nevažećim. One bi postajale punopravne opet kad bi im se pričvrstili novi pečati.

Vlasnici pečata uredi

 
Pečat Miloša Obrenovića

Vlasnici pečata u srednjem i novom vijeku su bili :

  • Carevi, kraljevi, carice, kraljice
  • Visoko plemstvo (muško, žensko)
  • Niže plemstvo
  • Sveštenstvo
  • Građanstvo
  • Univerziteti
  • Cehovi
  • Gradovi

Srpska sfragistika uredi

Iako se zanimanje pojedinih istraživača za stare srpske pečate javilo već tokom 18. veka, naučni rad na njihovom proučavanju razvo se tek tokom 19. veka, a dodatni zamah je dobio tokom 20. veka. Među prvim istraživačima koji su postavili temelje srpskoj sfragistici bio je Janko Šafarik, a znatan doprinos daljem razvoju ove discipline dao je i Aleksa Ivić.[3]

Vidi još uredi

Reference uredi

Literatura uredi