Trsatski relikvijar

Trsatski relikvijar je moćnik u obliku stabla koji se sastoji od 40 pozlaćenih srebrnih okova, u kojima se nalaze dijelovi moštiju svetaca (15. ili 16. vijek).

Istorija

Danas se nalazi u riznici franjevačkog samostana na Trsatu kod Rijeke. Skoro svi dijelovi relikvijara su pripadali srpskoj vladarskoj porodici Brankovića, a udajom za titularnog srpskog despota Vuka Brankovića, nasljedila ga je raška (srpska) despotica Barbara Frankopan Branković, koja ga poklanja manastiru na Trsatu. Ona je živila sa svojim mužem Vukom u Kupniku u Srijemu i na Bijeloj Stijeni u Slavoniji, gdje je nastavila da živi i nakon smrti muža. Svi izgravirani tekstovi na pozadini okvira u kojima su djelići moštiju su ispisani srpskom ćirilicom, osim jednog, koji je na grčkom jeziku. Jedan od tekstova je i posveta despotovice Barbare izgravirana ćirilicom. Najpotpunija analiza relikvijara je rad istoričara umjetnosti Branislava Cvetkovića. 2020. je u izdanju Zavičajnog muzeja u Jagodini objavio knjigu Trsatski relikvijar. Autor smatra da je Barbara bila pravoslavne vjere, bar u periodu braka sa despotom Vukom. Ona je bila nećakinja Martina Frankopana, osnivača manastira na Trsatu.

Relikvijar

U okvir ovog relikvijara u vidu grane od pozlaćenih srebrnih cijevi sa stilizovanim cvjetovima, listovima i trnovima, prvobitno je uklopljeno četrdeset posebnih nosača moštiju različitih oblika sa biljnim i geometrijskim ukrasima, izvedenim u tehnikama livenja, iskucavanja i filigrana. Tu su djelići moštiju istočnih svetaca: Svetog Tirsa, Svetog Vartolomeja... a zbog djelića moštiju katoličke svetiteljke, Svete Klare, katolici relikvijar neopravdano pokušavaju izmjestiti iz srpsko-pravoslavnog istočnog kulturnog miljea, u zapadni-katolički. Relikvijar je složen kompozit od vremenski i stilski različitih cjelina, koje su djelo petorice gravera ili zlatara. Najveći broj nosača moštiju, kao i granu koja ih povezuje, izveo je majstor savremenik despotice Barbare, koji u starosrpskim natpisima koristi ikavicu, a u izradi okova se oslanja na srednjoevropske, uže mađarske obrasce. Time se bitno razlikuje od četvorice starijih autora nosača moštiju, čiji okovi tehnički i stilski pripadaju tradiciji poznovizantijskih radova ove vrste. Na nosačima trojice gravera postoje natpisi s jednojerovim i dvojerovim resavskim pravopisom, dok okov četvrtog majstora ima natpis na grčkom jeziku. Okovi su nastajali u različito vrijeme, a pojedini nosači mogli su biti izrađeni u dvorskoj radionici u Smederevu i, shodno tome, pripadaju ranijim generacijama Brankovića. Jedini okov sa grčkim natpisom je vizantijskog porijekla.

Panagijar

Panagijar je dio složenog Trsatskog relikvijara. Nastao je prije 1485. godine. Veličina i sadržaj panagijara, koji čine dragulji, biseri i mošti okovane u pozlaćenim srebrnim nosačima, pružaju osnovu da se ovaj predmet klasifikuje u grupu poznovizantijskih naprsnih panagijara-relikvijara i enkolpija raznovrsnih oblika. Posvetni natpis na pozađu određuje ga kao porudžbinu despotice Barbare Frankopan. Natpis na obodu i kapsula s minijaturnim reljefom Bogorodice sa Hristom svrstavaju ga u okvire pravoslavne lične pobožnosti. Ovaj panagijar nije panagija, koju nose pravoslavne vladike, već vrsta panagijara-relikvijara nošenih o vratu. Spada u kategoriju nadgrudnih ili putnih panagijara.

Panagijar se nalazi u donjem dijelu Trsatskog relikvijara. Oblika je okrugle i plošne ploče. Ima prečnik od 9 cm i širinu od 1,2 cm. Na sredini prednje strane nalazi se medaljon od pozlaćenog srebra, prečnika 3 cm, na kojem je plitkoreljefna poprsna predstava Bogorodice Odigitrije (putevoditeljke) sa Hristom. Na površini oko medaljona zrakasto su postavljeni veći i manji komadi poludragog kamenja crvene, plave, zelene i ljubičaste boje, kao i šest bisera, svi u posebnim okovima od srebra, uokvireni upredenom žicom i kratkim cjevastim ukrasima, izvedenim u tehnici filigrana. Preostali međuprostor ispunjen je sa šest čestica moštiju u dvostrukim nosačima strelastog oblika i nazubljenih okvira. Poleđinu panagijara pokriva pozlaćena srebrna površina, uokvirena na obodu cjevastim ukrasima, kratkim urezima podjeljena na kružnicu i natpisni pojas. Unutar kružnice urezan je razlistali trokraki krst na talasastom podnožju, prikazu Golgote, odakle izbijaju dve asimetrične volute. Pokraj predstave krsta urezana su dva dvoredna kriptograma, prvi između krakova krsta: IS HS NI KA, uobičajen sotiriološki pratilac krsnih znakova, a drugi na podnožju krsta: LRB, takođe čest topografski natpis čije je razrješenje: MESTO LOBNO RAI BIST. Na širokoj površini pojasa oko kružnice urezan je u tri koncentrična reda, kružno, posvetni natpis despotice Barbare, ćirilicom: (1. red) BLAGOVOLjENIJEM OCA, POSPJEŠENIJEM SINA, SVRŠENIJEM DUHA SVJATAGO, UČINI GOSPOĐA BARBARA, (2. red) DESPOTICA SIJU SVETU PANAGINICU, NA SLAVU BOGU I PRJEČISTE I SVIH SVETIH MOŠTIJU, DA JU POMILUJU I (3. red) ZASTUPE OT SVAKOGO ZLA B SEM VJECE I BUDUŠČIM ŽIZN VJEČNUJU DARUJUT.

Tekst gravera pripada resavskom dvojerovom pravopisu s korišćenjem abrevijatura, ligatura, akcenata, nadrednih slova, te slovnih znakova različitog formata. Duboka kapsula u središtu panagijara, gdje je lik Bogorodice sa malim Hristom, predstavlja ključni pokazatelj njegove funkcije. Riječ je o spremištu u koje se smještao komadić Bogorodičinog hljeba, panagije, čija je namjena skopčana s obredom osvećenja hljeba posvećenog Bogorodici, koji se u različitim okolnostima obavljao u okviru Čina uzdizanja panagije. Obred nije bio ograničen samo na monašku sredinu i prostor manastirskih trpezarija, već je bio obavljan na vizantijskom dvoru, ali i među svjetovnim licima, bilo u domu, poslije objeda ili u nekoj drugoj prilici, u slučaju nevolje, opasnosti i priprema pred putovanje, pa je stoga panagiji, Bogorodičinom hljebu, pripisivana profilaktička moć, a mogla je biti zamjena i za pričešće.

Struktura trsatskog panagijara s moštima otvorenim pogledu i dodiru, kapsulom na kojoj je ikona Bogorodice Odigitrije, kao i sadržaj oba natpisa, svjedoče o kultnom predmetu koji pripada pobožnoj praksi pravoslavne crkve. Zato nema osnova da pitanje vjeroispovesti Barbare Frankopan, u periodu kada je nosila zvanje despotice i dok joj je prvi suprug bio u životu, može biti drukčije sagledano od konteksta što ga pruža sam panagijar, predmet njene lične svojine. O pripadnosti istočnom obredu posebno govori tekst na obodu panagijara. Činjenica da je traku s natpisom, izvedenim tehnikom iskucavanja, naknadno postavio na obod majstor koji je izradio veći dIo okova i granu cijelog relikvijara, jeste ključni pokazatelj toga da je despotica u jednom trenutku dala da se panagijar obnovi, jer je prvobitna traka bila oštećena tokom nošenja. Majstor koji je izveo panagijar i posvetni natpis na poleđini, očito više nije bio prisutan u Barbarinom okruženju, pa je zamjena trake i izrada novog natpisa povjerena onom koji je bio na raspolaganju, a izvori svjedoče da su zlatari djelovali i pri dvoru u Bijeloj Stijeni, utvrđenom gradu u kojem je despot Vuk sa Barbarom najčešće boravio.

Panagijar despotice Barbare Frankopan, kao i svi ostali nosači moštiju, naknadno je uklopljen u trsatski relikvijar, ali nije poznato kada se i pod kojim okolnostima to desilo. Posvetni natpis na panagijaru je ključno svjedočanstvo da je izrađen za potrebe despotice i po njenom nalogu, čime se svrstala među istaknute ktitorke i donatorke, pripadnice visokog roda iz srednjeg vijeka.Natpis na pozađu trsatskog panagijara, izveden u najboljim tradicijama pozne srpske epigrafike, svojom sadržinom ukazuje na ulogu panagijara kao instrumenta molitvenog zaziva despotice za posredovanje, ali i na značaj moštiju kao dijela tog kultnog predmeta. Panagijar je dragocjeno svjedočanstvo o pogledima na svijet poznosrednjovekovnih žena, kako u okviru privatne pobožnosti tako i u aktivnom odnosu u sakupljanju moštiju svetitelja. Šest čestica koje čine sastavni dio panagijara svjedoče o velikom broju relikvija koje su se u raznovrsnim vidovima nabavljale tokom perioda poznog srednjeg vijeka. Okružujući kapsulu za smještaj osvećene panagije, mošti su bile neodvojivi dio panagijara kao sredstva duhovne i tjelesne zaštite despotice Barbare Frankopan Branković. Raskošno opremljen i složenog sadržaja, trsatski panagijar pripada pozno vizantijskim enkolpijama, koje odlikuje tipološka raznovrsnost.

Kritika

U iščitavanju ćiriličkih izgraviranih natpisa na Trsatskom relikvijaru i tumačenju raznih dijelova relikvijara, neki naučnici su pravili greške. Tako je hrvatska istoričarka umjetnosti Arijana Koprčina panagijar pogrešno smatrala panagijom i da je prvobitno pripadao nekom pravoslavnom vladici, iako je na panagijaru posveta srpske despotice Barbare, iz čega se vidi da je ona bila vlasnik i naručilac. Koprčina je usljed nepoznavanja starog jezika, skraćenicu s(ve)toga iz trojičnog zaziva iz natpisa s panagijara čitala kao prilog stoga. Srpski istoričar umjetnosti Branislav Cvetković je u svojoj knjizi Trsatski relikvijar povremeno koristio katoličke izraze: klerici , umjesto klirici, raspelo umjesto raspeće, Marija Magdalena , umjesto Marija Magdalina... Iz nepoznavanja činjenice da se kod pravoslavnih, preko Grka, koristi izraz Magdalina, a kod katolika Magdalena, izveo je pogešan zaključak da je u slučaju natpisa Magdalina na relikvijaru, graver bio ikavac sa dalmatinskim porijeklom.

Vidi još

• Barbara Frankopan Branković
• Bijela Stijena (tvrđava)
• Srbi u Slavoniji

Literatura

• Cvetković, Branislav (2020). Trsatski relikvijar, istorija-epigrafika-ikonografija. Jagodina: Zavičajni muzej Jagodina.