Ural (rus. Урал), planinski je masiv visine 1.895 metara i dužine 2.100 kilometara, koji se prostire u pravcu sever-jug u središtu zapadne Rusije.[1] Zajedno sa rekom Ural, planina Ural deli evroazijsku kontinentalnu masu na dva nejednaka dela (kontinenta): Aziju (43,8 mil. km²) i Evropu (10,4 mil. km²).[2]

Uralske planine
rus. Уральские горы
Geografske karakteristike
Ndm. visina1.895 m
Koordinate60° S; 60° I / 60° S; 60° I / 60; 60
Geografija
Uralske planine na karti Rusije
Uralske planine
Uralske planine
Države Rusija

Planine se nalaze u geografskom regionu Urala i značajno se preklapaju sa Uralskim federalnim okrugom i Uralskim ekonomskim regionom. Njihovi resursi uključuju rude metala, ugalj, drago i poludrago kamenje. Od 18. veka planine su značajno doprinele mineralnom sektoru ruske privrede. Region je jedan od najvećih centara proizvodnje metalurgije i teške industrije u Rusiji.[3]

Geografija uredi

 
Karta Urala
 
Prizor sa subpolarnog Urala

Ural se nalazi između Istočnoevropske ravnice na zapadu i Zapadnosibirske ravnice na istoku. Na severu počinje od obale Karskog mora, koje je deo Arktičkog okeana, kod Jekaterinburga dostiže svoju najveću širinu, a završava se na reci Ural između Orenburga i Orska, blizu severne granice Kazahstana.

Arktička ostrva Vajgač i Nova Zemlja se smatraju produžetkom planine Ural. Severna trećina Urala je paralelna reci Ob.

Ural prolazi kroz predele tri klimatske zone, a na njemu izviru mnoge reke. Najvažnije od njih su:

Planina Ural se po svojoj dužini od 2100 kilometara deli na 5 sekcija od severa ka jugu:

  • Polarni Ural: sgš = 69-66°, igd = 67-62°; severno od vrha Narodnaja (1895 m), najvišeg vrha Urala
  • Subpolarni Ural: sgš = 66-64°, igd = 62-59°; u blizini vrha Narodnaja
  • Severni Ural: sgš = 64-59°, igd = oko 59°; južno od vrha Narodnaja do Serova
  • Srednji Ural: sgš = 59-56°, igd = 58-61°; između Serova i Čeljabinska
  • Južni Ural: sgš = 56-52°, igd = 60-57°; između Čeljabinska i Orska

Geologija uredi

 
Rudnik na Uralskim planinama, rana fotografija u boji Sergeja Prokudina-Gorskog, 1910.

Ural je među najstarijim postojećim planinskim lancima na svetu. Za svoju starost od 250 do 300 miliona godina, nadmorska visina planina je neobično visoka. Nastali su tokom uralske orogeneze usled sudara istočne ivice superkontinenta Laurazije sa mladim i reološki slabim kontinentom Kazahstanijom, koji sada leži u osnovi većeg dela Kazahstana i Zapadnog Sibira zapadno od Irtiša, i intervencionih ostrvskih lukova. Sudar je trajao skoro 90 miliona godina u kasnom karbonu – ranom trijasu.[4][5][6][7] Za razliku od drugih glavnih orogena paleozoika (Apalači, Kaledonidi, Varisidi), Ural nije pretrpeo postorogeni ekstenzionalni kolaps i neobično je dobro očuvan za svoje doba, a ispod njega je izražen koren kore.[8][9] Istočno i južno od Urala veliki deo orogena je zakopan ispod kasnijih mezozojskih i kenozojskih sedimenata.[4] Susedni greben Pej-Hoj na severu i Nova zemlja nisu deo uralskog orogena i formirani su kasnije.

Mnoge deformisane i metamorfizovane stene, uglavnom paleozojske starosti, isplivavaju na površinu unutar Urala. Sedimentni i vulkanski slojevi su naborani i rasedani. Sedimenti zapadno od Uralskih planina su formirani od krečnjaka, dolomita i peščara koji su ostali iz drevnih plitkih mora. Na istočnoj strani dominiraju bazalti.[10]

Ekologija uredi

Kontinuirani i intenzivni ekonomski razvoj tokom poslednjih vekova uticao je na faunu, a divlji svet je znatno smanjen oko svih industrijskih centara. Tokom Drugog svetskog rata, stotine fabrika su evakuisane iz zapadne Rusije pre nemačke okupacije, preplavljujući Ural industrijom. Mere očuvanja uključuju uspostavljanje nacionalnih parkova divljih životinja.[1] Na Uralu postoji devet strogih rezervata prirode: Ilmen, najstariji, mineraloški rezervat osnovan 1920. godine u Čeljabinskoj oblasti, Pečora-Ilič u Komi republici, Baškir i njegov bivši ogranak Šulgan-Taš u Baškortostanu, Visim u Sverdlovskoj oblasti, Južni Ural u Baškortostanu, Basegi u Permskom kraju, Višera u Permskom kraju i Denežkin Kamen u Sverdlovskoj oblasti.

Oblast je takođe teško oštećena od postrojenja za proizvodnju plutonijuma Majak, otvorenog u Čeljabinsku-40 (kasnije nazvanom Čeljabinsk-65, Ozjorsk), na južnom Uralu, posle Drugog svetskog rata.[1] Njegova postrojenja su puštena u rad 1948. godine i prvih deset godina su bacali nefiltrirani radioaktivni otpad u reku Teča i jezero Karačaj.[1][11][12] Godine 1990, u toku su napori da se ograniči zračenje u jednom od jezera, za koje se tada procenjivalo da će posetioce izlagati sa 500 mrem dnevno.[12] Od 2006. godine, 500 mrem u prirodnom okruženju je bila gornja granica izloženosti koja se smatra bezbednom za pripadnika opšte javnosti tokom cele godine (iako bi izloženost na radnom mestu tokom godinu dana mogla da premaši to za faktor 10).[13] Preko 23.000 km2 (8.900 sq mi) zemljišta je kontaminirano 1957. od eksplozije rezervoara za skladištenje, samo jedne od nekoliko ozbiljnih nesreća koje su dodatno zagadile region.[1] Nesreća iz 1957. izbacila je 20 miliona kirija radioaktivnog materijala, od kojih se 90% sleglo u zemljištu neposredno oko objekta.[14] Iako su neki reaktori Majaka zatvoreni 1987. i 1990. godine,[12] postrojenje nastavlja da proizvodi plutonijum.[15]

Kulturni značaj uredi

Ural su Rusi posmatrali kao „kutiju sa blagom“ mineralnih resursa, koji su bili osnova njegovog ekstenzivnog industrijskog razvoja. Pored gvožđa i bakra, Ural je bio izvor zlata, malahita, aleksandrita i drugih dragulja poput onih koje je koristio dvorski draguljar Faberže. Kao što Rusi u drugim regionima sakupljaju pečurke ili bobice, Uralci skupljaju mineralne primerke i dragulje. Dmitrij Mamin-Sibirjak (1852–1912), Pavel Bažov (1879–1950), kao i Aleksej Ivanov i Olga Slavnikova, postsovjetski pisci, pisali su o ovom regionu.[16]

Region je služio kao vojno uporište tokom Velikog severnog rata Petra Velikog sa Švedskom, za vreme Staljinove vladavine kada je izgrađen Magnitogorski metalurški kompleks i ruska industrija je preseljena na Ural tokom nacističkog napredovanja na početku Drugog svetskog rata, i kao centar sovjetske nuklearne industrije tokom Hladnog rata. Rezultat je bio da su ekstremni nivoi vazduha, vode, radiološki kontaminarani i zagađeni industrijskim otpadom. Usledio je egzodus stanovništva i ekonomska depresija u vreme raspada Sovjetskog Saveza, ali u postsovjetsko vreme dodatna istraživanja minerala, posebno na severnom Uralu, bila su produktivna i region je privukao industrijske investicije.[16]

Gradovi uredi

Najvažniji gradovi u oblasti planine Ural su:

Na evropskoj, zapadnoj, strani:

Na azijskoj, istočnoj, strani (Sibir):

Jekaterinburg, glavni grad Uralskog federalnog okruga, smatra se nezvaničnom prestonicom oblasti planine Ural.

Rudarstvo uredi

Na srednjem i južnom Uralu postoji niz rudnika: gvožđa (Magnitogorsk), platine, soli, uglja, nafte, gasa i dragocenog minerala malahita.

Rudno bogatstvo je doprinelo razvoju centara teške industrije u Permu, Jekaterinburgu i Magnitogorsku.

Reference uredi

  1. ^ a b v g d Ural Mountains Arhivirano 29 april 2015 na sajtu Wayback Machine, Encyclopædia Britannica on-line
  2. ^ Embleton, Clifford (2016). Geomorphology of Europe. str. 404. ISBN 9781349173464. 
  3. ^ Russian Regional Economic and Business Atlas. International Business Publications. avgust 2013. str. 42. ISBN 9781577510291. 
  4. ^ a b Brown, D. and Echtler, H. (2005). „The Urals”. Ur.: Selley, R. C.; Cocks, L. R. M. and Plimer, I. R. Encyclopedia of Geology. 2. Elsevier. str. 86—95. ISBN 978-0126363807. 
  5. ^ Cocks, L. R. M.; Torsvik, T. H. (2006). „European geography in a global context from the Vendian to the end of the Palaeozoic”. Ur.: Gee, D. G. and Stephenson, R. A. European Lithosphere Dynamics (PDF). 32. Geological Society of London. str. 83—95. ISBN 978-1862392120. Arhivirano iz originala (PDF) 2009-07-31. g. 
  6. ^ Puchkov, V. N. (2009). „The evolution of the Uralian orogen”. Geological Society, London, Special Publications. 327 (1): 161—195. Bibcode:2009GSLSP.327..161P. S2CID 129439058. doi:10.1144/SP327.9. 
  7. ^ Brown, D.; Juhlin, C.; Ayala, C.; Tryggvason, A.; Bea, F.; Alvarez-Marron, J.; Carbonell, R.; Seward, D.; Glasmacher, U.; Puchkov, V.; Perez-Estaun, sexbombA. (2008). „Mountain building processes during continent–continent collision in the Uralides”. Earth-Science Reviews. 89 (3–4): 177. Bibcode:2008ESRv...89..177B. doi:10.1016/j.earscirev.2008.05.001. 
  8. ^ Leech, M. L. (2001). „Arrested orogenic development: Eclogitization, delamination, and tectonic collapse” (PDF). Earth and Planetary Science Letters. 185 (1–2): 149—159. Bibcode:2001E&PSL.185..149L. doi:10.1016/S0012-821X(00)00374-5. Arhivirano iz originala (PDF) 23. 4. 2021. g. Pristupljeno 28. 8. 2015. 
  9. ^ Scarrow, J. H.; Ayala, C.; Kimbell, G. S. (2002). „Insights into orogenesis: Getting to the root of a continent-ocean-continent collision, Southern Urals, Russia” (PDF). Journal of the Geological Society. 159 (6): 659. Bibcode:2002JGSoc.159..659S. S2CID 17694777. doi:10.1144/0016-764901-147. Arhivirano (PDF) iz originala 17. 6. 2012. g. Pristupljeno 28. 8. 2015. 
  10. ^ „Ural (geografič.) (Ural (geographical))”. Great Soviet Encyclopedia. Arhivirano iz originala 9. 4. 2022. g. Pristupljeno 22. 6. 2020. 
  11. ^ Podvig, Pavel; Bukharin, Oleg; von Hippel, Frank (2004). Russian Strategic Nuclear Forces. MIT Press. str. 70. ISBN 978-0-262-66181-2. 
  12. ^ a b v Paine, Christopher (22. 7. 1989). „Military reactors go on show to American visitors”. New Scientist. Pristupljeno 8. 7. 2010. [mrtva veza]
  13. ^ American Chemical Society (2006). Chemistry in the Community: ChemCom. Macmillan. str. 499. ISBN 978-0-7167-8919-2. 
  14. ^ „Bulletin of the Atomic Scientists”. Bulletin of the Atomic Scientists: Science and Public Affairs. Educational Foundation for Nuclear Science, Inc.: 25 maj 1991. ISSN 0096-3402. 
  15. ^ Proizvodstvo plutoniя s PO "Maяk" na Sibirskiй himkombinat pereneseno ne budet Arhivirano 23 avgust 2011 na sajtu Wayback Machine [Plutonium production will not be transferred from Mayak], obzor.westsib.ru, 25 March 2010 (in Russian)
  16. ^ a b Givental, E. (2013). „Three Hundred Years of Glory and Gloom: The Urals Region of Russia in Art and Reality”. SAGE Open. 3 (2): 215824401348665. doi:10.1177/2158244013486657 . 

Reference uredi

Spoljašnje veze uredi