Učiteljsko pitanje s početka 20. veka

Učiteljsko pitanje s početka 20. veka, nastalo na prostoru Stare Srbije, obuhvatalo je probleme koji su se odnosili na učiteljske razmeštaje i postavljenja, napredovanja u službi i nagrađivanja. Ovo pitanje nastalo je kao posledica sukoba mitropolita Nićifora i srpskih učitelja iz Stare Srbije.[1][2] Započeti s kraja 19. veka, sukobi između srpskih učitelja i raško-prizrenskog mitropolita Nićifora Perića postali su sve učestliji s početka 20. veka. Sukobi su bila izazvani sve češćim kažnjavanjem i bespotrebnim premeštajima, svih učitelja, koji su nakon ulaska u sukob sa mitropolitom kažnjavani premeštajem. Tako je, na primer, učitelj Milan Ilić za 13 godina službovanja premešten 21 put.[1]

Ovo pitanje nastalo je kao posledica sukoba Nićifora Perića mitropolita Eparhije raško-prizrenske i srpskih učitelja iz Stare Srbije.[1]

Ovakvi postupci mitropolita Nićifora izazvali su sve veće nezadovoljstvo među učiteljima, i dostigli kulminaciju 15. novembra 1902. godine, kada su učitelji svoje nezadovoljstvo iskazali u Prizrenu, na održanom zboru, na kome su doneli rezoluciju o zaštiti svojih prava.[3] Nakon što su učitelji posle višemesečnih sukoba, i niza bezuspešnih pojedinačnih pokušaja, shvatili da se samo zajedničkim radom i slogom može stvoriti pogodno tlo za uspešan nacionalno-propagandni rad na prostoru Stare Srbije oni su smirili strasti i našli zajednički jezika sa ministarstvom prosvete i mitropolitom Nićiforem.

Svi akteri učiteljskog pitanja, konačno su shvatili da bi svako drugo rešenje, (koje je po mišljenju učitelja, sve više bilo ugroženo i asimilatorskim i zločinačkim namerama arbanasa tih godina), moglo samo da donese pogubne rezultate po njih i prosvetni sistem i srpsko stanovništvo na prostoru Stare Srbije, svi sukobi i neslaganja su obustavljeni u leto 1904. godine.

Opšta istorija i školstvo Stare Srbije uredi

 

Stara Srbija je geografski termin, nastao u Kneževini Srbiji u 19. veku, za oblasti koje su činile jezgro srednjovekovne Srbije. Ovaj pojam obuhvata Rašku (Sandžak), Kosovo, Metohiju i Vardarsku Makedoniju. Kasnije, tokom 19. veka, Stara Srbija se kao termin učvrstila kao oznaka za zemlju etničkog jezgra i centra srpske srednjovekovne države. Teritorijalno se poklapala sa teritorijom Kraljevine Srbije uz teritorije na jugu, koje su u sastavu Srbije bile u vreme vladavine kralja Milutina. Dakle oblasti Stare Raške, Kosova, Metohije, sliv Binačke Morave i severno Povardarje sa Skopljem do gradova Ohrida, Prilepa i Štipa na jugu. U 19. veku ta teritorija se nalazila pod turskom vlašću omeđena na severu i zapadu granicama slobodnih srpskih država Srbije i Crne Gore, a na jugu i jugoistoku granicama srpske Pećke arhiepiskopije (pre 1346. godine), odnosno južnim međama turskog Skopskog sandžaka (kasnije Kosovskog vilajeta sa sedištem u Prištini, odnosno u Skoplju).

Srpska teritorijalna potraživanja od Turske tokom Srpsko-turskih ratova (1876—1878) obuhvatala su Staru Srbiju, odnosnio Kosovski vilajet koji se unekoliko sa njom poklapao. U periodu od 1885. do 1912. teritorija Stare Srbije je dobila konačni oblik u smernicama srpske spoljne politike i obuhvatala je teritoriju Kosovskog vilajeta i severozapadnog dela Bitoljskog vilajeta. (Rekanska kaza, Prilepska kaza, Debarska kaza i Kičevska kaza). Jovan Cvijić je Staru Srbiju konačno omeđio granicama države kralja Milutina vodeći se teritorijama koje su evropski geografi 16-18. veka označavali kao Srbiju.[4]

Vilajet Kosova (1877-1912), bila je velika politička i administrativna jedinica na površini od 24.000 kvadratnih kilometara podeljen na sandžake, kazase i nahije. Pored hrišćanskih pravoslavnih Srba i muslimana Albanaca, njegovo stanovništvo činio je i značajan broj muslimana, bugara, etničkih Turaka, Vlaha i Grka. Prema podacima o vilajetu Kosova, sa Prištinom (do 1888.) i Skopljem (1888-1912) Albanaci, uglavnom muslimani, činili su manje od polovine stanovništva ovog prostora, do kasnih 1870-ih godina.[5]

Etnička slika Metohije trajno se poremetila na štetu Srba nakon 1878. godine. Prema austrougraskoj statistici iz 1903, u Pećkom sandžaku je živelo 16,4% pravoslavnih Srba, 9,2% Srba muslimana, 6,4% Albanaca katolika i 66,6% Albanaca muslimana. Radi očuvanja preostalog srpskog pravoslavnog življa država Srbija obezbedila je mrežu konzulata, kao i škole sa srpskim učiteljima. Međutim realizacija ovih aktivnosti bila je veoma teška bez postojanja srpskog vladike. Jelinizacija episkopata Pećke patrijaršije počela je još pre njenog ukidanju 1766, a od 1830. godine. U Prizrenu je mitropolit bio neprekidno Grk. Tek 1896, srpske vlada je posle smrti Meletija (Meletios), poslednjeg grčkog mitropolita u Prizrenu, uspela da usklađenim diplomatskim naporima uz pomoć Cetinja, i podrške Ruske ambasade u Carigradu, dobije saglasnost za imenovanje srpskog velikodostojnika, Dionisija Petrović (1896-1900), za poglavara Raško-Prizrenske mitropolije.[6]

U skladu sa Beogradskom vladom, novi mitropolit, kao i njegov naslednik Nićifor Perić (1901-1911), sproveli su široku reorganizaciju crkvenih i obrazovnih institucija hrišćanskih Srba u Staroj Srbiji. Reorganizacija je dovela do otvoranja novih škola, osnivanje novih crkvenih zajednica, i koordiniranog rada od značaja za nacionalno pitanje Srba širom Stare Srbije.[7]

Na ovom prostoru o Srbima i njihovom školovanju sve do osnivanja srpskog konzulata u Prištini (1889. godine),[8] brigu je vodila mitropolija u Prizrenu. Kada je nadležnost za rešavanje svih statusnih pitanja učitelja na prostoru Stare Srbije, odlukom srpske vlade, prešla iz nadležnosti mitropolije u Prizrenu i iz crkveno-školskih opština u nadležnost Ministarstva inostranih dela Srbije.[9]

Međutim, i pored ove odluke, mitropolij u Prizrenu nastavila je da rešava kadrovska i druga školska pitanja na području Stare Srbije. Deo školskih nadzornika koji su vršili revizije po školama, bili su postavljeni od strane Raško-prizrenske mitropolije. Tako su prema mišljenju učitelja, izveštaji koje su oni slali konzulatu u Prištini, o pojedinim učiteljima mogli su da kreiraju onakvu sliku kakva je odgovarala Prizrenskoj mitropoliji. Ministarstvo inostranih dela Srbije, prilikom razmeštaja učitelja tražilo mišljenje i predloge za popjedine učitelje. U slučajevima kada predlozi nisu bili dostavljeni od strane revizora, obaveštenja o potrebama premeštaja učitelja Ministarstvo je tražilo mišljenje od javorske i raške carinarnice, ili od srpskog konzulata u Prištini.[10]

Mitropolit Nićifor Perić (1901—1911), hirotonisan u Carigradu 21. januara 1901.godine — bio je sušta suprotnost svome prethodniku Dionisiju (uglavnom po temperamentu!). Mahom je boravio u Prištini. Nastavio je rad svoga prethodnika, a osobito je „značajan i zaslužan zbog otvaranja škola (srpskih!) i rada na jačanju nacionalne svesti u svojoj eparhiji". Za njegove kontroverzne stavovove vezano je „Učiteljsko pitanje“ i tzv. „Dečansko pitanje", zbog čega je došao u sukob sa vladom Srbije, „te od njega (ona) kategorički zatraži da podnese ostavku na mitropolitsku stolicu. A on, valjda, sit borbe, podnese je i Patrijaršija, pod uticajem Srbije, uvaži mu je marta 1911. Za administratora raško-prizrenske mitropolije postavljen je arhimandrit Sava, rodom iz Tetova.

Tok događaja uredi

Učiteljsko pitanje, kao neka vrsta bunta, nastalo je kao posledica sukoba mitropolita Nićifora i srpskih učitelja iz Stare Srbije. Započeti s kraja 19. veka, sukobi između srpskih učitelja i raško-prizrenskog mitropolita Nićifora Perića koji su postali sve učestliji nastali su s početka 20. veka, zbog sve češćeg kažnjavanja i bespotrebnog premeštaja, svih učitelja, koji su nakon ulaska u sukob sa mitropolitom kažnjavani premeštajem, u druge škole gradove i sela.

Postupci mitropolita Nićifora koji su skraja 1902. izazvali kulminaciju nezadovoljstva među učiteljima Stare Srbije, 15. novembra 1902. godine, rezultovali su zborom nezadovoljnih učitelja u Prizrenu i donošenjem sledeća rezolucija:[3]

Sličan zbor učitelji su održali u Prištini 8. decembra 1902. Nakon što je na na stranu učitelja početkom 1903. godine stao rektor Bogoslovsko-učiteljske škole u Prizrenu, Stevan M. Dimitrijević, sukob se još više zakomplikovao.[11]

Da bi rešili ovu situaciju i time sprečili preteću i potpuno blokadu izvođenje nastave, Srpski kraljevski konzulat u Prištini je 7. februara 1903. godine, izričito naredio premeštenim učiteljima da u roku od 8 dana moraju biti na novim dužnostima.[12]

Oba održana protesta učitelja izazvala su ishitrenu i opštu reakciju mitropolita Nićifora. On je nekoliko učitelja izbacio iz službe, neke novčano kaznio, a preko svojih prosvetnih organa izvršio je pritisak na pojedine učitelje, sa namerom da oni povuku svoje potpise sa rezolucije učitelja.[13] Takođe o sukobu sa sa svojim protivnicima, Nićifor je februara 1903. godine obavestio srpskog konzula u Skoplju. Nićifor je u pismu naveo: da je ruski konzul u Prizrenu na strani njegovih protivnika, a da bi u cilju smirivanja strasti i zavođenja reda, trebalo udaljiti iz Prizrena rektora Bogoslovsko-učiteljske škole Stevana Dimitrijevića.

Ni Prizrenski učitelji nisu sedeli skrštnih ruku, pa su početkom jula 1903. godine poslali pismo carigradskom patrijarhu Joakimu III, u kome su istakli da je mitropolit Nićifor 15 meseci odsutan iz Prizrena i da u njegovoj eparhiji izbijaju svađe, dok u crkvama i manastirima vlada nered.[14]

Ministarstvo inostranih dela Srbije je 14. septembra 1903. godine, kako bi smirilo situaciju i omogućilo otpočinjanje školske godine na vreme, poslalo konačni raspored učitelja za školsku 1903/1904. godinu,[15] što nije naišlo na odobravanje kod mitropolita Nićifora, koji je kategorički odbio da izvršiti razmeštaj učitelja.[16]

U pokušaju da urazumi mitropolita Nićifora ministar inostranih dela Andra Nikolić poslao je pismo srpskom konzulatu u Prištini (2. decembra 1903. godine) u kojem je izneo svoje viđenje sukoba izbilih na liniji mitropolija-učitelji, i u njemu naveo da sve to što se zbiva ide na štetu političko-prosvetnog rada Srbije u Staroj Srbiji... kao i da mitropolit nije vodio računa o smirivanju stanja, nego je, naprotiv, stalno pokazivao sklonost da samostalno radi mimo uputstva dobijenih iz Srbije... i podvukao da mitropolit Nićifor treba da bude upoznat sa sledećim:

I na ovu intervenciju i pokušaje srpske valde da smiri situaciju, odnosi između mitropolije i učitelja nisu se popravili. Februara 1904. godine, Nićifor je srpskom konzulatu u Prištini i konzulu Markoviću, stavio na znanja...da pojedine učitelje neće trpeti u školama svoje eparhije.[15] tj. da neće raditi saglasno sa naredbama iz Ministarstva. Mitropolit je bio odlučan u tome da ukloni sve učitelje koje je Ministarstvo rasporedom postavilo, i na njihova mesta postavi „svoje kandidate“ za učiteljska mesta.[18]

I pored toga što je prema turskim propisima, mitropolija je bila dužna da šalje diplome svih srpskih učitelja iz Stare Srbije na potvrđivanje u mearnfat u Skoplju, Nićifor, to nije činio tj. nije slao diplome onih učitelja koji su mu se zamerili. Time je mitropolit Nićifor izložio progonima i represalijama od strane turskih vlasti, po njemu nepodobne učitelje..[18] O posledicama Nićiforovih represalija najbolje govori ovaj citat:

Ova situacija se sve više negativno odražavala na rad srpskih škola na Kosovu i Metohiji od 1902 do 1904. godini. Tako je npr. u vučitrnskim i prištinskim osnovnim školama, nastava ne samo otežano izvođena, več ponekad i sa povremenim prekidima.

Rasplet uredi

Konačno je tokom leta 1904. godine došlo do smirivanja strasti između učitelja i raško-prizrenskog mitropolita Nićifora Perića. Na smirivanje situacije uticali su sledeći činioci:

  • Stav Ministarstva inostranih dela Srbije koji je mitropolitu jasno stavio do znanja da se svaka naredba pristigla iz Ministarstva, kao i svaka preporuka poslata iz konzulata u Prištini i Skoplju i poslanstva u Carigradu, a koja se tiče školstva, mora strogo poštovati.
  • Kraj školske godine i predstojeća letnja pauza, koja je donekle uticala na odustajanje od čvrstih stavova sukobljenih strana u pogledu Učiteljskog pitanja.
  • Promena (pogoršanje) političko-bezbednosna situacija u Staroj Srbiji, tokom leta 1904. Naime arbanaške kačačke čete preplavile su Staru Srbiju, koristeći se nezainteresovanošću turskih vlasti da zavedu red i mir na Prostoru Kosova i Metohije, Arbanasi su ubijali, pljačkali, otimale srpske devojke, i zaktevali globu od srpski sela.[20]

Sve je ovo delovalo na ujedinjujuće na sve učesnike Učiteljskog pitanja, koji su shvatili da samo dobrom organizovanošću i zajedničkim radom i slogom mogu stvoriti pogodno tlo za uspešan nacionalno-propagandni rad. Svako drugo rešenje moglo im je samo doneti pogubne rezultate. Zahvaljujući jedinstvu prosvete i crkve počev od kraja 1903. godine, u narednih nekoliko godina, na prostorima Stare Srbije otvoren je veći broj srpskih škola..[18]

Izvori uredi

  1. ^ a b v Jagoš K. Đilas, Srpske škole na Kosovu od 1856. do 1912., Priština 1969, 246.
  2. ^ Arhiv Srbije, Ministarstvo inostranih dela, Prosvetno-propagandno odeljenje u daljem tekstu AS, MINDS, P. P. 1890, III, Skoplje, 19. VIII 1904.
  3. ^ a b Arhiv Kosova i Metohije, Zbirka Dušana Nekića, HHXIII /2N III 316-1902.
  4. ^ J. Cvijić, Sabrana dela knj. 8, Osnove za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije, Beograd 1995, 52-64.
  5. ^ Miloš Jagodić, Srpsko-albanski odnosi u Kosovskom vilajetu, 1878–1912 (Belgrade: Zavod za udžbenike, 2009).
  6. ^ Slobodan G. Marković Dečansko pitanje - drugi tom Kosovske trilogije Dušana T. Batakovića
  7. ^ Novak Ražnatović, Rad vlade Crne Gore i Srbije na postavljanju srpskih mitropolita u Prizrenu i Skoplju 1890–1902. godine, Istorijski zapisi XXII/2 (1965), 218–275; Istorija srpskog naroda, vol. VI-1, 303–305
  8. ^ Istorija srpskog naroda, knjiga VI-1, 277.
  9. ^ Peruničić, Branko. Svedočanstvo o Kosovu 1901–1913. Beograd: Naučna knjiga, 1988.
  10. ^ D. Bogdanović, Knjiga o Kosovu, Spec. Eds. DLXVI (Belgrade: Serbian Academy of Sciences and Arts, 1985)
  11. ^ Arhiv Srbije, Ministarstvo inostranih dela, Prosvetno-propagandno odeljenje, No 12, Priština 9. I 1903.
  12. ^ Arhiv Srbije, Ministarstvo inostranih dela, Prosvetno-propagandno odeljenje, No 12, Priština 9. II 1903.
  13. ^ Arhiv Srbije, Ministarstvo inostranih dela, Prosvetno-propagandno odeljenje, 1903, R/Č, Gornje Selo, 13. XII 1902.
  14. ^ Zoran Đorđević, Političko prosvetna delatnost Srbije na Kosovu i Metohiji u XIX i početkom HH veka, Prizren, 1933, 194-197.
  15. ^ Arhiv Srbije, Ministarstvo inostranih dela, Prosvetno-propagandno odeljenje, [12] AS MNDS, PP, 1903, R/Č, No 3810, Beograd, 14. IH 1903.
  16. ^ Arhiv Srbije, Ministarstvo inostranih dela, Prosvetno-propagandno odeljenje, Priština, Telegram od 9. H 1903.
  17. ^ Arhiv Srbije, Ministarstvo inostranih dela, Prosvetno-propagandno odeljenje, I/24, PP No 100, Priština 3. II 1904.
  18. ^ a b v Arhiv Srbije, Ministarstvo inostranih dela, Prosvetno-propagandno odeljenje, Telegram, Priština 3. II 1904.
  19. ^ Arhiv Kosova i Metohije, Fond Jovana Jovanovića Pižona, br. 3642, Gnjilane, 21. VI 1904.
  20. ^ Arhiv Srbije, Ministarstvo inostranih dela, Prosvetno-propagandno odeljenje, 1904, 437, PP No 625, Priština, 31.VII 1904.

Literatura uredi

  • Slaviša Nedeljković, Učiteljsko pitanje (problemi izazvani premeštajima srpskih učitelja u Staroj Srbiji početkom XX veka) Filozofski fakultet, Niš, UDK 371.12 (497.11) (0.91)
  • Istorija srpskog naroda, vol. VI-1 (Beograd: Srpska književna zadruga, 1983)
  • Janićije Popović, Život Srba na Kosovu i Metohiji 1812–1912 (Beograd: Narodna knjiga, 1987)