Vojna strategija je skup ideja koje sprovode vojne organizacije za ostvarivanje željenih strateških ciljeva.[1] Pojam strategija, koji je izveden iz grčke reči strategos, ušao je u upotrebu tokom 18. veka,[2] i u to vreme je imao uže značenje kao „umetnost generala”,[3] ili „umetnost rukovođenja” trupama.[4] Vojna strategija se bavi planiranjem i vođenjem kampanja, kretanjem i raspoređivanjem snaga i obmanom neprijatelja.

Otac modernih zapadnih strateških studija, Karl fon Klauzevic (1780-1831), vojnu strategiju je definisao kao „korišćenje bitki za okončavanje rata”. Definicija B. H. Lidela Harta stavila je manje naglaska na bitke, definišući strategiju kao „umetnost distribucije i primene vojnih sredstava radi ispunjenja ciljeva politike”.[5] Stoga su obojica dala prednost političkim ciljevima nad vojnim ciljevima.

Sun Cu (544-496 pne) često se smatra ocem istočne vojne strategije i snažno je uticao na kinesku, japansku, korejsku i vijetnamsku istorijske i moderne ratne taktike.[6] Sun Cuovo Umeće ratovanja je postalo popularno i praktično je korišteno i u zapadnom društvu. Ono nastavlja da utiče na mnoga takmičarska nastojanja u Aziji, Evropi i Americi, uključujući kulturu, politiku,[7][8] i poslovanje,[9] kao i moderno ratovanje. Istočna vojna strategija razlikuje se od zapadne, jer se više fokusira na asimetrično ratovanje i obmane.[6]

Strategija se razlikuje od taktike, u tome da se strategija odnosi na upošljavanje svih vojnih sposobnosti jedne države putem visokog nivoa i dugoročnog planiranja, razvoja i nabavki radi garantovanja bezbednosti ili pobede. Taktika je vojna nauka koja se koristi za osiguranje ciljeva definisanih kao deo vojne strategije; posebno metoda kojima se ljudi, oprema, letelice, brodovi i oružje koriste i usmeravaju protiv neprijatelja.[10]

Osnove уреди

Vojna strategija je planiranje i sprovođenje borbe između grupa naoružanih protivnika. Strategija, koja je potdisciplina ratnih dejstava i spoljne politike, glavno je sredstvo za osiguranje nacionalnih interesa. Ona je šira u pogledu perspektive od vojne taktike, koja uključuje raspoređivanje i manevar jedinica na određenom moru ili bojnom polju,[11] ali je uža od velike strategije koja se inače naziva nacionalnom strategijom, a koja je sveukupna strategija najvećih organizacija poput nacionalna država, konfederacija ili međunarodnih saveza, i uključuje upotrebu diplomatskih, informacionih, vojnih i ekonomskih resursa. Vojna strategija obuhvata upotrebu vojnih resursa, kao što su ljudi, oprema i informacije protiv neprijateljskih resursa radi sticanja nadmoći ili smanjenja protivnikove volje za borbom, razvijene na osnovu recepata vojne nauke.[12]

NATO-va definicija strategije je „predstavljanje načina na koji treba razvijati i primenjivati vojnu silu radi postizanja nacionalnih ciljeva ili ciljeva grupe nacija”.[13] Strategija se može podeliti na veliku strategiju, geopolitičku po obimu i vojnu strategiju, koja ciljeve geopolitičke politike pretvara u vojno ostvarljive ciljeve i kampanje. Feldmaršal Vikont Alanbruk, načelnik imperijalnog generalštaba i kopredsednik komiteta kombinovanih šefova odoblja anglo-američkih snaga tokom većeg dela Drugog svetskog rata, opisao je umetnost vojne strategije kao: „... izvesti iz [političkog] cilja seriju vojnih objektiva koje treba ostvariti: proceniti ove objektive prema vojnim zahtevima koje stvaraju i preduslovima koje će verovatno zahtevati njihovo postizanje: da se usklade raspoloživi i potencijalni resursi sa zahtevima i da se iz ovog procesa formira koherentan obrazac prioriteta i racionalan tok delovanja.”[14] Feldmaršal Montgomeri je to sažeo na sledeći način: „Strategija je veština distribucije i primene vojnih sredstava, poput oružanih snaga i zaliha, radi ispunjenja ciljeva politike. Taktika predstavlja raspoređivanje i kontrolu vojnih snaga i tehnika u stvarnim borbama. Ukratko: strategija je veština vođenja rata, taktika - umetnost borbe.”[15]

Reference уреди

  1. ^ Gartner 1999, стр. 163
  2. ^ Carpenter 2005, стр. 25
  3. ^ Matloff 1996, стр. 11
  4. ^ Wilden 1987, стр. 235
  5. ^ Liddell Hart, B. H. Strategy London:Faber, 1967 (2nd rev ed.) p. 321
  6. ^ а б Matti Nojonen, Jymäyttämisen taito. Strategiaoppeja muinaisesta Kiinasta. [Transl.: The Art of Deception. Strategy lessons from Ancient China.] Gaudeamus, Finland. Helsinki (2009) ISBN 978-952-495-089-3.
  7. ^ Scott, Wilson (7. 3. 2013), „Obama meets privately with Jewish leaders”, The Washington Post, Washington, DC, Архивирано из оригинала 24. 7. 2013. г., Приступљено 22. 5. 2013 
  8. ^ „Obama to challenge Israelis on peace”, United Press International, 8. 3. 2013, Приступљено 22. 5. 2013 
  9. ^ Garner, Rochelle (16. 10. 2006), „Oracle's Ellison Uses 'Art of War' in Software Battle With SAP”, Bloomberg, Архивирано из оригинала 11. 4. 2012. г., Приступљено 18. 5. 2013 
  10. ^ „Strategy vs. Tactic”. diffen.com. Приступљено 30. 9. 2014. 
  11. ^ Headquarters, Department of the Army (27. 2. 2008). FM 3–0, Operations (PDF). Washington, DC: GPO. ISBN 9781437901290. OCLC 780900309. Архивирано из оригинала (PDF) 02. 12. 2012. г. Приступљено 31. 8. 2013. 
  12. ^ School of Advanced Air and Space Studies.
  13. ^ AAP-6(V) NATO Glossary of Terms and Definitions
  14. ^ British Defence Doctrine, Edition 3, 2008
  15. ^ Field-Marshal Viscount Montgomery of Alamein, A History of Warfare, Collins. London, 1968

Literatura уреди

Spoljašnje veze уреди

  •   Медији везани за чланак Vojna strategija на Викимедијиној остави