Bjelice је jedno od devet crnogorskih plemena Katunske nahije. To su bila plemena: Cetinjsko, Njeguši, Ćeklići, Cuce, Ozrinići (Čevo), Pješivci, Zagarač i Komani. Danas je "Bjelice" i geografska odrednica i odgovara teritoriji nekadašnjeg plemena.[1]

Стара Црна Гора и њена племена.

Bjelice se kao teritorija prvi put pominju 1430. godine, o čemu piše češki istoričar Konstantin Jireček ("de zente Bielice"). Godine 1431. se pominju i u kotorskim zapisima. U turskom defteru iz 1521. godine se o njima piše kao o selu od 80 kuća i četiri zaseoka: Lješev Stup (Lješev Stub), Prediš, Rešna (Resna) i Staković.[2] Prema narodnom predanju, Velje Cuce, Bajice, Bjelice i još neka plemena vode porijeklo od kosovskih junaka Orlovića, tj. od braće Pavla Orlovića, koji su se, bježeći od Turaka poslije Kosovske bitke prvo naselili u Gacku i okolnim mjestima (Čarađe, Bjeletaci), a docnije prešli u Banjane, i konačno na prostore Stare Crne Gore - Cuca, Bjelica, Bajica i još nekih bratstava i plemena.[3]

Prostor na kome je živjelo pleme Bjelice nalazi se na 20-50 km sjeverozapadno od Cetinja. Ovaj prostor je u prosjeku velike nadmorske visine (800-900 m) i sa svih strana je okružen visokim planinama - Čelinac (1300 m), Štavor (Stavor) (1200 m) i Čevski lisac (1100 m).

Pleme Bjelice djelilo se na Donje i Gornje Bjelice. Kao i sva veća crnogorska plemena, i ovo se sastojalo iz mnogobrojnih bratstava i rodova. Najpoznatije i najstarije bratstvo su Milići[4], a među starijima su i Abramovići, Andrići, Pejovići, Jovanovići, Kuzmani, Lončarevići, Popivode, Tomići, Vukčevići, Vušurovići, Mikulići i Crvenice. Broj bratstava i rodova je znatno veći.[1][2][3]

Prezime "Bjelica" nose osobe koje vode porijeklo iz plemena Bjelica. Veliki broj iseljenika je uzimao "Bjelica" za svoje prezime i otud je to prezime prisutno u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, i u manjem dijelu u Hrvatskoj.

Znameniti Bjelice уреди

Vidi još уреди

Reference уреди

Dubljević, prof Risto -Bratstvo Dubljevića[3]

Milić, dr Đorđije - Bratstvo Milić[1]

Milić, mr Slavko - Sajt dijela bratstva Milića[4]

Tokovi br. 1-2, J.U. Centar za kulturu Berane[2]

  1. ^ а б в Milić, Đorđije (2008). Bratstvo Milića. Narodna Knjiga. 
  2. ^ а б в Slavko, Milić (2021). Tokovi. Berane: JU Centar za kulturu Berane. стр. 81—91. 
  3. ^ а б в Dubljević, Risto (2019). Bratstvo Dubljević. Nikšić: Risto Dubljević. ISBN 978-9940-9969-0-1. 
  4. ^ а б Milić, Slavko (11. 01. 2022). „Milići iz Bjelica”. Slavko Milić. 

Spoljašnje veze уреди