Nauka o materijalima je interdisciplinarna nauka, koja izučava osobine materije i njenu primenu na razna područja nauke i inženjerstva. Ona se koristi elementima primenjene fizike i hemije, kao i hemijskog, mehaničkog, građevinskog i električnog inženjerstva.[1][2][3] Kako je pažnja medija u sve većoj meri usredsređena na nanonauku i nanotehnologiju, nauka o materijalima dobija sve veći značaj na svim univerzitetima.

Prikaz dva fulerenska zupčanika

Istorija уреди

 
A late Bronze Age sword or dagger blade

Čitave ere u istoriji Zemlje dobijale su naziv po materijalu, koji je tada bio najzastupljeniji: kameno doba, bronzano doba i doba čelika su primeri. Nauka o materijalima je jedna od najstarijih formi inženjerstva i primenjene nauke.[4] Savremena nauka o materijalima izrasla je, direktno, iz metalurgije, dok je metalurgija izrasla iz rudarstva. Pivotalno otkriće u razumijevanju materijala dogodilo se u kasnom 19. veku, kada je Vilard Gibs pokazao da termodinamičke osobine atomske strukture u raznim fazama uslovljavaju fizička svojstva materijala.[5] Značajni elementi savremene nauke o materijalima su ishod svemirske trke: shvatanje i inženjerstvo metalnih legura i ostalih materijala, koji su ulazili u konstrukcije svemirskih vozila. Nauka o materijalima je omogućila ova istraživanja, te je učestvovala i u razvoju drugih revolucionarnih tehnologija, kao što su plastika, poluprovodnici i biomaterijali.

Pre 60-tih godina 20. veka (u nekim slučajevima i decenijama kasnije), delovi nauke o materijalima bili su nazivani metalurškim, zbog naglaska na upotrebi metala iz 19. i ranog 20. veka. Od tada, ova nauka se proširila, te danas obuhvata sve vrste materijala, uključujući: keramiku, polimere, poluprovodnike, magnetne materijale, materijale za medicinske implante, te biološke materijale.

Rast nauke o materijalima u Sjedinjenim Državama je delimično katalizovan od strane Agencije za napredne istraživačke projekte, koja je finansirala niz univerzitetskih laboratorija u ranim 1960-im, „kako bi proširila nacionalni program osnovnih istraživanja i obuke u naukama o materijalima.”[6] U poređenju sa mašinstvom, nova oblast nauke o materijalima fokusirala se na rešavanje materijala sa makro nivoa i na pristup da se materijali dizajniraju na osnovu znanja o ponašanju na mikroskopskom nivou.[7] Zbog proširenog znanja o vezi između atomskih i molekularnih procesa, kao i ukupnih svojstava materijala, dizajn materijala je počeo da se zasniva na specifičnim željenim osobinama.[7] Polje nauke o materijalima se od tada proširilo na sve klase materijala, uključujući keramiku, polimere, poluprovodnike, magnetne materijale, biomaterijale i nanomaterijale, generalno klasifikovane u tri različite grupe: keramiku, metale i polimere. Istaknuta promena u nauci o materijalima tokom poslednjih decenija je aktivna upotreba kompjuterskih simulacija za pronalaženje novih materijala, predviđanje svojstava i razumevanje fenomena.

Osnove уреди

 
Paradigma materijala predstavljena u obliku tetraedra

Materijal se definiše kao supstanca (najčešće čvrsta, ali se mogu uključiti i druge kondenzovane faze) koja je namenjena da se koristi za određene primene.[8] Postoji bezbroj materijala oko nas; mogu se naći u bilo čemu, od zgrada i automobila do svemirskih letelica. Glavne klase materijala su metali, poluprovodnici, keramika i polimeri.[9] Novi i napredni materijali koji se razvijaju uključuju nanomaterijale, biomaterijale[10] i energetske materijale.

Osnova nauke o materijalima je proučavanje interakcije između strukture materijala, metoda obrade za izradu tog materijala i rezultujućih svojstava materijala. Kompleksna kombinacija ovih proizvoda daje performanse materijala u specifičnoj primeni. Mnoge karakteristike na mnogim skalama dužine utiču na performanse materijala, od sastavnih hemijskih elemenata, njegove mikrostrukture i makroskopskih karakteristika od obrade. Zajedno sa zakonima termodinamike i kinetike, naučnici koji se bave materijalima teže razumevanju i poboljšanju materijala.

Struktura уреди

Struktura je jedna od najvažnijih komponenti oblasti nauke o materijalima. Sama definicija ove oblasti smatra da se bavi istraživanjem „odnosa koji postoje između struktura i svojstava materijala“.[11] Nauka o materijalima ispituje strukturu materijala od atomske skale, pa sve do makro skale.[4] Karakterizacija je način na koji naučnici ove oblasti ispituju strukturu materijala. Ovo uključuje metode kao što su difrakcija rendgenskim zracima, elektronima ili neutronima, i različite oblike spektroskopije i hemijske analize kao što su Ramanova spektroskopija, energetski disperzivna spektroskopija, hromatografija, termalna analiza, analiza elektronskim mikroskopom itd.

Struktura se proučava na sledećim nivoima.

Atomska struktura уреди

Atomska struktura se bavi atomima materijala i načinom na koji su raspoređeni da nastanu molekuli, kristali, itd. Veliki deo električnih, magnetnih i hemijskih svojstava materijala proizilazi iz ovog nivoa strukture. Uključene skale dužine su u angstromima (Å). Hemijska veza i atomski raspored (kristalografija) su fundamentalni za proučavanje svojstava i ponašanja bilo kog materijala.

Vezivanje уреди

Da bi stekao potpuno razumevanje strukture materijala i kako je ona povezana sa svojim svojstvima, naučnik o materijalima mora da prouči kako su različiti atomi, joni i molekuli raspoređeni i povezani jedni sa drugima. Ovo uključuje proučavanje i upotrebu kvantne hemije ili kvantne fizike. Fizika čvrstog stanja, hemija čvrstog stanja i fizička hemija su takođe uključeni u proučavanje vezivanja i strukture.

Kristalografija уреди
 
Kristalna struktura perovskita sa hemijskom formulom ABX3[12]

Kristalografija je nauka koja ispituje raspored atoma u kristalnim čvrstim materijama. Kristalografija je koristan alat za naučnike o materijalima. U pojedinačnim kristalima efekte kristalnog rasporeda atoma je često lako videti makroskopski, jer prirodni oblici kristala odražavaju atomsku strukturu. Dalje, fizička svojstva su često kontrolisana kristalnim defektima. Razumevanje kristalnih struktura je važan preduslov za razumevanje kristalografskih defekata. Materijali se uglavnom ne javljaju kao pojedinačni kristali, već u polikristalnom obliku, kao agregat malih kristala ili zrna različite orijentacije. Zbog toga, metoda difrakcije praha, koja koristi uzorke difrakcije polikristalnih uzoraka sa velikim brojem kristala, igra važnu ulogu u određivanju strukture. Većina materijala ima kristalnu strukturu, ali neki važni materijali ne pokazuju pravilnu kristalnu strukturu. Polimeri pokazuju različite stepene kristalnosti, a mnogi su potpuno nekristalini. Staklo, neka keramika i mnogi prirodni materijali su amorfni, ne poseduju nikakav dalekosežni poredak u svom atomskom rasporedu. Proučavanje polimera kombinuje elemente hemijske i statističke termodinamike da bi dalo termodinamičke i mehaničke opise fizičkih svojstava.

Vidi još уреди

Reference уреди

  1. ^ Ashby, Michael; Shercliff, Hugh; David Cebon (2007). Materials: engineering, science, processing and design (1st изд.). Butterworth-Heinemann. ISBN 978-0-7506-8391-3. 
  2. ^ Askeland, Donald R.; Pradeep P. Phulé (2005). The Science & Engineering of Materials (5th изд.). Thomson-Engineering. ISBN 978-0-534-55396-8. 
  3. ^ Callister, Jr., William D. (2000). Materials Science and Engineering – An Introduction (5th изд.). John Wiley and Sons. ISBN 978-0-471-32013-5. 
  4. ^ а б Defonseka, Chris (2020). Polymer Fillers and Stiffening Agents: Applications and Non-traditional Alternatives (на језику: енглески). Berlin: Walter de Gruyter GmbH & Co KG. стр. 31. ISBN 978-3-11-066999-2. 
  5. ^ Psillos, Dimitris; Kariotoglou, Petros (2015). Iterative Design of Teaching-Learning Sequences: Introducing the Science of Materials in European Schools (на језику: енглески). Dordrecht: Springer. стр. 79. ISBN 978-94-007-7807-8. 
  6. ^ Martin, Joseph D. (2015). „What's in a Name Change? Solid State Physics, Condensed Matter Physics, and Materials Science” (PDF). Physics in Perspective. 17 (1): 3—32. Bibcode:2015PhP....17....3M. S2CID 117809375. doi:10.1007/s00016-014-0151-7. 
  7. ^ а б Channell, David F. (2017). A History of Technoscience: Erasing the Boundaries between Science and Technology (на језику: енглески). Oxon: Routledge. стр. 225. ISBN 978-1-351-97740-1. 
  8. ^ "For Authors: Nature Materials" Архивирано 2010-08-01 на сајту Wayback Machine
  9. ^ Callister, Jr., Rethwisch. "Materials Science and Engineering – An Introduction" (8th ed.). John Wiley and Sons, 2009 pp.5–6
  10. ^ Callister, Jr., Rethwisch. Materials Science and Engineering – An Introduction (8th ed.). John Wiley and Sons, 2009 pp.10–12
  11. ^ Zagorodni, Andrei A. (2006). Ion Exchange Materials: Properties and Applications (на језику: енглески). Amsterdam: Elsevier. стр. xi. ISBN 978-0-08-044552-6. 
  12. ^ A. Navrotsky (1998). „Energetics and Crystal Chemical Systematics among Ilmenite, Lithium Niobate, and Perovskite Structures”. Chem. Mater. 10 (10): 2787—2793. doi:10.1021/cm9801901. 

Literatura уреди

Spoljašnje veze уреди