Les Trente Glorieuses (na francuskom doslovno „Slavnih trideset”) je izraz koji se koristi za period francuske istorije koji je okvirno trajao od 1945. do 1973. godine, a koga je karakterisao izuzetno visoki i kontinuirani rast ekonomije, a koji se odrazio kroz visoku zaposlenost, visoke plate, kao i visoke prihode države koja ga je iskoristila za mnoge spektakularne infrastrukturne projekte, kao i jačanje socijalne države, a što je za posledicu imalo kontinuirani porast opšteg životnog standarda.[1] Prvi put ga je iskoristio demograf Žan Furastie kao naslov svoje knjige „Les Trente Glorieuses, ou la révolution invisible de 1946 à 1975” (srp. „Slavnih trideset, ili nevidljiva revolucija od 1946. do 1975.”) objavljene 1979. godine, pri čemu je inspiraciju pronašao u izrazu „Slavna tri” koji se koristio za tri dana Julske revolucije (27.— 29. jul 1830).

Kao početak perioda se obično navodi primena Maršalovog plana, odnosno korištenje američke finansijske pomoći u svrhu obnove zemlje razorene i ekonomski unazađene Drugim svetskim ratom. Od 1947. pa nadalje se u Francuskoj beležio stalni porast ekonomske aktivnosti, a koji se odrazio ne samo kroz opšti porast blagostanja, nego i kroz trendove nastavka industrijalizacije i urbanizacije, odnosno smanjenje broja stanovnika ruralnih departmana nauštrb velikih gradova, posebno Pariza, kao i uvođenje dotada luksuznih uređaja kao što su telefoni, televizori, frižideri, mašine za pranje veša i sl. u gotovo svako francusko domaćinstvo[2], te načelno značajno povećanje vlasništva i pogodnosti,[3][4][5] izrazito za francusku radničku klasu.[6] Prema različitim istraživanjima, stvarna kupovna moć prosečne francuske radničke plate je porasla za 170% između 1950. i 1975. godine, dok je sveukupna privatna potrošnja porasla za 174% u periodu 19501974. godine.[7]

Ti su procesi u mnogo čemu bili odraz opšeg ekonomskog buma koji je karakterisao zapadni svet u dve i po decenije nakon Drugog svetskog rata, odnosno u određenoj meri bili ekvivalent njemačkog, japanskog i italijanskog ekonomskog čuda; s druge strane izraz „ekonomsko čudo” nije korišten u Francuskoj, jer ona, za razliku od navedenih zemalja, nije bila poražena u ratu niti posle njega okupirana, ali i zbog toga što su prvih poratnih godina ekonomska zbivanja bila u senci akutne političke nestabilnosti tzv. Četvrte republike, kao i skupih i neuspelih kolonijalnih ratova u Indokini i Alžiru.[8] Pozitivne ekonomske trendove je 1958. nastavila novouspostavljena Peta republika pod de Golom[9] i kasnije drugima.[10] Trente Gloriuses su, slično kao i isti trendovi kod većine zapadnih država, okvirno okončani sa izbijanjem naftne krize 1973. godine, premda je francuska ekonomija karakterističnim tempom još rasla sve do sredine 1970-ih godina, kada se bombastični tempo rasta smanjuje.

U svojoj uticajnoj knjizi „Kapital u XXI veku”, francuski ekonomista Toma Piketi opisuje „Trente Glorieuses” kao period izuzetnog (efekta) „sustizanja” (eng. catch up effect) nakon dva svetska rata. U podacima koje iznosi u knjizi, normalni godišnji rast u bogatim zemljama Severne Amerike je između 1.5-2% u periodu 18202012, dok je u zapadnoj Evropi koja je bila znatno pogođenija dvema svetskim ratovima, rast u periodu 19131950. pao na 0.5%, da bi u periodu 1950—1970 „sustigao” severnoamerički sa godišnjim rastom od visokih 4%[а], da bi od 70-ih godina na dalje dramatično pao na 1.5% do 2% „sustignuvši” tačno američki nivo.[11]

Napomene уреди

  1. ^ Za kontinentalnu zapadnu Evropu, bez Velike Britanije, ovaj rast je još veći sa 5%, što je potpuno izvan svakog iskustva bogatih zemalja u poslednjim stolećima.

Reference уреди

  1. ^ Hanley, N. H.; Kerr & Waites (1984). Contemporary France: Politics and Society Since 1945 (2 изд.). Routledge. ISBN 978-0-415-02522-5.  (na engleskom) ..Pristupljeno 8. decembra 2015.
  2. ^ Vasović 2012, стр. 557.
  3. ^ The Pompidou years, 1969–1974 – Serge Berstein, Jean-Pierre Rioux – Google Books. Books.google.co.uk. Pristupljeno 8. 12. 2015. 
  4. ^ French welfare state reform: idealism versus Swedish, New Zealand and Dutch ... – James Angresano – Google Books. Books.google.co.uk. Pristupljeno 8. 12. 2015. 
  5. ^ Forsé, M.; Jaslin, J. P. (1993). Recent Social Trends in France, 1960–1990. MQUP. ISBN 9780773563230. Pristupljeno 8. 12. 2015. 
  6. ^ Contemporary France: politics, society, and institutions by Jean Blondel and Donald Geoffrey Charlton; (na engleskom) ..Pristupljeno 8. decembra 2015.
  7. ^ The New France: A Society in Transition 1945-1977 (Third Edition) by John Ardagh; (na engleskom) ..Pristupljeno 8. decembra 2015.
  8. ^ Лакер 1999, стр. 454.
  9. ^ Лакер 1999, стр. 458.
  10. ^ Vasović 2012, стр. 477.
  11. ^ Piketi 2015.

Literatura уреди

Vidi još уреди