Đuro Maričić

Đuro Maričić
Đuro Maričić
	Đuro Maričić, kada je imao oko 30 godina
Lični podaci
Datum rođenja	13. novembar 1934.
Mesto rođenja	Hašani Bosanska krajina, Kraljevina Jugoslavija
Datum smrti	31. mart 2018. (83 god.)
Mesto smrti	Žažina, Hrvatska
Obrazovanje	Elektrotehnički fakultet u Zagrebu

Đuro Maričić (Hašani, Bosanska Krajina, 13. novembar 1934 — Žažina, 31. mart 2018) bio je ugledni književnik, diplomirani inženjer, društveni i sportski radnik, humanista, naučni istraživač i teoretičar književnosti.

Biografija uredi

Rođen je 13. novembra 1934. godine, od oca Petra i majke Danice, rođene Banjanin. Četiri razreda osnovne škole završio je u Hašanima, Nižu trogodišnju realnu gimnaziju u Bosanskoj Krupi, Višu realnu gimnaziju u Zagrebu. Oslobođen je polaganja obje mature. U Zagrebu je, 1962. godine, diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu slabu struju, a potom studirao i na fakultetu ekonomskih nauka, prvi stupanj, VŠ. Završio je Školu stranih jezika njemački jezik. Govori engleski, ruski i njemački.

U osamnaestoj godini, za vrijeme školskih praznika, tri mjeseca je studirao Ajnštajnovu Teoriju relativiteta, a godinu dana kasnije Frojdov Uvod u psihoanalizu.

Radio je kao vrlo uspješan projektant mjerno-regulacionih uređaja u Zagrebu u firmi ATM. Najvažniji mu je projekt na S & M peći u Željezari u Smederevu, završen 1966. godine. Iste godine prešao je da radi u INA Rafineriju nafte u Sisku, gdje je završio vrlo uspješnu radnu karijeru kao glavni tehnolog mjerno regulacionih uređaja. Otišao je prisilno u penziju 1. oktobra 1992. godine.

Poslednjih dvadesetak godina života, živeo je nedaleko od Siska u selu Žažina i bavio se književnim radom. Objavio je 45 knjiga. Pored poezije za djecu i odrasle, pisao je i kritiku književnosti za djecu i odrasle, priče, romane, aforizme i putopise, naučnoistraživačke radove iz šaha i književnosti, kao i teoretske radove s područja književnosti. Sarađivao je u preko 60 listova, časopisa, radio i TV stanica na prostoru bivše Jugoslavije. Časopisi za djecu su mu objavili više od 260 pjesama i znatan broj priča. Objavljivao je i u elektonskim časopisima Nosorog (Banja Luka), Diogen pro kultura magazin (Sarajevo), Balkan-Sehara, Književna Sehara (Pariz), Suština poetike(Srbija), Zavetina (Beograd).

Inicirao je poznatu književnu manifestaciju Ćopićeve staze djetinjstva. Bio je saradnik Leksikona pisaca Jugoslavije, koji izdaje Matica srpska u Novom Sadu. Dobrovoljno je davao krv više od 50 puta i bio učesnik na više dobrovoljnih radnih akcija.

Kao osmogodišnji dječak, proveo je početkom 1943. godine u fašističkom logoru u Cazinskoj krajini.

Sport i šah bili su Maričićevi hobiji. Bio je predsjednik Predsjedništva Šahovskog saveza Hrvatske u periodu 1982–1984. godine. Sudio je niz šahovskih takmičenja na domaćem i međunarodnom nivou. Bio je međunarodni šahovski sudija, sudio je Omladinsku šahovsku balkanijadu, u Predealu, Rumunija, 1987. godine, i na pet šahovskih olimpijada, Malta 1980; Solun, Grčka, 1984; Dubai, Ujedinjeni Arapski Emirati, 1986. godine; Solun, Grčka, 1988. godine i Novi Sad, Srbija 1990. godine.

Maričić se niz godina najviše bavio stvaralaštvom za djecu. Pisao je i kritičke osvrte, aforizme, putopise, priče za djecu i odrasle, kao i poeziju za odrasle. Maksimum je dao u poeziji za djecu, u kojoj ima oko stotinu antologijskih pjesama, daleko više od bilo kojeg hrvatskog pjesnika. Sa Zmaj Jovom Jovanovićem i Grigorom Vitezom čini vrh poezije za djecu na prostoru bivše Jugoslavije. Priroda je njegov nepresušni izvor inspiracije. U poeziju je unio obrt, tako da njegove pjesme završavaju neočekivano i vrlo efektno. Fasciniraju njegovi sjajni kratki opisi prirode u stihu i u prozi, sa izuzetnom metaforikom. Nenadmašne su njegove kratke Priče o životinjama, jedinstvene ne samo u hrvatskoj, nego i u svjetskoj književnosti. Njegova vezanost i razumijevanje, bliskost s prirodom, predstavljaju svojevrsni fenomen.

I među njegovim pjesmama za odrasle ima po desetak antologijskih, kako među ljubavnim, tako i među angažiranim i pjesmama s tematikom iz prirode.

U svojoj 77. godini prihvatio se rada na romanu. I tu se pokazao kao svojevrsni fenomen. Već njegov prvi roman Genijalni pas SITI naišao je na odličan prijem kritike. Sledila je Krajišla trilogija, na oko 1.500 stranica. U njoj prva tri romana, koji se mogu smatrati jednom knjigom u tri dijela, o dječaku Draganu Saviću, predstavljaju trilogiju namijenjenu djeci. Tako je u trilogiji on ostvario trilogiju.

Posebna su priča Maričićevi putopisi po Jugoslaviji i svijetu. Oni su toliko oduševili njegovog zemljaka u Kanadi, književnika Simu Jelaču da ih je odmah preveo na engleski jezik. Treba napomenuti da je Maričićev književni opus, 45 knjiga, veoma ujednačenog kvaliteta, umjetnički na visokom nivou.

Zanimljivo je da Maričić do samog kraja života stvarao kvalitetna djela. Stil mu je bio jednostavan, prozračan, tečan, lako čitljiv. Jezik sočan, bogat, nabujao.

Osnovao je Aktiv pisaca u Sisku i bio njegov dugogodišnji tajnik, pokretač svih njegovih aktivnosti, suradnje s piscima iz Rijeke i Banje Luke. Pokrenuo je i uređivao Trenutak poezije u Rafinerijskom listu.

Radna biografija uredi

Kao srednjoškolac radio je dva mjeseca na Sljemenu, u vojnoj bolnici, da bi popunio kućni budžet. Kasnije i dva mjeseca u preduzeću Jelen. Za vrijeme studija odradio je 9 mjeseci i 16 dana kao čuvar u riječkom preduzeću Metalpromet, filijala Zagreb. Kraće vrijeme, prije odlaska u JNA, radi na izučavanju prelaznih pojava kod otpornih termometara, a po povratku postaje, nakon tri godine, najbolji projektant Mjerno-regulacionih uređaja u ATM-u u Zagrebu. Njegova inženjerska karijera nastavlja se u INA-Rafineriji nafte u Sisku, sa sjajnim rezultatima, u Odjelu za instrumentaciju. Nakon pet godina, kada temeljho upozna rad postrojenja, umjesto improvizacija, uvodi Planove remonata, Investicionog i Tekućeg održavanja, obrazovanja, Osnovnih sredstava.

Redovno, svake godine pohađa seminare i stručne naučne skupove JUREMA i Elektronska obrada podataka. Ponekad ovom zadnjem i predsjedava.

Godine 1968, kod američke firme Perkim & Elmer, u Uberlingenu u Njemačkoj, pohađa kurs za održavanje Laboratorijskih analizatora. 1972. godine, kod firme Bopp & Reuter, u Meinheimu, u Njemačkoj preuzima volumetre, za mjerenje pri utovaru vozila i željezničkih cisterni. Izradio je idejni projekat zgrade Odeljenja za instrumentaciju.

Godine 1977, u maju mjesecu, vodi u Englesku grupu poslovnih ljudi iz Rafinerije na upoznavanje elektronskog uređaja TDC 2000, američke firme Honeywell, za vođenje procesa na kombinovanom postrojenju KP 6, iz komandne sale. Iste godine u julu, vodi grupu stručnjaka na obrazovanje o tom uređaju i uživo im prevodi petonedeljna predavanja. U decembru iste godine ide u Englesku da preuzme taj modifikovani uređaj, kojim, Amerikanci lansiraju rakete u orbitu.

Maričić je inovator. Konstruisao je prilagođeno grlo za sijalice na vodokaznim staklima, tako da se mogu koristiti domaće, a ne uvozne sijalice. Rekonstruisao je kućište ronaca engleske firma Masoneilan, konstruisao je vazdušni motor za zakretanje krilaca na vazdušnim hladnjacima.

Otišao je u penziju u ratno vrijeme, 1. oktobra 1992. godine, nakom što ga je nova politička garnitura smijenila s položaja šefa Tehnološke pripreme Odjela za instrumentaciju, u kojoj je radilo 17 inženjera i tehničara.

Društvena aktivnost uredi

U zagrebačkoj opštini Dubrava, 1957. godine, u svojoj 23. godini Đuro Maričić je inicirao da se neiskorišćeni Dom kulture otvori za omladinu. Nakon toga osnovane su mnoge sekcije i sportski klubovi. On se aktivirao u rukometnom klubu koji tada nije imao sedam igrača pa je i on morao igrati. Za godinu dana klub je postao jedan od dva najbolja u Zagrebu i učlanio 42 igrača.

Slično se dogodilo u Sisku. Inicirao je da se mrtvi Rafinerijski dom otvori za aktivnost mladih radnika. Usledilo je osnivanje šahovskog kluba i drugih sportskih i kulturnih sekcija. U Zagrebu se na njega računalo kao na značajnog budućeg društvenog radnika. Takav se pokazao i u Rafineriji u Sisku. Ubrzo je postao predsjednik sindikalnog odjeljenja Odjela za instrumentaciju, Elektro odjela i Starih mehaničkih radionica. Inicira osnivanje šahovskog kluba „Nafta“, kasnije INA i literarne sekcije, kasnije književnog kluba „Ivan Goran Kovačić“ i pokreće njenu izdavačku djelatnost u kojoj vrši dužnost voditelja i urednika.

Maričić se angažira i na drugim područjima društvene djelatnosti. Postaje član Radničkog savjeta Rafinerije i Predsjenik Konferencije Saveza komunista OOUR Održavanje. Naročito je zapaženo njegovo držanje kada su u Hrvatskoj 1971. godine izbili nemiri. Tada je njegov autoritet zbog korektnosti vidno porastao. Otvorila mu se mogućnost političkog napredovanja. Postao je potpredsjednik SIZ-a za kulturu grada Siska. Kao uticajna ličnost izborio se na Radničkom savjetu Rafinerije da se sisačkoj knjižnici u Samačkom hotelu, u Rimskoj ulici, daju prostorije. Spriječio je da se prodaju prostorije stare knjižnice, u Kranjčevićevoj ulici, u kojo je sada Dječji odjel.

Godine 1973, Maričić pohađa političku školu u Poreču. Te godine je ocijenio da mu politička perspektiva ima neprihvatljiva ograničenja. Pored toga što je, vanredno studirajući, apsolvirao drugu godinu Fakulteta ekonomskih nauka, i želje da do svoje 45. godine završi i Faklultet političkih nauka, on donosi odluku da se postepeno povuče iz politike i posveti samo svojim hobijima, šahu i književnosti.

Godine 1987, zbog napetosti u Odjelu za instrumentaciju, Đuro napušta Savez komunista. Nije to više njegova organizacija idealista. Nikakvi pritisci nisu ga mogli slomiti da to ne uradi.

Šahovska aktivnost uredi

Đuro je šah naučio u 13. godini, u Đačkom domu u Bosanskoj Krupi gledajući preko njihovih ramena kako igraju stariji učenici. Odmah je postao najjači igrač u Domu. U Zagrebu je 1950. godine postao član Šah. kluba „Grafičar“. Igrao je za reprezentaciju škole i Elektrotehničkog fakulteta.

Kada je došao u Sisak u tom gradu nije postojao nijedan šahovski klub. Inicirao je osnivanbje šahovskog kluba „Nafta“, kasnije INA. Postao je njegov prvi predsjednik. Bio je jedan od osnivača regionalnog šahovskog saveza za Baniju, Kordun i Liku, njegov prvi tajnik. Pokrenuo je i uređivao šahovski BILTEN tog saveza, prvi u Hrvatskoj. Kada je porastao broj šahovskih klubova u Sisku na 10, inicirao je osnivanje Gradskog šahovskog odbora.

U prvo vrijeme Maričić je igrao za svoj šahovski klub, a kasnije se bavio samo organizacijom i suđenjem. Sudački ispit za Republičkog suca položio je 1974. godine, za Saveznog 1980. Međunarodni, sudija FIDE, postao je 1984. godine.

Sudio je niz domaćih i međunarodnih takmičenja, od kojih su najvažnija: glavni sudija 1984. g. na Međunarodnom šahovsom festivalu Šahovskog saveza Jugoslavije, Kupu Maršala tita, s preko 4000 učesnika; pet šahovskih olimpijada: Malta 1980.; Solun 1984.; Dubai, Ujedinjeni arapski emirati 1986.; Solun 1988. i Novi Sad 1990.; bio je glavi sudija na Omladinskoj šahovskoj balkanijadi 1987. godine u Predealu u Rumuniji.

Organizovao je i sudio dva prva međunarodna šahovska turnira u Sisku: SISAK 1988. g. i SISAK 1989. godine.

Osam godina bio je član Izvršnog odbora i Predsjedništva Šahovskog saveza Hrvatske. 1982. – 1984. g. je predsjednik Predsjedništva Šahovskog saveza Hrvatske i zamjenik člana Predsjedništva Hrvatske u Šahovskom savezu Jugoslavije. U tom razdoblju bio je član ili predsjednik raznih komisija tog saveza. Napisao je prve turnirske šahovske pravilnike u Hrvatskoj.

Šahovska karijera Đure Maričića zaključuje se monumentalnom knjigom ZLATNO DOBA ŠAHA U SISKU, objavljenom 2015. g., u kojoj se čuva više od 600 imena sisačkih građana. Enciklopedijski format, u koloru, na 500 stranica.

Kao novinar, o šahu na području Banije, Korduna i Like pisao je u Rafinerijskom listu, beogradskoj Politiici i raznim šahovskim biltenima koje je pokretao i uređivao.

Svoju bogatu šahovsku arhivu Đuro je poklonio Državnom arhivu u Sisku. Nažalost, ubrzo je iz njegovog materijala, u toj kulturnoj ustanovi, ukraden najdragoceniji, u svijetu jedinstven dokument. Radi se o autogramima svih velemajstora koji su igrali na Šahovskoj olimpijadi 1980. godine na Malti. Jedino je Đuro, koji je tamo bio jedan od šahovskih sudija, sakupljao te autograme. Zbog toga taj dokument nije bilo moguće objaviti u Đurinoj knjizi Zlatno doba šaha u Sisku.

Bibliografija uredi

Knjige poezije za djecu uredi

Teta bez autoriteta, 1977;
Zbogom Esma, 1980;
Balada o 7 prijatelja, 1985.
Lov u Sahari, 1998;
10 ludih dječaka, 1999;
Raslo u jajetu pile, izbor, 2002;
Plavi drum, pjesnikov izbor, 2004;
Izabrane pjesme i priče, 2008;
Kako rastu djeca, izbor, 2010.
Pidžama za žirafu, izbor, 2017.

Proza za djecu i odrasle uredi

Priče o životinjama, 2007;
Genijalni pas SITI, roman, 2011;
Genijalni pas SITI, roman, proširena verzija;
Dječak sa sunčanih brda, roman, 2012;
Dječak pod sretnom zvijezdom, roman, 2012;
Dječakova sjajna zvijezda, roman, 2012;
Stvaranje nove Evrope, roman, 2014;
Rađanje grada, roman, 2015;
Ljudi u bijelim kutama, priče, 2015;
Monteri, roman, 2016;
Priče iz kreveta, 2017;
Direktor, priče, 2017.

Poezija za odrasle uredi

Žena pored rijeke, 1989;
Šah i stih, s D. Laptoševićem, 2011;
Disanje na škrge, 2013;
Vučja vremena, 2013;
Čulni okovi, 2013;
Može, ali sa stidom, 2013;
Vjenčanje bez svjedoka, 2013;
Prosijane pjesme, 2016.

Aforizmi i anegdote uredi

Kapi hladnog srca, 2009;
Anegdote o književniku Đuri Maričiću, pseudonim Dragan Savić, 2014.

Kritika uredi

Djetinjstvo u knjigama, književnost za djecu, 2012;
Slovo o knjizi, književnost za odrasle, 2013;
Kritika o mojim knjigama, 2016;
Svjetlo knjiga, 2016.

Naučno istraživački radovi uredi

Bibliografija, 1945—2005, 2014;
Cvjetna livada djetinjstva, antologija, 2014;
Zlatno doba šaha u Sisku, 2015;
Na t(p)ragu genijalnosti – monografija Grigora Viteza

Polemički zapisi uredi

Književnici i zlodusi, 2015.

Putopisi uredi

Dodir ljepote, putopisi po Jugoslaviji;
Moj strani svijet, putopisi po inostranstvu;
Dodir ljepote, napisano sa Simom Jelačom.

Knjige prevedene na engleski jezik uredi

Stories About Animals, Njujork, 2012.
How Children Grow, London, 2013.

Nagrade uredi

Prva nagrada grada Zagreba, kao srednjškolac, za esej Idejna i estetska analiza pjesme „Početak bune protiv dahija“, na konkursu povodom proslave 150 – godišnjice Prvog srpskog ustanka, 1954. godine;
Druga nagrada „Džepnog magazina“, Zagreb, na općejugoslavenskom konkursu za kratku priču Vukovi, u studentskim danima, 1957. godine;
Republička, danas državna nagrada 1975. godine, za putopise po Jugoslaviji, objavljena u sisačkom listu „Kurir“, ukrao je urednik;
Zlatna plaketa Šahovskog saveza Hrvatske, povodom 30-godišnjice osnivanja Šahovskog saveza Hrvatske, 1978. godine;
Priznanje Saveza za fizičku kulturu Hrvatske, za 30 godina rada na unaprijeđenju fizičke kulture;
Srebrnjak Hrvatskog crvenog križa u znak zahvalnosti za 50 puta darovanu krv;
Srebrna plaketa za suđenje na Šahovskoj olimpijadi u Novom Sadu, 1990. godine;
Plaketa Saveza za fizičku kulturu grada Siska, za plodnu antivnost u šahu;
Zlatna plaketa INA Rafinerije nafte Sisak za aktivnost u Radničkim sportskim igarama, 1973. godine;
Srebrena plaketa Crvenog križa u Sisku za 25 dobrovoljnih davanja krvi;
Pohvala Gradskog vijeća Grada Siska za izuzetna ostvarenja u području dječje književnosti, te razvoju šaha na području grada Siska, 2010. godine;

Napomena: Brojne nagrade u vidu diploma, priznanja i zahvalnica nisu uključene u ovaj pregled, jer bi to bio zamašan spisak.