Jovan Stefan, Ivan Stefan, Ludovik, Ljudevit ili Lodoviko (bug. Иван Стефан; Vidin, posle 1308Slobozija, 1373) je bio bugarski kralj od bitke kod Velbužda 28. jula 1330. godine da bi osam meseci kasnije bio zbačen sa prestola. Sa majkom je tada pobegao u Dubrovnik, odakle je otišao i lutao po jugoistočnoj Evropi do svoje pogibije kod Slobozije u Vlaškoj 1373. godine.

Jovan Stefan
Grb Stefanove dinastije
Lični podaci
Puno imeJovan (Ivan) Stefan Ludovik (Ljudevit)
Datum rođenjaposle 1308.
Mesto rođenjaVidin, Vidinska Bugarska
Datum smrti1372.
Mesto smrtiSlobozija, Kneževina Vlaška
Porodica
SupružnikAgnes od Tarenta (ljubavnica)
RoditeljiMihailo III Šišman
Ana Neda
DinastijaŠišmanovića
Bugarski kralj
Period13301331.
PrethodnikMihailo III Šišman
NaslednikJovan Aleksandar
SavladarAna Neda

Poreklo i mladost uredi

Stefan se rodio posle 1308. godine kao sin vidinskog gospodara Mihaila Šišmana i njegove supruge, srpske princeze, Ane (u kasinijim izvorima Neda).

Njegov otac je 1323. godine postao bugarski car i proglasio ga svojim savladarem. Dve godine kasnije je zatvoren zbog toga što je njegova majka bila srpska princeza, a njegov otac se sporazumeo sa Vizantijskim carstvom, srpskim neprijateljem.[traži se izvor]

 
Jovan Stefan

Car uredi

Bitka kod Velbužda i dolazak na presto uredi

Dana 28. jula 1330. godine došlo je do bugarsko-srpskog sukoba kod Velbužda. Broj srpske vojske, a verovatno tako isto i bugarske, iznosio je oko 15.000 ljudi. Srbi su se borili odlično. Naročito su se isticali vojnici srpskog prestolonaslednika Dušana, koji su bili vešti strelci; "oni su streljali sa obe ruke i nikako nisu grešili", kazuje savremeni srpski opisivač borbe. Zapadni najamnici, iskusni u borbi, jurnuše pravo tamo gde se nalazila bugarska carska zastava i sam car. Bugari su bili iznenađeni srpskim napadom, brzo se smetoše, i nagoše u beg. Sam car Mihailo, koji je jedno vreme pokušavao da ih sredi, kaže i sam da se begom spase. Njegova nesreća beše potpuna. Na tom begu on je pao s konja, a srpska potera ga stiže, ubi i donese srpskom kralju Stefanu. Ovaj ga je dao sahraniti u Nagoričinu, u crkvi Sv. Đorđa. Razbijenu bugarsku vojsku Srbi su daleko gonili i mnoge sasekli; naročito se u borbi istakao mladi Dušan. Ostatke bugarske vojske izveo je brat Mihailov Belaur (rum. "Zmaj") u Mraku, u radomirski kraj. Srpska vojska pošla je za Bugarima, u njihovu zemlju. Tu joj je stigla vest, da se car Andronik, koji beše pošao na Srbiju s juga i prikupljao vojsku u Pelagoniji operišući na granici, povukao sa srpskih međa, na glas o bugarskoj pogibiji. Srbi su sad nesmetano mogli da operišu u Bugarskoj.

Bugari su posle bitke kod Velbužda, kao i uvek posle poraza, izgubili glavu; izgubiti vojsku značilo je za njih i ovoga puta, uostalom, kao uvek, izgubiti državu.

Uplašeni bugarski boljari sretoše, međutim, kralja u Izvoru kod Radomira i zamoliše za mir. Bilo je Bugara, koji su tom prilikom nudili kralju da se ujedine Srbija i Bugarska. Stefan je bio toliko mudar; on je hteo da se zadovolji realnim i trajnim dobicima i pristao je na mir, vrlo povoljan po dojučerašnjeg protivnika. On je povratio na presto svoju sestru Anu i njenog maloletnog sina Jovana Stefana. Za svaki slučaj caricu je otpratio u Trnovo jedan odred srpske vojske, koji je na presto popeo Anu i Jovana Stefana. Inače, unutrašnju upravu u Bugarskoj kralj Srbije nije hteo da menja; sve vlasti i lica ostali su onakvi, kakvi su bili i pre poraza. U teritorijalnom pogledu Srbija se, isto tako, nije htela mnogo koristiti; u najboljem slučaju izvršena je samo ponegde ispravka granice; Raška je dobila niški kraj, a Bugarska je definitivno istisnuta iz Strume i Vardara.

Stanje u Bugarskoj uredi

Srbi su ovom pobedom postigli vrlo mnogo. Bugarska je bila oslabljena i konačno svedena u svoje granice između Dunava i Marice, da se za čitav Srednji Vek nikad više ne usudi i ne uzmogne obrnuti prema vardarskoj dolini. Tom pobedom Srbija je sebi potpuno obezbedila posed Makedonije i nesmetan izlaz na Egejsko More. Sa Jovanom Stefanom došao je u Bugarsku srpski politički uticaj; u Trnovu se od Velbužda stalno vodilo računa o držanju Srbije i njenim interesima. Ovom pobedom Srbija je za dugo razbila svaku novu mogućnost političkih saveza na Balkanu protiv sebe; nju više na Balkanskom poluostrvu ne sme da izaziva i napada nijedna druga država.

Grčka vojska nije sačekala povratak Srba iz Bugarske, nego se s juga prebacila u Trakiju, da tamo iskoristi nevolju i uzgred opljačka dojučerašnjeg saveznika. Tom prilikom oni su osvojili Mesebriju i Anhijal. Srbi su se, posle malog odmora, uputili i na jug, protiv njih i povratili su bez muke zauzeta mesta na granici. I u tom pohodu istakao se Dušan.[traži se izvor]

Pad s vlasti uredi

Ali popularnost srpskog kralja, dobijena velikom pobedom nad Bugarima, nije dugo trajala. Vlastela u Raškoj, a osobito prestolonaslednik Dušan, koji je upravljao Zetom, bili su nezadovoljni, što se iz pobede nad Bugarima nije izvuklo dosta koristi, naročito prema savezniku bugarskom Androniku. Takvo držanje prema Vizantiji smatrala je vlastela kao posledicu uticaja kraljičina, koja je osim toga radila i na tome, da mesto Dušana njen sin, Simeon-Siniša, nasledi presto. Po Stanoju Stanojeviću je ubrzo posle toga suzbijen srpski uticaj u Bugarskoj i zbačen sa prestola Jovan Stefan sa majkom Anom, kako je srpskom javnom mnjenju u taj mah moglo izgledati, uništeni svi rezultati pobede kod Velbužda. Tada je i Dušanovo nezadovoljestvo još više poraslo. Nastavljač spisa arhiepiskopa Danila kazuje bez ustručavanja, da se srpski kralj Stefan, "nenavist diže na svog sina". Drugo tumačenje spora između oca i sina svodi se na politička neslaganja.

Koliko se danas zna, stvari su se razvijale ovako: već u jesen 1330. god. znalo se, da su otac i sin protivnici i da se spremaju na borbu, tražeći obojica izvesne pomoći od Dubrovčana. U proleće 1331. god. krenuo je kralj Stevan na Dušana, koji je živeo u Zeti, i prodro je do Skadra rušeći sinove posade. Tom prilikom potpuno je razorio Dušanove "palate mnoge divne", koje behu podignute na obali Drimca. Dušan se pred ocem povukao na drugu stranu Bojane. Na očeve pozive da mu se pokori i vrati nije hteo da se odazove, bojeći se, da otac ne postupi prema njemu onako, kao nekad Milutin prema Stefanu. Ipak, posle dužih pregovora, oni su se nekako izmirili vezavši se uzajamno "strašnim kletvama". Dušan je, iza tog, prešao u Trebinje, meseca maja, a odatle je, po pozivu, sišao u Dubrovnik i tu bio vrlo srdačno dočekan. Ali, započeta borba tinjala je i dalje. Kralj Stevan, sumnjajući na sina, tražio je od njega bezuvetno da mu lično dođe. Ne verujući ocu, koji je bio uporan, Dušan je nameravao da ostavi Srbiju i tako izbegne očevu gnevu. Ali njegova zetska vlastela, nezadovoljna upravom Stefanovom, stade otvoreno na Dušanovu stranu i diže s njim zajedno bunu. Neočekivano, oni stigoše pred Nerodimlje, gde se nalazio Stefanov dvor, spremni za borbu. Kralj je jedva uspeo da sam na konju, sa malo ljudi, pobegne u Petrič. Potera je odmah pošla za njim, uhvatila ga tu i predala Dušanu. Ovaj je, po savetu vlastele, čitavu očevu porodicu uputio u grad Zvečan, gde je imala biti čuvana. Odmah iza toga sazvan je državni sabor u Svrčin, gde Dušan bi priznat i ponovo krunisan za kralja, na Malu Gospojinu, 1331. god. Stari kralj Stevan nije dugo preživeo svoj pad. Umro je 11. novembra iste godine, i to, kako se čini po navodima nekih pisaca, nasilnom smrću.

Po Vladimiru Ćoroviću nemire u Srbiji iskoristili su Trnovski boljari, da oteraju s vlasti nepopularnog kralja Jovana Stefana. Za novog cara bi doveden sin kneza Stracimira i Mihailove sestre, Jovan Aleksandar. Ali ne želeći toj akciji dati politički, antisrpski karakter, iako ga je verovatno u dubini bilo, Bugari su požurili da tu promenu prikažu, u glavnom kao više ličnu i unutrašnju stvar. Sam novi car Aleksandar živo je želeo, da u Srbiji ne dobije neprijatelja i radi toga je odmah počeo pregovore o tom, da se orodi sa Dušanom. I doista, već o Uskrsu 1332. god. izvršeno je venčanje mladog srpskog kralja i Aleksandrove sestre Jelene. Odnosi između zeta i šuraka postali su iza toga srdačni; Dušan je, bez ikakve bojazni od Bugara, mogao na široko da razvija svoje akcije i prema Grcima i prema Mađarima.

Ne zna se tačan datum kad se desilo zbacivanje Jovana Stefana, ali se zna da se desilo tokom 1331. godine.

Kasniji život uredi

Posle zbacivanja Jovan Stefan je sa majkom pobegao u Dubrovnik, pa potom 1338. godine u Napulj, gde je bio poznat kao Lodoviko, posle toga je sa Jovanom Kantakuzinom, 1342. godine, došao u Carigrad. Posle toga 1361./1362. u Apuliju, 1363. na Siciliju, a 1373. opet u Napulj, da bi još iste godine poginuo u Sloboziji.

Godine 1332./1342. imao je ljubavnicu Agnes od Tarenta, nezakonitu kćerku titularnog latinskog cara Filipa III Tarentskog.[traži se izvor]

Porodično stablo uredi

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Šišman Vidinski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Mihailo III Šišman
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
10. Sevastokrator Peter
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. ćerka Ane-Teodore
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
11. Ana-Teodora
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Jovan Stefan
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
12. Stefan Uroš I
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
6. Stefan Milutin
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
13. Jelena Anđel
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Ana Neda
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
14. Đorđe I Terter
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
7. Ana Terter
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
15. Kira Marija Asen
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Literatura uredi