Aleksandar Sandić

Aleksandar Sandić (Veliki Bečkerek, 14. maj 1836Novi Sad, 15. april 1908) bio je srpski filozof, filolog, istoričar, književnik, kulturni radnik, političar i akademik. Autop je Ximne Svetom Savi, dopicni član nekoliko akademija u inostranstvu i jedan od najznačajnijih čuvara srpske kulture.[1]

Aleksandar Sandić
Lični podaci
Datum rođenja(1836-05-14)14. maj 1836.
Mesto rođenjaVeliki Bečkerek, Austrijsko carstvo, danas Srbija
Datum smrti15. april 1908.(1908-04-15) (71 god.)
Mesto smrtiNovi Sad, Austrougarska, danas Srbija
ObrazovanjeVeliki Bečkerek Temišvar Univerzitet u Beču
Naučni rad
Aktivni period1856 1908.
PoljePravo, Filologija, Istorija, Diplomatija
InstitucijaStipendista Matice srpske između 1857. i 1861.
Poznat poIstok i Zapad (novine)
UticajiPetar II Petrović Njegoš
Vuk Stefanović Karadžić
Patrijarh srpski Josif
Franc Miklošič/

Biografija uredi

 
Spomen-bista Aleksandru Sandiću u Karađorđevom parku u Zrenjaninu

Doktorirao je filozofiju i filologiju na Univerzitetu u Beču kod profesora Franca Miklošiča.Prof. dp Aleksandar Sandić je bio jedini Srbin diplomac znamenitog profesora Franca Miklošiča. Aleksandar Sandić se školovao u rodnom Velikom Bečkereku, a zatim u Temišvaru. Kao stipendista Matice srpske završio je studije u Beču - pravne nauke i slovensku filologiju. Radio je kao profesor u Novosadskoj srpskoj velikoj gimnaziji, počev od 1866. godine, pune 33 godine. U prvo vreme je bio i konzistorajni beležnik bačke dijeceze.[2] Bio je starog kova, enciklopedijskog znanja; okupljao je oko sebe gimnaziste i snažno uticao na njih i sa naučne i sa nacionalne strane.[3] Predavao je u gimnaziji staroslovenski i srpski jezik i istoriju književnosti.[4] Godine 1880. predavao je u trećem razredu gimnazije i mađarski jezik.[5] Proslavio je svečano profesor Sandić svoje jubileje, druženjem sa prijateljima, jedne nedelje u Novom Sadu. Dana 6/18. oktobra 1891. godine obeležio je dvadesetpetogodišnjicu svog profesorovanja u novosadskoj gimnaziji i tridesetogodišnjicu svog bavljenja na književnom polju. Život mu je protekao burno, doživeo je i slavu i osporavanja. Vodio je javne polemike sa neistomišljenicima, a pod stare dane umro je tiho, posle dugog bolovanja.

Ostao upamćen kao "čitač i pisar" - lični sekretar Vuka Karadžića, tokom studiranja u Beču. Pisao je više puta o Vuku, i radio na njegovoj glorifikaciji.[6] Bio je i bliski saradnik Svetozara Miletića, čijoj je Srpskoj narodnoj slobodoumnoj stranci i pripadao. Biran je za poslanika na Srpskom crkveno-narodnom saboru u Karlovcima 1879. godine. Aktivan je u Matici srpskoj, čiji je član od 1866. godine kao Bečlija[7], a pored pisanja za Letopis matičin, on je 1897. godine biran za člana Književnog odeljenja.

Počeo je sa pisanjem još kao "jurista" (pravnik) u Beču, sarađujući prvo u srpskim listovima: bečkom "Svetovidu" od 1857. godine i novosadskom Miletićevom "Srbskom dnevniku". Kasnije je proširio saradnju sa velikim brojem srpskih listova i časopisa, naročito onim novosadskim. Pored pisanja bavio se prevođenjem tekstova na srpski jezik: Getea, Mozentala, Kanica. Preveo je na srpski jezik i dopunio istorijskim činjenicama 1862. godine, važno delo Feliksa Kanica "Vizantijski spomenici po Srbiji". Izdavao je i uređivao u Beču, posle odlaska urednika Hrvata, Imre Tkalca, list koji je izlazio na nemačkom jeziku, a služio slovenskim interesima - "Ost und West" tj. "Istok i Zapad", 1862-1865. godine. Zbog tog književnog angažmana imao je puno problema i potezanja po sudovima. Po želji arhimandrita Germana Anđelića potonjeg Patrijarha, pokrenuo je 1868. godine i uređivao - pisao članke godinu dana, prvi (van Srbije) srpski crkveni list "Besedu", sa dodatkom "Duhovni zbornik". U tom "Zborniku" su objavljivane crkvene besede i propovedi. Takođe je bio pozvan i napisao tri udžbenika za veronauku u osnovnim školama. Sandić se bavio mnogo srpskom istoriografijom; skupljao građu za istoriju srpske književnosti i srpskog pokreta 1848-1849. godine, ali nije ostavio obimnije radove. Vredan pažnje je njegov poduhvat iz 1885. godine sa vrednim pisanim spomenikom. Dao je fotografisati "Ravaničku povelju" srpskog kneza Lazara izdatu njegovoj zadužbini - manastiru 1381. godine. Uz tu diplomu snimljen je i veliki državni pečet otisnut na njoj. Odštampani su ti predmeti u više dimenzija, i uz njih je profesor napisao opširan opis i stručna objašnjenja. Objavio je 1885. godine to lepo ilustrovano izdanje, da bi približio narodu vredno svedočanstvo njegove stare slave i visokih pozicija, u srednjem veku. "'Ravanička hrisovulja' - zlatopisano pismo carsko sa zlatnim carskim pečatom, jeste doista jedan od najlepših srpskih spomenika starih".[8]

Bio je po mišljenju savremenika, najbolji uređivač početnog dela kalendara, u kojem se nalaze dani, crkveni praznici, mesečeve mene, nebeske planete itd.[9] Sarađivao je u mnogo kalendara, časopisa i listova, sa svojim prilozima. Izdavao je svoj "Godišnjak" - veliki srpski narodni ilustrovani kalendar, u Novom Sadu (1887).[10] Pisao je jedan srpski časopis 1886. godine, da taj srpski kalendar izlazi već 36 godina, i da ga i taj put izdaje profesor Sandić.[11] Negovao je njemu svojstven "biblijski stil", obrađujući pažnju na sve aktuelne događaje i istaknute ličnosti; praveći kulturološki osvrt o njima u svojim govorima, člancima i nekrolozima. Priređivao je za objavljivanje tri sveske edicije "Knjige za narod" (o slavnim srpskim ličnostima) - brojeve 2, 3 i 4.[12]

Profesor je bio poznat kao istaknuti javni i nacionalni radnik koji deluje u narodu. Uticao je tako na srpske zanatlije 1870. godine, da se organizuju i povežu u zanatlijske zadruge. Za njih je 1872. godine pokrenuo i uređivao stručni organ "Srpski zanatlija" u Novom Sadu. Podstakao je 1880. godine i žene da se udružuju u ženske "Dobrotvorne zadruge", za koje je sastavio pravila organizacije i delovanja. Godine 1897. je član eparhijskog bačkog Školskog odbora. Kada je 1901. godine rađeno na osnivanju Narodne biblioteke na Cetinju, povodom pedesetogodišnjice Njegoševe smrti, Sandić je ponudio za nju kao dar, celu svoju knjižnicu od preko 1000 vrednih knjiga, među kojima i raznih "srbulja", štampanih ali i u rukopisu.[13] Učestvovao je aktivno na Prvom kongresu srpskih novinara, održanom 1902. godine u Beogradu.[14]

U rodnom gradu Zrenjaninu, uspomenu čuvaju na njega spomen-bista u Karađorđevom parku, otkrivena 1971. godine, i stara, ruinirana rodna kuća sklona padu - od naboja pokrivena trskom - samo na papiru "zaštićena od strane države"!? Na rodnoj kući je 1967. godine grad Zrenjanin postavio spomen-ploču.[15]

Galerija uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Serbia, RTS, Radio televizija Srbije, Radio Television of. „Aleksandar Sandić, jedan od najznačajnijih čuvara srpske kulture”. www.rts.rs. Pristupljeno 2022-08-13. 
  2. ^ "Srpski sion", Karlovci 1891. godine
  3. ^ "Školski glasnik", Novi Sad 1908. godine
  4. ^ "Stražilovo", Novi Sad 1888. godine
  5. ^ "Prosvetni glasnik", Novi Sad 1880. godine
  6. ^ "Delo", Beograd 1894. godine
  7. ^ "Zastava", Pešta 1866. godine
  8. ^ "Stražilovo", Novi Sad 1885. godine
  9. ^ "Starmali", Novi Sad 1886. godine
  10. ^ "Školski list", Sombor 1886. godine
  11. ^ "Stražilovo", Novi Sad 1886. godine
  12. ^ "Prosvetni glasnik", Beograd 1921. godine
  13. ^ "Zora", 1901. godine
  14. ^ "Srpski sion", Karlovci 1902. godine
  15. ^ Petar Subić: "Spomen-ploče u gradu Zrenjaninu", Zrenjanin 2007. godine

Literatura uredi