Američki građanski rat

Američki građanski rat (poznat i kao Secesionistički rat) je oružani sukob koji se između 1861. i 1865. godine vodio između Unije, odnosno vlade SAD kojom su dominirale severne države, i južnih država koje su se otcepile i formirale Konfederaciju američkih država.[7]

Američki građanski rat
Vreme12. april 18619. maj 1865.[1]
Mesto
Ishod Pobeda Unije, nestanak Konfederacije, ukidanje ropstva
Sukobljene strane
Sjedinjene Američke Države
Sjedinjene Američke Države (sever)
Konfederativne Američke Države
Konfederativne Američke Države (jug)
Komandanti i vođe
Abraham Linkoln
Julisiz Grant
Džeferson Dejvis
Robert Li
Jačina
2.213.363 1.064.200[traži se izvor]
Žrtve i gubici
365.500 mrtvih[2]
282.000 ranjenih[3]
181.193 zarobljenih[4][5]
198.500 mrtvih
137.000+ ranjenih
436.658 zarobljenih[4][6]

Na predsedničkim izborima 1860., Republikanci, predvođeni Abrahamom Linkolnom, su se protivili širenju ropstva u teritorije SAD. Linkoln je pobedio na izborima, ali pre predsedničke inauguracije 4. marta 1861, sedam robovlasničkih država čija se privreda zasnivala na uzgoju pamuka su formirale Konfederaciju. Prvih šest država koje su se otcepile su imale najveći udeo robova u svom stanovništvu, ukupno 48,8%.[8] Odlazeći demokratski predsednik Džejms Bjukenan i dolazeći republikanci su ocenili secesiju kao nezakonitu. U svom prvom obraćanju na inauguraciji Linkoln je objavio da njegova administracija neće započeti građanski rat. Osam preostalih robovlasničkih država su odbijale pozive na secesiju. Vojnici Konfederacije su osvojili brojne federalne tvrđave na teritoriji koje je prisvajala Konfederacija. Na mirovnoj konferenciji nije postignut kompromis, i obe strane su se počele pripremati za rat. Konfederacija je pretpostavila da su evropske države toliko zavisne od proizvodnje pamuka na jugu SAD da će intervenisati u njihovu korist; nijedna to nije uradila i nijedna nije priznala nove Konfederativne Američke Države.

Neprijateljstva su počela 12. aprila 1861. kada su vojnici Konfederacije otvorili vatru na Fort Samter, ključnu tvrđavu u Južnoj Karolini koju su držali vojnici Unije. Linkoln je zatražio da svaka država pruži vojsku kako bi se ponovo zauzela tvrđava. Zbog toga su se još četiri robovlasničke države pridružile Konfederaciji, povećavši njihov broj na jedanaest. Unija je uskoro stavila pod kontrolu pogranične države i uvela pomorsku blokadu koja je uništila privredu Konfederacije. Istočni front je bio neodlučen tokom 1861–1862. U jesen 1862. pohod Konfederacije na Merilend (država Unije) se okončao povlačenjem konfederacije u bici kod Entitama, što je sprečilo britansku intervenciju. Linkoln je zatim objavio Proglas o emancipaciji, u kojoj je ukidanje ropstva istaknuto kao ratni cilj. Na zapadnom frontu do leta 1862. Unija je uništila rečnu mornaricu Konfederacije, zatim najveći deo njenih zapadnih armija. Unijina Viksburška operacija je podelila Konfederaciju na dva dela duž reke Misisipi. Pohod konfederacijskog generala Roberta Lija na sever iz 1863. se okončao u bici kod Getisburga. Uspesi na zapadu učinili su Julisiza S. Granta komandantom svih vojski Unije u 1864. General Vilijam Šerman se probijao na istok da bi osvojio Atlantu i marširao do mora, uništavajući uz put infrastrukturu Konfederacije. Unija je stekla dovoljno sredstava i vojske da napadne Konfederaciju iz svih pravaca i mogla je sebi da priušti bitke iscrpljivanja tokom Overlandske operacije prema Ričmondu, glavnom gradu Konfederacije. Vojska Konfederacije je poražena, što je dovelo do Lijeve predaje Grantu nakon bitke kod Apomatoksa 9. aprila 1865. Svi generali Konfederacije su se predali tog leta.

Američki građanski rat je jedan od prvih pravih industrijskih ratova. Železnice, telegraf, parni brodovi i masovna izrađivana oružja su se intenzivno koristili. Mobilizacije civilnih fabrika, rudnika, brodogradilišta, banaka, saobraćajnica i zaliha hrane su nagoveštavale šta će se desiti u Prvom svetskom ratu. Američki građanski rat je najkrvaviji rat u američkoj istoriji, koji je izazvao smrti oko 750.000 vojnika i neutvrđen broj civila.[9][10]

Uzroci građanskog rata uredi

Uzroci rata su mnogobrojni i složeni, ali se uglavnom mogu svesti na ekonomske suprotnosti između severnih država, kojima je dominirala industrija, i južnih država, koje su bile orijentisane na poljoprivredu. U južnim državama glavnu reč vodili su veliki zemljoposednici s radnom snagom koju su sačinjavali crni robovi. Njima je glavni izvor prihoda bilo plasiranje pamuka i drugih poljoprivrednih proizvoda na strana tržišta, te su se zalagali za slobodnu trgovinu i niske carine. Na Severu su industrijalci uglavnom zadovoljavali domaću potražnju, pa im je u interesu bila protekcionistička ekonomska politika s velikim zaštitnim carinama.

Te suprotnosti su počele sve više da izlaze na videlo kada su se SAD proširile na zapad severnoameričkog kontinenta, odnosno s demografskim promenama zahvaljujući kojima je Sever stekao prednost u odnosu na Jug. Političari s Juga su nastojali da očuvaju svoj položaj insistiranjem da se na novim teritorijima uvede ropstvo, što je dovelo do reakcije u obliku abolicionističkog pokreta koji se zalagao za ukidanje ropstva na celoj teritoriji SAD. Iako je ispočetka većina severnjačkih političara abolicionizam smatrala šačicom ekstremista, postupno su počeli da koriste njegove argumente u raspravama o budućnosti SAD, što je mnoge političare na Jugu nateralo da počnu da koristite argumente ekstremista koji su zagovarali otcepljenje od SAD i stvaranje nove konfederacije u kojoj će ropstvo biti očuvano.

Suprotnosti, kojima je bitan podsticaj dala pobeda SAD u američko-meksičkom ratu, su krajem 50-ih godina 19. veka eskalirale u oružane sukobe između abolicionista i pristalica ropstva na novim zapadnim teritorijama. Zbog toga je u SAD stvorena Republikanska stranka, koju su ispočetka sačinjavali ekstremni abolicionisti i levi radikali, da bi se oko nje postupno okupili svi severni političari nezadovoljni statusom kvo. Jedan od njih je bio i Abraham Linkoln, koji će godine 1860. kao njen kandidat biti izabran za predsednika SAD.

Izbijanje građanskog rata uredi

 
Plava boja: države Unije; svetloplava: države Unije u kojima je dozvoljeno ropstvo; crvena: države Konfederacije

Linkolnov izbor za predsednika je bio povod državi Južna Karolina, kojom su dominirali ekstremni secesionisti, da proglasi otcepljenje od SAD krajem 1860. Njoj se pridružilo nekoliko drugih država koje su proglasile Konfederaciju na čelu s bivšim federalnim ministrom rata Džefersonom Dejvisom. U to vreme je isticao mandat predsedniku Bjukenanu, koji kao pripadnik uglavnom prorobovlasničke i projužnjačke Demokratske stranke nije učinio ništa kako bi sprečio raspad Unije, odnosno preuzimanje vojnih i drugih federalnih objekata od strane secesionističkih država.

Među malobrojnim objektima koji su ostali pod federalnom kontrolom bio je Fort Samter, tvrđava koja je branila pristup luci Čarlston u državi Južna Karolina. Nedugo nakon što je Linkoln preuzeo mandat, ekstremni secesionisti su izvršili napad na Fort Samter i prisilili posadu na predaju. Ta eskalacija političke krize u oružani sukob bila je povod Linkolnu da secesioniste proglasi pobunjenicima i uputi poziv za mobilizaciju u cilju njenog smirivanja, što je de fakto bilo proglašenje rata.

Sve do tog trenutka verovalo se da će se sukob rešiti mirnim putem, bilo tako što će Sever dozvoliti Jugu da se otcepi i nastavi svoj način života, bilo tako što će ustupcima naterati secesioniste da promene odluku, pogotovo zato što je određen broj robovlasničkih država ili ostao veran Uniji ili odlučio da pričeka s odlukom. No, objava rata je dovela do toga se sve države svrstaju na jednu ili drugu stranu. Deo tzv. graničnih država je nakon Linkolnove objave stao na stranu Juga, uključujući Virdžiniju koja je graničila s glavnim gradom Vašingtonom.

Tok građanskog rata uredi

Ispočetka su obe strane, pogotovo Jug, verovale da će se rat završiti brzo, nakon jedne odlučne bitke. No, ubrzo se ispostavilo da sukobljene strane to jednostavno nisu bile u stanju. SAD je pre rata imala malobrojnu profesionalnu vojsku, čiji je veći deo ostao veran Uniji, dok je manji deo - pogotovo najbolji i najsposobniji oficiri - prešao Jugu. Te snage su vrlo brzo utopljene u neiskusnim dobrovoljačkim milicijama kojima su, pogotovo na Severu, komandovali oficiri imenovani iz političkih razloga umesto stručnih. Isto tako, čak su i profesionalni oficiri koristili taktiku naučenu iz Žominijevog udžbenika napoleonske ere, ne uzimajući u obzir nagli razvoj vatrenog oružja, odnosno povećanu brzinu, domet i preciznost koja je bitke učinila daleko krvavijima u odnosu na prethodne sukobe.

Sve to je izašlo na videlo već u prvoj velikoj bici kod Bul Rana, koja je završila pobedom Juga, ali nakon koje pobednička vojska nije mogla marširati na Vašington i naterati Sever na predaju. U međuvremenu je Sever započeo pomorsku blokadu i kampanju zauzimanja južnjačkih luka koja će s vremenom dovesti do ekonomskog iscrpljivanja Konfederacije. Na zapadnim bojištima su severnjaci imali više uspeha, pogotovo kada je general Grant započeo postupno zaposedanje strateški ključne doline Misisipija, odnosno Jugu naneo prvi značajniji poraz u krvavoj bici kod Šajloa u proleće 1862. godine.

 
Bitka kod Antitama

Na istočnom bojištu je komandu nad snagama Unije preuzeo general Džordž Maklelan, vrlo efikasan administrator i popularan među svojim vojnicima, ali potpuno nesposoban na bojnom polju. To se pokazalo za vreme pohoda na Ričmond u proleće 1862. godine kada je naredio povlačenje sa samih prilaza južnjačkog glavnog grada. General Li, koji je u to doba postao komandant snaga Juga, smatrao je da Jug ne može pobediti u ratu koji se vodio na njegovoj teritoriji, te da je nužno izvršiti ofanzivu na Sever i tako Uniju prisiliti na mir. Prvi takav pokušaj je u septembru 1862. godine doveo do krvave bitke kod Antitama. Iako je njen rezultat bio taktički neodlučen, Linkoln ju je proglasio pobedom i iskoristio kao priliku da donese Proklamaciju o emancipaciji, kojem je de fakto ukinuto ropstvo nad svim južnjačkim teritorijama pod severnjačkom okupacijom.

Taj je proglas iz temelja promenio viđenje rata u svetskoj javnosti. Ispočetka se na njega gledalo kao na čisto ustavni spor, u kojem su mnogi simpatizirali slabiji Jug i priznavali mu pravo na nezavisnost. No, kada je ukidanje ropstva navedeno kao jedan od severnjačkih ratnih ciljeva, podrška za Jug je naglo splasnula, pogotovo u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj, čije su vlade dotada razmišljale o posredovanju, pa čak i vojnoj intervenciji u korist Juga.

Nakon dve neuspele severnjačke ofanzive u Virdžiniji, Li je sredinom 1863. godine još jednom pokušao invaziju na Sever. On je doveo do bitke kod Getisburga u kojoj je Jug teško poražen. Gotovo istog dana Grant je zauzeo Viksburg čime je celi tok Misisipija stavljen pod severnjačku kontrolu i Konfederacija presečena napola.

Nakon toga je svima bilo jasno da se, objektivno gledano, rat ne može završiti drukčije nego južnjačkim porazom, ali je vlada u Ričmondu nastavila borbu, smatrajući kako će nezamislivo veliki gubici u ljudstvu rat učiniti nepopularnim među glasačima u severnim državama, te ih naterati da na predsedničkim izborima godine 1864. okrenu leđa Linkolnu i podrže demokrate, čiji je kandidat Maklelan bio zagovornik mirovnih pregovora, uključujući opciju da Jug sporazumno napusti Uniju.

Te su nade kratko vreme bile osnovane, nakon što je Grantova spektakularna ofanziva u Virdžiniji u proleće 1864. godine dovela do teških gubitaka u severnjačkim redovima i degenerisala u pozicioni rat pred vratima Ričmonda. Ali na zapadnom bojištu je u to vreme severnjački general Šerman uspešno probio južnjačke linije, prodro u Džordžiju, osvojio Atlantu i započeo zloglasni Šermanov marš prilikom koga su opustošene države Džordžija i Južna Karolina, a Konfederacija lišena svojih ključnih poljoprivrednih i drugih resursa.

Nakon što je Linkoln ponovo izabran za predsednika, a južnjačke redove počela da muči glad i nestašica svih mogućih namirnica, kraj rata je bio samo pitanje vremena. U proleće 1865. probijene su južnjačke linije pred Ričmondom, koji je ubrzo pao u severnjačke ruke, čime je vlada Konfederacije de fakto prestala postojati. Glavnina južnjačkih snaga se ubrzo nakon toga predala generalu Grantu kod Apomatoksa, što se uzima kao formalni završetak građanskog rata.

Posledice rata uredi

Kraj rata nije sam po sebi značio kraj političke nestabilnosti u SAD. Nedugo nakon proglašenja pobede Linkoln je pao kao žrtva atentata, a nasledio ga je potpredsednik Endru Džonson, južnjački demokrata veran Uniji, čija je pomirljiva politika prema okupiranim južnim državama bila trn u oku radikalnim republikancima koji su dominirali Kongresom. Južne države su postepeno vratile punopravno članstvo u Uniji u procesu Rekonstrukcije, završenim sporazumom severnih i južnih političara na račun oslobođenih crnih robova koji su potpali pod sistem rasne segregacije.

Američki građanski rat predstavlja najkrvaviji rat u američkoj istoriji, ako se u obzir uzme isključivo broj američkih žrtava. Iza sebe je ostavio dugotrajne ekonomske i demografske posledice, pogotovo na opustošenom Jugu koji se nije oporavio sve do poslednje četvrtine 20. veka.

S druge strane, rat je konačno ustanovio SAD kao pravu nacionalnu državu - ne samo što je jednom zauvek ustanovljen ustavni primat federalne nad državnim vlastima, nego su i u kulturnom smislu SAD postale jedinstveni prostor čiji su se stanovnici smatrali građanima vlastite nacionalne države. Rat je takođe poslužio i za ustanovljavanje celog niza reformi uprave i jačanje uloge federalne države u svakodnevnom životu, čime su SAD došle na isti nivo, odnosno premašile druge moderne države u tadašnjem svetu. Zbog toga se Američki građanski rat često naziva Drugom američkom revolucijom.

Reference uredi

  1. ^ „The Belligerent Rights of the Rebels at an End. All Nations Warned Against Harboring Their Privateers. If They Do Their Ships Will be Excluded from Our Ports. Restoration of Law in the State of Virginia. The Machinery of Government to be Put in Motion There.”. The New York Times. Associated Press. 10. 5. 1865. Pristupljeno 23. 12. 2013. 
  2. ^ Chambers & Anderson 1999, str. 849.
  3. ^ „Official DOD data”. Arhivirano iz originala 28. 2. 2014. g. Pristupljeno 1. 3. 2017. 
  4. ^ a b „Facts”. National Park Service. 
  5. ^ 211,411 Union soldiers were captured, and 30,218 died in prison. The ones who died have been excluded to prevent double-counting of casualties.
  6. ^ 462,634 Confederate soldiers were captured and 25,976 died in prison. The ones who died have been excluded to prevent double-counting of casualties.
  7. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 42. ISBN 86-331-2075-5. 
  8. ^ Burnham, Walter Dean. Presidential Ballots, 1836–1892. . Johns Hopkins University Press. 1955. pp. 247-57. 
  9. ^ „U.S. Civil War Took Bigger Toll Than Previously Estimated, New Analysis Suggests”. Science Daily. 22. 9. 2011. Pristupljeno 22. 9. 2011. 
  10. ^ Hacker, J. David (20. 9. 2011). „Recounting the Dead”. The New York Times. Associated Press. Pristupljeno 22. 9. 2011. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi