Balkansko ratno vazduhoplovstvo

Balkansko ratno vazduhoplovstvo (engl. Balkan Air Force (BAF)) u čijoj su operativnoj i administrativnoj nadležnosti, između ostalih formacija, bile i Prva i Druga eskadrila NOVJ, formirano je 7. juna 1944. godine, sa trostrukim zadatkom:

  1. koordiniranje operacija sa britanskim kopnenim snagama na Balkanskom poluostrvu
  2. usklađivanje dejstava nad teritorijom Jugoslavije prema traženjima Vrhovnog štaba NOV i POJ
  3. vođenje operacija nad istočnim Sredozemljem.
Partizani se obučavaju da održavaju spitfajere, pod nadzorom pripadnika RAF u Kani.

Jedinice Balkanskog ratnog vazduhoplovstva bile su promenljivog sastava. Neposredno po formiranju Balkanske vazduhoplovne snage satojale su se iz deset skvadrona različitih nacionalnosti - u njima su služili vojnici i oficiri iz Jugoslavije, Italije, Grčke i Poljske. Balkansko vazduhoplovstvo je disciplinski bilo potčinjeno RAFVR (engl. Royal Air Force Voluntary Reserve). Za komandanta je imenovan vazduhoplovni vicemaršal (engl. Air Vice Marshal) Vilijam Eliot (engl. William Elliott). Krajem 1944. godine Balkansko ratno vazduhoplovstvo preraslo je u krupnu vazduhoplovnu snagu sa 21 lovačkim skvadronom, osam skvadrona srednjih i dva skvadrona teških bombardera u svom sastavu.[1]

U periodu od 7. juna 1944. do 7. maja 1945. godine, BAF je prevezao oko 1.200 tona raznog materijala, a RAF, od juna 1941. do kraja rata ukupno oko 16.600 tona. Nad Jugoslavijom RAF je izvršio ukupno 11.632 avio-poletanja, od čega 8.640 ratnih zadataka gađanja, raketiranja i bombardovanja.[2]

BAF je u septembru 1944. izveo sa jedinicama NOVJ zajedničku operaciju „Ratvik“ protiv neprijateljskih komunikacija na zapadnom Balkanu.

Balkansko ratno vazduhoplovstvo intenziviralo je dotadašnje logističke veze sa NOV i POJ na terenu. Značajno se povećala evakuacija ranjenika i bolesnika, kao i dopremanje ratnog materijala, hrane i odeće. Prvi ranjenici smešteni su u savezničke vojne bolnice u mestima Grumo i Taranto u Italiji, kao i na Malti. Vrhovni štab NOV i POJ je uspostavio Sanitetsku vojnu misiju NOVJ u Italiji. Već u avgustu 1944. u savezničkim vojnim bolnicama nalazilo se oko 7.000 ranjenika.

U savezničke vojne bolnice evakuisano je oko 15.600 ranjenika i bolesnika, i to:

  • iz Bosne i Hercegovine, sa aerodroma i letelišta: Medeno polje - 1.800; Kupreško polje - 29; Glamočko polje - 214; Blagajsko polje - 180; Gacko - 203; Tičevo - 500 i Osmaci - 1.100; ukupno - 4.100;
  • iz Hrvatske, sa letelišta: Vrgin Most i Gornje polje - 967; -Šalamunići - 100; Milaševac i Bučanj - 267; Krbavsko polje - 561. i Voćin - 1500; ili ukupno - oko 3.400;
  • iz Crne Gore: Donja Brezna - 1059; Berane - 1700; Njegovuđe - 390 i Nikšić - 90, ili ukupno - oko 3250;
  • iz Slovenije: Otok - 140; Stari Trg - 100; Nadlesko - 355; Krasinec - 2041, ukupno oko 2650;
  • Iz Srbije: Šuljam - 98; Morović - 27 i Karlovčić - 90 (odnosno iz Vojvodine - 215); Sokobanja - 70; Šljivovica - 298; Kosančić - 112; Miroševac - 240; Bojnik - 200 i iz Toplice - 100, ukupno iz Srbije - 1235 ranjenika i bolesnika.[2]

Tokom dejstava nad Jugoslavijom savezničko vazduhoplovstvo je u više mahova neplanski, nekoordinirano, a najčešće usled nepotpune identifikacije ciljeva i zemene objekata tuklo jugoslovenske jedinice, dejstvovalo po jugoslovenskim avionima i potapalo plovna sredstva Mornarice NOVJ. Tako je 20. oktobra 1944. godine pet britanskih spitfajera napalo iznad Dalmacije poštanski avion NOVJ u kome se nalazio komandant Osmog korpusa NOVJ Vlado Ćetković, koji je tom prilikom poginuo.

Jedinice NOV i POJ spasavale su oborene savezničke pilote na celoj teritoriji Jugoslavije. Sa područja Slovenije i Istre spašeno je 303 američka i 389 britanskih pilota i ostalih članova posada,[3] a samo do sredine 1944. u Italiju je evakuisano nešto više od 1000 savezničkih vazduhoplovaca, spasenih na teritoriji Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, ili ukupno blizu 4.000 pilota i članova posada, u periodu 1943—1945. Volter R. Roberts u knjizi „Tito, Mihailović i saveznici, 1941 - 1945“ (Tito, Mihailovic and the Allies 1941-1945) navodi podatak o 2.000 spasenih avijatičara.[4]

Reference uredi

  1. ^ Leary 1995, str. 12.
  2. ^ a b Pejčić 1991.
  3. ^ Allied Airmen and Prisoners of War Rescued by the Slovene Partisans}-, u izdanju Istraživačkog instituta u Ljubljani
  4. ^ Walter R. Roberts: Tito, Mihailovic, and the Allies, 1941-1945, New Brunswick, N.J., Rutgers University Press, 1st Edition. edition (January 1, 1973)

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi